Ukradena pažnja
Ukradena pažnja naziv je knjige britanskog istraživačkog novinara Johanna Haria kojom je, potaknut osobnim iskustvom, ukazao na problem koji pogađa sve veći broj ljudi suvremene civilizacije – slabljenje sposobnosti koncentracije pažnje. U razgovoru s brojnim znanstvenicima i istraživačima iz različitih područja društvenih znanosti i medicine, nastojao je identificirati uzroke sve veće rastresenosti suvremenog čovjeka, ali i posljedice koje ovaj fenomen ima na život ljudi.
Pažnja je oruđe naše svijesti; ono na što nismo usmjerili pažnju, nismo osvijestili i nije postalo dio našeg iskustva. Kada hodamo ulicom, pored nas prolaze ljudi, automobili, prolazimo pored trgovina, oko nas se odvija život, ali ničega od svega toga nismo svjesni ako ne obratimo pažnju. Ovaj jednostavni primjer možemo proširiti na različite životne situacije u kojima imamo priliku steći važna životna iskustva. O kvaliteti pažnje ovisi hoćemo li uočiti i iskoristiti te prilike, koja iskustva ćemo osvijestiti, koliko ćemo ih razumjeti i usvojiti.
rojna istraživanja potvrđuju da nam pažnja slabi. Suvremeni način života učinio je da živimo sve ubrzanije i da smo sve manje sposobni pažljivo se posvetiti nekoj temi. Istraživanje društvenih mreža pokazalo je da je zadržavanje korisnika na jednoj temi sve kraće jer informacije dolaze sve brže, prebrzo da bi se na bilo kojoj pojedinačnoj ozbiljnije zadržali. Općenito, preplavljeni smo informacijama, a što je više informacija, to se kraće možemo usredotočiti na jednu i o njoj dublje promisliti. Rezultat je površnost jer dublje promišljanje zahtijeva koncentraciju, vrijeme, povezivanje s prethodnim iskustvima, inteligentno razlikovanje istinitog od lažnog. Površnost otvara mogućnost manipulacije pa postaje vrlo lako usaditi u svijest ljudi neku ideju koja odgovara nečijim ideološkim, političkim ili ekonomskim interesima. Čovjek jednostavno nema dovoljno koncentracije da procijeni snagu argumenata i istinitost neke informacije.
S gubitkom pažnje gubimo i sposobnost rješavanja problema jer svaki problem zahtijeva usmjerenu pažnju koja omogućava osvještavanje različitih aspekata problema i pronalaženje mogućih rješenja. Istraživanja su pokazala da smo zbog slabe pažnje skloniji pojednostavljivanju problema i autoritarnijim rješenjima. Današnji svijet suočava se s brojnim i ozbiljnim krizama koje zahtijevaju dugotrajnu usredotočenost na njihovo rješavanje, dublje promišljanje i promjenu ponašanja ne samo političkih elita, nego svakog pojedinca. Ako je sve većem broju ljudi sve slabija pažnja, ne postoji svijest o ozbiljnosti kriza niti o vlastitoj odgovornosti i potrebi promjene ponašanja. Pažnju zaokupljaju posljedice kriza, a ne uzroci i moguća rješenja.
Jedan od glavnih uzroka sve slabije sposobnosti koncentracije je ubrzani tehnološki razvoj i brojni izumi koji su nam trebali olakšati svakodnevni život, no učinili su da živimo sve neprirodnije i površnije. Virtualni svijet postao je privlačniji od stvarnog, društvene mreže zamijenile su izravne socijalne kontakte i druženja, a lažne vijesti postale su važnije od traganja za istinom. Internet, različite aplikacije i društvene mreže postali su gospodari naše pažnje, a time i svijesti i iskustava na temelju kojih gradimo svoju sliku svijeta i samih sebe.
Neki zaposlenici tehnoloških tvrtki i autori aplikacija izjavili su da tvrtke ciljano manipuliraju pažnjom svojih korisnika kako bi ih što duže zadržali na nekoj stranici ili aplikaciji. Što duže gledamo u ekran mobitela, surfamo po internetu, što više vremena provodimo na društvenim mrežama, tvrtke više zarađuju. Zato su stranice i aplikacije osmišljene tako da nam stalno nude nove i nove poveznice na temu koja nas je prvobitno zanimala kako bi se beskrajno prebacivali s jedne na drugu i tako što duže ostali prikovani uz ekran. Ni na jednu od njih se ne koncentriramo jer nam pažnju odmah privuče sljedeća. Ako mislimo da smo slobodni i vlastitom voljom biramo što gledamo na ekranima, trebali bismo dobro razmisliti je li to zaista tako i koliko svjesno odlučujemo na što ćemo usmjeriti pažnju.
Jedan od načina na koji tehnološke tvrtke manipuliraju pažnjom su tzv. lajkovi i srca koja korisnici dobivaju na svoje objave. Temelji se na istraživanjima psihologa Fredericka Skinnera koji je sredinom prošlog stoljeća opisao proces oblikovanja ponašanja nazvan “instrumentalno uvjetovanje”. Sustavom nagrada i kazni naučio je štakore da se ponašaju na točno određen način: za svako poželjno ponašanje štakor bi dobio nagradu, izostanak ponašanja značio je i izostanak nagrade. Kreatori društvenih mreža poslužili su se rezultatima ovih istraživanja kako bi uvjetovali ponašanje svojih korisnika i što duže ih zadržali na svojim stranicama. Lajkovi nagrađuju, poručuju “vidim te, važan si, sviđaš mi se”, izostanak lajkova govori sve suprotno, “nevidljiv si, nisi bitan”. Zato treba biti prisutan na stranicama, stalno objavljivati i stalno provjeravati jesmo li se svidjeli drugima. Koliko god to ne želimo čuti, lajkovi i srca imaju isti učinak na korisnike društvenih mreža kao i nagrada za Skinnerove štakore, uvjetuju i oblikuju ponašanje korisnika.
Poseban problem predstavlja fenomen tzv. negativne sklonosti prosječnog čovjeka. Psihološka istraživanja su pokazala da pažnju duže okupiraju negativni i uznemirujući sadržaji nego pozitivni. Pokazalo se da objave koje izražavaju neslaganje, osudu, moralno zgražanje dobivaju dvostruko više lajkova i puno više se dijele, nego izrazi suosjećanja i razumijevanja pa je tvrtkama u interesu da nude sadržaje koji izazivaju ljutnju, strah, negativne emocije. Kako je rekao Tristan Harris, bivši Googleov inženjer, ako veliki dio ljudi provodi velik dio vremena u ljutnji, to počne mijenjati kulturu i “mržnju pretvara u naviku”.
Problem slabljenja sposobnosti koncentracije zbog ovisnosti o ekranima posebno pogađa djecu i mlade. Djeca više ne provode vrijeme u parkovima, igralištima, u međusobnom druženju, nego na mobitelima i računalima, u virtualnom svijetu igrica, u provjeravanju lajkova i poruka. Koliko je to štetno za psihički razvoj pokazalo se u vrijeme korone i prisilne izolacije. Mogućnost održavanja nastave na daljinu putem interneta pokazala se praktičnim rješenjem, no vrlo brzo uočili su se negativni učinci. Istraživanja su pokazala da ovakav oblik nastave smanjuje koncentraciju i općenito negativno djeluje na razvoj kognitivnih sposobnosti djece. Zbog toga sve više zemalja u školama zabranjuje korištenje mobitela, tableta i sličnih uređaja. No, posljedice nisu vidljive samo u slabijem uspjehu u učenju. Ovakav oblik komunikacije ne zadovoljava temeljnu potrebu mladih za druženjem i bliskim kontaktima s prijateljima i vršnjacima što je uvjet psihičkog zdravlja. Danas sve više mladih pati od anksioznosti, depresije, ispoljavaju nasilna ponašanja ili se socijalno izoliraju.
Jedna od posljedica slabljenja pažnje je gubljenje interesa za čitanje knjiga. Jedan profesor s Harvarda požalio se da svojim studentima za literaturu više ne daje ni kraće tekstove i knjige jer ih nemaju strpljenja čitati. Umjesto toga daje im linkove na YouTubeu. Brojna istraživanja potvrdila su postojanje fenomena nazvanog “inferiornost ekrana”: ljudi slabije razumiju i pamte ono što pročitaju s ekrana od onoga što pročitaju u knjizi. Čitanje knjiga zahtijeva vrijeme i dugotrajniju koncentraciju na određenu temu što omogućava i bolje razumijevanje pročitanog. Čitanje s ekrana slično je letimičnom čitanju novinskih naslova, veća je vjerojatnost da ćemo samo površno očima prelaziti preko teksta. No, još je jedna, možda i ozbiljnija posljedica gubljenja interesa za knjige. Kada čitamo neku priču ili roman, uživljavamo se u radnju, u tuđa emocionalna i mentalna stanja i životne situacije; otvara nam se cijeli novi svijet koji obogaćuje naša iskustva. Tako se razvija mašta, empatija, razumijevanje osjećaja i razmišljanja drugih ljudi, izlazimo iz okvira svog viđenja i tumačenja i vidimo svijet tuđim očima. Bez knjiga osiromašujemo svoj psihički svijet, postajemo površni i isprazni, skučeni u svom svijetu.
Osim tehnološkog razvoja i njegova negativnog učinka na koncentraciju pažnje, Johann Hari navodi i niz drugih uzroka koji štetno djeluju na sposobnost koncentracije, od loše prehrane, zagađenja, do stresa i iscrpljenosti. Kako kaže Hari: “Živimo u sustavu koji na pažnju svakodnevno izlijeva kiselinu.” Dakle, problem je puno dublji i ukazuje na sve neprirodniji način života suvremenog čovjeka.
Što možemo učiniti? Trebamo li odbaciti mobitele, odreći se interneta i društvenih mreža, pobjeći na pusti otok i zaboraviti da postoji suvremena civilizacija? Naravno da to nije rješenje. Nije važno što posjedujemo, nego kako koristimo to što posjedujemo, a ni bijeg od civilizacije nam neće pomoći jer, kako je rekao Sokrat, na put i dalje vučemo sebe. Problem je u samom čovjeku pa je i rješenje u čovjeku. Za razliku od svih drugih živih bića, čovjek ima voljnu pažnju, sposobnost da svjesno i vlastitom voljom usmjerava pažnju na ono što smatra vrijednim i važnim. Trebali bismo se zapitati zašto je ne koristimo nego se pasivno prepuštamo izvanjskim utjecajima koji manipuliraju našom pažnjom i čine nas ispraznima i površnima.
Dakle, rješenje je u nama. Johann Hari u svojoj knjizi to naziva okrutnim optimizmom jer je okrutno prebacivati odgovornost na pojedinca i preoptimistično očekivati da će se veliki društveni problemi riješiti individualnim naporima. Ali put od tisuću milja počinje prvim korakom. Promjena svijeta počinje promjenom svakog pojedinca, svakog od nas. Tako, umjesto da zurimo u neki ekran, večeras možemo uzeti dobru knjigu i početi je čitati.
