Dok je još friška, u začetku, svaka se zloćudna ideja uvijek čini neostvarivom, a njeni tvorci smatraju lunaticima koje nikako ne treba uzimati zaozbiljno. Puna je historija takvih „redikula“, od Hitlera i Musolinija do Donalda Trumpa. Sve dok zastor ne padne, a publika utone u gusti mrak.
Kada je u Beogradu 1986. nastao Memorandum SANU – dokument prema kojemu je nekoliko godina kasnije u krvi rušena Jugoslavija, s akcentom na Bosnu, kao „suvišnu državu“, i na ujedinjenje svih Srba u jednoj državi – građani Jugoslavije smatrali su njegove tvorce, mada su bili sve sami pisci, pjesnici, tek nevažnim, operetnim figurama. Ali ispostavilo se da nije tako, da su srpski bardovi sročili itekako bitan dokument što će ga uskoro usvojiti srpski vođa, Slobodan Milošević i krvoločna mu klika, pa krenuti u rasturanje Jugoslavije, ubijanje gradova u Hrvatskoj, zločinačko mahnitanje u Bosni, na Kosovu.
Stoga treba uvijek s dozom opreza uzimati ideje ljudi poput akademika Matije Bećkovića, upravo onoliko koliko ga zaozbiljno uzima diktatorski režim Aleksandra Vučića. A to je ovoga puta prijedlog, njegov i grupe istomišljenika, da Srbija u parlamentu dokine odluke AVNOJ-a iz 1943., one kojima je BiH unutar Jugoslavije dobila status federalne jedinice, jednake Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji… Bilo je to povijesno priznanje Bosne kao samosvojne zajednice, pa je AVNOJ uistinu temelj moderne BiH, i ne samo nje, baš kao što je ta država bila baza narodnooslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda. Zato je namjera srpskih nacionalista da dokinu odluke AVNOJ-a zapravo novi pokušaj osporavanja BiH kao „vještačke tvorevine“, pa su slijedom toga i ratovi 90-tih bili tobože tek korekcija povijesti, nikako brutalna srpska agresija, naročito na teritoriju BiH, a logikom srpskog režima kako je Bosna izmišljena država stiglo se onda i do genocida u Srebrenici, čiji se izvršitelji, Karadžić i Mladić, i danas u Srbiji slave kao heroji. Zato prijedloge nekadašnjih idejnih tvoraca velike Srbije ne treba shvaćati tek kao bizarnost, jer takvo smo iskustvo već jednom prošli, i s ratom u Hrvatskoj, i s četiri godine krvave opsade Sarajeva, s istim ciljem osporavanja BiH kao države i mantrom o Srbima koji da svi moraju živjeti u istoj državi.
Pokušaj ukidanja AVNOJ-a nije stoga samo nedopustivi, ali poznati, revizionizam i huškanje na nove ratove, niti je ideja Bećkovića i ekipe da se ozakonjenjem jednog akta dovrši ono što u Bosni nije uspjelo ratnim razaranjima ili barem ne do kraja, nego su te nacionalističke aspiracije mnogo šire, a tiču se i Crne Gore, Hrvatske, Kosova, i naslanjaju na priču o „vještačkim AVNOJ-evskim granicama“, o „narodu koji ima pravo da se ujedini“. Taj narod, Srbi to jest, i onomad vođen intelektualnom elitom, zapravo hordom profanih fašista – odlično opisanih u knjizi Mirka Kovača “Elita gora od rulje“ – uz svu institucionalnu potporu, gurnut je 90-tih u nemilosrdne ratove, čije mračne sjene nažalost i danas lutaju Srbijom.
AVNOJ je priznao ravnopravnost naroda, bio čin emancipacije i antifašizma, pa svaki prijedlog o njegovu ukidanju ne treba nipošto shvaćati olako, nego kao poziv na oprez, na oči širom otvorene, naročito kad dolazi iz nacionalizmom prožete Srbije. „Srbija mora da se oslobodi tog nasleđa jer samo odbacivanjem laži može da se izgradi budućnost zasnovana na istini, pravdi…“, poručuje Bećković, a u obrazloženju inicijative o ukidanju odluka AVNOJ-a stoji i da bi se time poslala poruka da „Srbija više nikada neće prihvatiti diktat, nasilje i uzurpaciju države pod plaštem bilo kakve ideologije“. A budući da je ta ideologija antifašizam, Srbija bi se prema novo-starim ideolozima etnonacionalizma imala vratiti upravo na postavke fašizma, udarajući prije svega na BiH, usvajajući matricu iz 90-tih kojom je rasturala Jugoslaviju s idejom borbe protiv „avnojskih granica“, i time pravdala razaranje hrvatskih i bosanskih gradova, te genocid u Srebrenici. Uostalom, u inicijativi se jasno kaže kako je upravo AVNOJ kriv što je „srpski etnički korpus rascepkan na više delova, a Srbi podeljeni u veštačke federativne jedinice“. Slično je 90-tih o „vještačkoj tvorevini Hrvatskoj“ laprdao i vođa pobunjenih Srba u Kninu, ratni zločinac Milan Martić, i nisu ga uzimali zaozbiljno. Kao ni zlokobne postavke Memoranduma intelektualne elite koje je satrap Milošević onda proveo u djelo – ratnim pohodom na Jugoslaviju.
Treba li zato tek kao redikuloznost ili srpski folklor uzimati prijedlog o ukidanju AVNOJ-a? Pogotovo dok Srbijom i dalje vlada sanjar svesrpskog sveta, čovjek čije su ideje na isti način fašistoidne. A budući da projekt destrukcije BiH ni do danas nije ugašen, uz trajni secesionizam Republike Srpske i težnju za ujedinjenjem sa Srbijom, onda ni ideju službenog ukidanja AVNOJ-a ne treba shvaćati tek kao puku provokaciju dokonih akademika. Nego kao kontinuitet pravdanja ratova u kojima je Srbija svakako bila glavni akter, i uguravanje revizionizma u parlamentarnu proceduru. Tu opasnu praksu duhovito je pak sažeo historičar Milivoj Bešlin: „Što da se muče i ukidaju deo po deo? Neka jednim aktom ukinu celokupnu istoriju.“ Savjet svakako važi i za Hrvatsku.
