Koliko god bajki i teorija ispričali u Kijevu, ako je Ukrajina u stvarnosti Kristalna palača na trulim temeljima, to znači da su sve njihove teorije pogrešne. Ovo vrijedi za mnoge zemlje koje su imale sreću da prigrle demokratske vrijednosti osmišljene samo kako bi se opljačkale, devastirale i uništile zemlje nakon sloma Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora.
I koliko god bile istinite priče o Sovjetskom Savezu, barem u ranoj fazi i čistkama “klasnog neprijatelja”, njegovo stanovništvo je stalno raslo, osim u vrijeme Drugog svjetskog rata, što je bilo uzrokovano vanjskim okolnostima. U ovoj priči ostanimo u Ukrajini, jer narod od preko 50 milijuna ljudi nije zaslužio ovakvu sudbinu, bez obzira na jednoznamenkasti postotak zločinaca koji su uzurpirali vlast.
Uzmimo samo razdoblje mira i službene statistike govore kako je broj stanovnika u toj zemlji neprestano rastao.
Od 1922. do 1941. godine, potom od 1946. do 1989. godine. Na ovu tvrdnju bi sada na stražnje noge ustali ukrajinski nacionalisti i vikali “Gladomor,… Gladomor!”, iako je ta nesreća pogodila cijeli SSSR, ne samo Ukrajinu i ima posve druge razloge, nikako izmišljenu “mržnju Moskve prema Ukrajincima”. No, povjesničari o tome sve znaju i nećemo se zadržavati na toliko omiljenoj temi za Porošenka, Turčinova, Jaroša i ostale satrape vlastitog naroda.
Osim toga, na rast populacije u to vrijeme nije utjecao samo ekonomski faktor. Ljudi su jednostavno imali djecu jer su imali zdrave vrijednosti i nisu bili pod utjecajem ekstremne sebičnosti i konzumerizma. Osim toga, njihov je život imao svrhu i vjerovali su u budućnost.
U okviru Sovjetskog Saveza je stanovništvo Ukrajinske SSSR stalno raslo, što prilično pobija teorije novog Instituta za povijesnu istinu u Kijevu.
Ukrajina je 1913. imala populaciju od 35 milijuna stanovnika, a do 1991. je narasla na 52 milijuna ljudi, a da nije bilo građanskog rata u kojem je Ukrajina je izgubila nekoliko milijuna stanovnika i nacističke invazije, danas bi ih bilo puno više.
Međutim, od ukrajinske “neovisnosti” je broj stanovnika Ukrajine u stalnom je opadanju. U “neovisnost” je Ukrajina ušla s više od 52 milijuna ljudi, a već 2001. je imala 48,4 milijuna. U to se vrijeme manjak stanovništva od više od 3 milijuna ljudi smatrao “privremeno odsutnim”, to jest, otišli su na posao ili stalni boravak u inozemstvo.
Od 2001. godine se u pravom smislu te riječi popis stanovništva više nije provodio, jer su “mrtve duše” bile korisne za izborne prijevare, no pravi pad u statistici stanovništva svejedno nije uplašio ljude. Međutim, do 2013. Je Ukrajina formalno brojala 45,4 milijuna stanovnika, možda i manje, ali to je teško sa sigurnošću reći.
Nakon “EuroMaidana” slijedi katastrofa. Populacija je počela katastrofalno padati. Više od 2 milijuna ljudi je u Rusiju otišlo s Krimom, a od 4 milijuna s dijelom Donjecke i Luganske regije.
Ukrajina je ostala s tek nešto više od 38 milijuna ljudi, od kojih je više od 1,2 milijuna ušlo u proces dobivanja ruskog državljanstva. Barem još 3 milijuna je u Rusiji na poslu i ne namjeravaju se vratiti.
Osim njih, tu su i oni koji su otišli na Zapad. Na primjer, samo u Poljskoj je u posljednjih godinu dana izdano više od milijun radnih viza za Ukrajince. Općenito, stvarna brojka preostalog stanovništva Ukrajine se danas od strane stručnjaka procjenjuje na oko 28 do 30 milijuna ljudi, što , na primjer, potvrđuju podaci o potrošnji kruha. Što je najgore, od te brojke su 12 milijuna – umirovljenici.
Ostatak stanovništva ne želi živjeti u ruševinama. Oko 75% ostatka populacije želi napustiti Ukrajinu, dio zbog posla, iako podaci potvrđuju da u tom slučaju, mnogi odluče ostani tamo gdje su posao i dobili, a neki odlaze čak i kao ilegalni imigranti.
Zelenu kartu u Sjedinjenim Državama se prijavi oko 800 tisuća Ukrajinaca, iako ih se izda puno manje. Za usporedbu, to je puno manje od Rusa, kojih je u SAD otputovalo oko 60 000, ali je taj broj u opadanju.
Ne radi se o nikakvom čudu. Ako Rusija ima BDP po stanovniku veći od 15 tisuća dolara godišnje, u Ukrajini je on prošle tri godine bio oko 2200 dolara godišnje.
Nakon što je početkom 2014. završila “Revolucija gluposti”, mjesečno je Ukrajinu počelo napuštati oko 25 do 30 tisuća ljudi. Svježe statistike o padu broja stanovnika bilježi veliku smrtnost i
Ukrajina je već tri godine među prvim zemljama po stopi izumiranja u svijetu.
I da se razumijemo, rat sa “separatistima” nema nikakve veze s tim, jer s vojnim operacijama i bez njih, mjesečne statistike su iste, dok od rata najviše ginu civili separatističkih područja, a na ukrajinskoj strani vojnici i pripadnici samostalnih neonacističkih i nacionalističkih bojni.
Koliko se samo čuje histerije od strane ukrajinskih “domoljuba” i boraca za “nezavisnost” zemlje, a Ukrajina je mjesto gdje skoro nitko ne želi živjeti. Zapravo, “EuroMaidan” je formalno počeo da bi Ukrajinci dobili bezvizni režim s EU i da pobjegnu s tog prokletog mjesta. To je krajnji san “Euroukrajinaca”, da tako nazovemo izmišljenu etničku manjinu unutar ovog velikog i prevarenog slavenskog naroda.
Apsolutno ista pustoš vlada u području prava, ekonomije, financija, znanosti, obrazovanja, energije, proizvodnje, lijekove i tako dalje unedogled. Svugdje pad, propast i uništenje.
Ukrajinci zbog ideologije nisu ušli ni u slijepu ulicu, jer se u slijepoj ulici ipak može živjeti. Nekako, bez razvoja, ali ne i ponižavajuće. On su pali ravno u ponor, što je bilo za očekivati. Ukrajincima je prijevara 2014. donijela smrt za cijelu zemlju i cijeli narod.
Nakon prevrata u veljači, prije tri godine su u Ukrajini su održani prijevremeni predsjednički izbori na kojima je pobijedio Petro Porošenko, koji je u prvom krugu dobio gotovo 55% glasova. Birači su se nadala da će oligarh moći iskorijeniti korupciju i Ukrajinu uvesti u EU. Međutim, ukrajinski vođa nije mogao ispuniti očekivanja svojih građana. Što je Porošenko postigao tijekom ove tri godine i zbog čega nema nikakve šanse da pobjedi na izborima 2019. godine?
Kristina Ursu i Kijeva piše kako su prije tri godine, 25. svibnja 2014., Ukrajinci stajali u dugim redovima na biralištima. Mnogima se činilo da će nakon bijega predsjednika Viktora Janukoviča Porošenko “vratiti red u zemlji”, riješiti korupciju nezapamćenih razmjera i provesti učinkovite reforme kako bi zemlja ušla u EU, čime bi se, po njihovom mišljenju, poboljšao životni standard stanovništva.
“Zašto bi pljačkao Petro Porošenko? Pa on je najbogatiji čovjek”, to je bio glavni argument birača i zbog toga je dobio povjerenje 54,7% Ukrajinaca koji su izašli na izbore koje je osvojio u prvom krugu. No, već po tradiciji, ukrajinski oligarsi su odmah uspostavili čvrste veze s novi predsjednikom.
Za tri godine je rejting Porošenka prilično pao i prema svim relevantnim istraživanjima, da se danas održe izbori, Porošenko bi najviše dobio 8,8% glasova. Ispred njega je Julija Timošenko, koju bi podržalo 10,6% birača.
No, najzanimljivija stvar je da je na trećem mjestu čelnik oporbenog bloka, Jurij Bojko, koga bi podržalo 6,1% birača, iako je to biračko tijelo Viktora Janukoviča i navodno “proruske” Stranke regija.
Što je dovelo do rekordnog pada rejtinga aktualnog predsjednika? Sociolozi kažu da su se Ukrajinci razočarali u njegovu politiku. Na primjer, krajem prošle godine Porošenkove odluke je podržavalo 16% ispitanika, dok je nezadovoljnih bilo 82% ispitanika, a glavni razlog je ekonomska propast.
Za tri godine je ukrajinska valuta pala s 11,66 na 26,06 grivna za jedan dolar. No, podsjetimo da je prije svrgavanja Janukoviča početkom 2014. godine jedan dolar vrijedio 8 grivna. Komunalne usluge, javni prijevoz i hrana su poskupjeli nekoliko puta.
Ukrajinci ne mogu kupiti novi stan ili automobil, a krediti se odobravaju samo za 30% godišnje plaće u grivnama. Prosječna plaća u odnosu na isto razdoblje, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, smanjena je s 270 na 230 dolara mjesečno. Ukrajina i dalje je jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi.
Petro Porošenko i njegova svita nisu bili spremni provesti sustavne reforme u borbi protiv korupcije. Činjenicu da korupcija nije smanjena potvrđuju i izvan zemlje. Prema stupnju percepcije korupcije, Ukrajina je na ljestvici Ernst & Young među 41 zemalja bila na prvom mjestu.
Odbjegli ukrajinski biznismen Aleksandar Oniščenko je u više navrata rekao da su za sva važna glasovanja u Vrhovnoj Radi, prilikom imenovanju ministra i usvajanja važnih zakona, zastupnici podmićeni. Ljudi velikih poduzeća su u pratnji predsjednika su u njegovom uredu.
Zapadni “partneri” Kijeva redovito pozivaju ukrajinske vlasti da se pozabave mitom i korupcijom, uključujući kaznenu odgovornost. No, koliko su iskreni, reći ćemo na kraju.
Glavno “postignuće” Petra Porošenka je nedavno dobivanje bezviznog režima za zemlje EU. Nova pravila će stupiti na snagu 11. lipnja ove godine. U praksi to znači da Ukrajinci ne moraju plaćati za vizu i predavati dokumente u konzulat, nego sve potvrde i dokumente pokazati neposredno na granici. Nakon stupanja na snagu ovog zakona, vidjet ćemo koliko će Ukrajinaca ostati u opustošenoj zemlji?
Istina je da su europski dužnosnici rekli da će obustaviti bezvizni režim u slučaju da iz Ukrajine u EU krene val ilegalnih migranata. No, mnogo veći problem je zapravo sukob u Donbasu i suradnja Kijeva s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Ukrajina se kladila na pobjedu njegove protivnice Hillary Clinton, tako da Ukrajinci ne mogu računati na povjerenje Trumpa i njemu bliskih republikanaca.
Donald Trump je izjavio kako Ukrajina treba ispuniti odredbe Sporazuma iz Minska, ali za Kijev to nije isplativo, jer se time decentralizira vlast i praktično priznaje pobjeda Donjecka i Luganska.
Međutim, ankete pokazuju da Ukrajinci žele kraj neprijateljstva u jugoistoku zemlje. Tijekom “antiterorističkih” operacija u Donbasu je ubijeno 2600 vojnika i pripadnika samostalnih bojni, a oko 10 tisuća ih je ranjeno, no te podatke Kijev krije od javnosti. Sukobi se bilježe svakodnevno.
Porošenko se misli kandidirati za još jedan mandat, ali se pojavila i Nadežda Savčenko, koja je rekla “kako je spremna preuzeti odgovornost za zemlju i biti kandidat na predsjedničkim izborima”.
Ukrajinski predsjednički izbori bi se trebali održati 2019. Međutim, u drugoj polovici 2018. će zemlja morati platiti iznos glavnice oko 20 milijardi dolara državnih obveznica, što bi moglo pogoršati ekonomsku situaciju u zemlji i dovesti do bankrota. Ako se to dogodi, tada Porošenko nema nikakve šanse za ponovni izbor za drugi mandat, a na zapadu se boje da bi na čelo zemlje mogao doći proruski kandidat.
Svega navedenog su svjesni u zapadnim kancelarijama i europska bajka za Ukrajinu se bliži kraju. Naime, najveće europske korporacije lagano počinju uklanjati ukrajinske plinske oligarhe, a rasprodaja Ukrajine teče po planu “reformatora”. Naime, oni koji su vezani za poslovanje s energentima, a to je najmanje 90% visokih dužnosnika iz Kijeva, treba ukloniti, a njihovo mjesto će zauzeti europski stručnjaci.
Međunarodni kompanija za trgovinu DufEnergy je u Ukrajini otvorila podružnicu “DufEnergy Ukrajina“. Najveći trgovci prirodnim plinom iz Švicarske i Luksemburga, rodno mjesto osnivača tvrtke, ušli su u zemlju prema odluci Europe i imaju puna prava u plinskom sektoru. Za sitniš aktivno kupuju metalurški, kemijski i elektroenergetski sektor.
“DufEnergy Ukrajina” razvija i plinska polja i postupno uklanja s tržišta čak i ukrajinski “Naftogaz“, jer uzima i razvija sva nova polja.
Ovo je druga međunarodna tvrtka s europskim korijenima koja je došla oteti prirodne resurse Ukrajine. 16. svibnja u Kijevu je otvoren još jedan ured ozbiljne tvrtke za trgovinu plinom, Trafigura, koja također dominira lokalnim industrijalcima i trgovcima. Očigledno je rasprodaja Ukrajine dosegla razinu neugodnu čak i za prodavače u vrhu vlasti u Kijevu.
Europske i američke tvrtke su u tri godine uložile milijarde u ukrajinski “bezdan”, ali su se sad pojavile u zemlji, gdje su došle po svoj dio i da izguraju iz posla lokalne aktere. Jesu li reformatori mogli predvidjeti takav slijed događaja, posebice s ovakvim međunarodnim pomagačima? U teoriji su trebali, ali nisu.
logično
I koliko god bile istinite priče o Sovjetskom Savezu, barem u ranoj fazi i čistkama “klasnog neprijatelja”, njegovo stanovništvo je stalno raslo, osim u vrijeme Drugog svjetskog rata, što je bilo uzrokovano vanjskim okolnostima. U ovoj priči ostanimo u Ukrajini, jer narod od preko 50 milijuna ljudi nije zaslužio ovakvu sudbinu, bez obzira na jednoznamenkasti postotak zločinaca koji su uzurpirali vlast.
Uzmimo samo razdoblje mira i službene statistike govore kako je broj stanovnika u toj zemlji neprestano rastao.
Od 1922. do 1941. godine, potom od 1946. do 1989. godine. Na ovu tvrdnju bi sada na stražnje noge ustali ukrajinski nacionalisti i vikali “Gladomor,… Gladomor!”, iako je ta nesreća pogodila cijeli SSSR, ne samo Ukrajinu i ima posve druge razloge, nikako izmišljenu “mržnju Moskve prema Ukrajincima”. No, povjesničari o tome sve znaju i nećemo se zadržavati na toliko omiljenoj temi za Porošenka, Turčinova, Jaroša i ostale satrape vlastitog naroda.
Osim toga, na rast populacije u to vrijeme nije utjecao samo ekonomski faktor. Ljudi su jednostavno imali djecu jer su imali zdrave vrijednosti i nisu bili pod utjecajem ekstremne sebičnosti i konzumerizma. Osim toga, njihov je život imao svrhu i vjerovali su u budućnost.
U okviru Sovjetskog Saveza je stanovništvo Ukrajinske SSSR stalno raslo, što prilično pobija teorije novog Instituta za povijesnu istinu u Kijevu.
Ukrajina je 1913. imala populaciju od 35 milijuna stanovnika, a do 1991. je narasla na 52 milijuna ljudi, a da nije bilo građanskog rata u kojem je Ukrajina je izgubila nekoliko milijuna stanovnika i nacističke invazije, danas bi ih bilo puno više.
Međutim, od ukrajinske “neovisnosti” je broj stanovnika Ukrajine u stalnom je opadanju. U “neovisnost” je Ukrajina ušla s više od 52 milijuna ljudi, a već 2001. je imala 48,4 milijuna. U to se vrijeme manjak stanovništva od više od 3 milijuna ljudi smatrao “privremeno odsutnim”, to jest, otišli su na posao ili stalni boravak u inozemstvo.
Od 2001. godine se u pravom smislu te riječi popis stanovništva više nije provodio, jer su “mrtve duše” bile korisne za izborne prijevare, no pravi pad u statistici stanovništva svejedno nije uplašio ljude. Međutim, do 2013. Je Ukrajina formalno brojala 45,4 milijuna stanovnika, možda i manje, ali to je teško sa sigurnošću reći.
Nakon “EuroMaidana” slijedi katastrofa. Populacija je počela katastrofalno padati. Više od 2 milijuna ljudi je u Rusiju otišlo s Krimom, a od 4 milijuna s dijelom Donjecke i Luganske regije.
Ukrajina je ostala s tek nešto više od 38 milijuna ljudi, od kojih je više od 1,2 milijuna ušlo u proces dobivanja ruskog državljanstva. Barem još 3 milijuna je u Rusiji na poslu i ne namjeravaju se vratiti.
Osim njih, tu su i oni koji su otišli na Zapad. Na primjer, samo u Poljskoj je u posljednjih godinu dana izdano više od milijun radnih viza za Ukrajince. Općenito, stvarna brojka preostalog stanovništva Ukrajine se danas od strane stručnjaka procjenjuje na oko 28 do 30 milijuna ljudi, što , na primjer, potvrđuju podaci o potrošnji kruha. Što je najgore, od te brojke su 12 milijuna – umirovljenici.
Ostatak stanovništva ne želi živjeti u ruševinama. Oko 75% ostatka populacije želi napustiti Ukrajinu, dio zbog posla, iako podaci potvrđuju da u tom slučaju, mnogi odluče ostani tamo gdje su posao i dobili, a neki odlaze čak i kao ilegalni imigranti.
Zelenu kartu u Sjedinjenim Državama se prijavi oko 800 tisuća Ukrajinaca, iako ih se izda puno manje. Za usporedbu, to je puno manje od Rusa, kojih je u SAD otputovalo oko 60 000, ali je taj broj u opadanju.
Ne radi se o nikakvom čudu. Ako Rusija ima BDP po stanovniku veći od 15 tisuća dolara godišnje, u Ukrajini je on prošle tri godine bio oko 2200 dolara godišnje.
Nakon što je početkom 2014. završila “Revolucija gluposti”, mjesečno je Ukrajinu počelo napuštati oko 25 do 30 tisuća ljudi. Svježe statistike o padu broja stanovnika bilježi veliku smrtnost i
Ukrajina je već tri godine među prvim zemljama po stopi izumiranja u svijetu.
I da se razumijemo, rat sa “separatistima” nema nikakve veze s tim, jer s vojnim operacijama i bez njih, mjesečne statistike su iste, dok od rata najviše ginu civili separatističkih područja, a na ukrajinskoj strani vojnici i pripadnici samostalnih neonacističkih i nacionalističkih bojni.
Koliko se samo čuje histerije od strane ukrajinskih “domoljuba” i boraca za “nezavisnost” zemlje, a Ukrajina je mjesto gdje skoro nitko ne želi živjeti. Zapravo, “EuroMaidan” je formalno počeo da bi Ukrajinci dobili bezvizni režim s EU i da pobjegnu s tog prokletog mjesta. To je krajnji san “Euroukrajinaca”, da tako nazovemo izmišljenu etničku manjinu unutar ovog velikog i prevarenog slavenskog naroda.
Apsolutno ista pustoš vlada u području prava, ekonomije, financija, znanosti, obrazovanja, energije, proizvodnje, lijekove i tako dalje unedogled. Svugdje pad, propast i uništenje.
Ukrajinci zbog ideologije nisu ušli ni u slijepu ulicu, jer se u slijepoj ulici ipak može živjeti. Nekako, bez razvoja, ali ne i ponižavajuće. On su pali ravno u ponor, što je bilo za očekivati. Ukrajincima je prijevara 2014. donijela smrt za cijelu zemlju i cijeli narod.
Nezaboravne prve tri godine demokratske vlasti u Kijevu
Nakon prevrata u veljači, prije tri godine su u Ukrajini su održani prijevremeni predsjednički izbori na kojima je pobijedio Petro Porošenko, koji je u prvom krugu dobio gotovo 55% glasova. Birači su se nadala da će oligarh moći iskorijeniti korupciju i Ukrajinu uvesti u EU. Međutim, ukrajinski vođa nije mogao ispuniti očekivanja svojih građana. Što je Porošenko postigao tijekom ove tri godine i zbog čega nema nikakve šanse da pobjedi na izborima 2019. godine?
Kristina Ursu i Kijeva piše kako su prije tri godine, 25. svibnja 2014., Ukrajinci stajali u dugim redovima na biralištima. Mnogima se činilo da će nakon bijega predsjednika Viktora Janukoviča Porošenko “vratiti red u zemlji”, riješiti korupciju nezapamćenih razmjera i provesti učinkovite reforme kako bi zemlja ušla u EU, čime bi se, po njihovom mišljenju, poboljšao životni standard stanovništva.
“Zašto bi pljačkao Petro Porošenko? Pa on je najbogatiji čovjek”, to je bio glavni argument birača i zbog toga je dobio povjerenje 54,7% Ukrajinaca koji su izašli na izbore koje je osvojio u prvom krugu. No, već po tradiciji, ukrajinski oligarsi su odmah uspostavili čvrste veze s novi predsjednikom.
Za tri godine je rejting Porošenka prilično pao i prema svim relevantnim istraživanjima, da se danas održe izbori, Porošenko bi najviše dobio 8,8% glasova. Ispred njega je Julija Timošenko, koju bi podržalo 10,6% birača.
No, najzanimljivija stvar je da je na trećem mjestu čelnik oporbenog bloka, Jurij Bojko, koga bi podržalo 6,1% birača, iako je to biračko tijelo Viktora Janukoviča i navodno “proruske” Stranke regija.
Što je dovelo do rekordnog pada rejtinga aktualnog predsjednika? Sociolozi kažu da su se Ukrajinci razočarali u njegovu politiku. Na primjer, krajem prošle godine Porošenkove odluke je podržavalo 16% ispitanika, dok je nezadovoljnih bilo 82% ispitanika, a glavni razlog je ekonomska propast.
Za tri godine je ukrajinska valuta pala s 11,66 na 26,06 grivna za jedan dolar. No, podsjetimo da je prije svrgavanja Janukoviča početkom 2014. godine jedan dolar vrijedio 8 grivna. Komunalne usluge, javni prijevoz i hrana su poskupjeli nekoliko puta.
Ukrajinci ne mogu kupiti novi stan ili automobil, a krediti se odobravaju samo za 30% godišnje plaće u grivnama. Prosječna plaća u odnosu na isto razdoblje, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, smanjena je s 270 na 230 dolara mjesečno. Ukrajina i dalje je jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi.
Korupcija nije iskorijenjena
Petro Porošenko i njegova svita nisu bili spremni provesti sustavne reforme u borbi protiv korupcije. Činjenicu da korupcija nije smanjena potvrđuju i izvan zemlje. Prema stupnju percepcije korupcije, Ukrajina je na ljestvici Ernst & Young među 41 zemalja bila na prvom mjestu.
Odbjegli ukrajinski biznismen Aleksandar Oniščenko je u više navrata rekao da su za sva važna glasovanja u Vrhovnoj Radi, prilikom imenovanju ministra i usvajanja važnih zakona, zastupnici podmićeni. Ljudi velikih poduzeća su u pratnji predsjednika su u njegovom uredu.
“Mislim da svatko razumije da se vlast prodaje za banalne stvari, a umjesto da mijenja nešto za ljude, samo se prodaju pozicije. Predsjednik se danas predstavlja kao glavni predstavnik vlasti, ali je on običan sitničar”, rekao je za svog nasljednika Maksima Stepanova bivši guverner regije Odesa, Mihail Saakašvili.
Zapadni “partneri” Kijeva redovito pozivaju ukrajinske vlasti da se pozabave mitom i korupcijom, uključujući kaznenu odgovornost. No, koliko su iskreni, reći ćemo na kraju.
Vrata prema zapadu
Glavno “postignuće” Petra Porošenka je nedavno dobivanje bezviznog režima za zemlje EU. Nova pravila će stupiti na snagu 11. lipnja ove godine. U praksi to znači da Ukrajinci ne moraju plaćati za vizu i predavati dokumente u konzulat, nego sve potvrde i dokumente pokazati neposredno na granici. Nakon stupanja na snagu ovog zakona, vidjet ćemo koliko će Ukrajinaca ostati u opustošenoj zemlji?
Istina je da su europski dužnosnici rekli da će obustaviti bezvizni režim u slučaju da iz Ukrajine u EU krene val ilegalnih migranata. No, mnogo veći problem je zapravo sukob u Donbasu i suradnja Kijeva s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Ukrajina se kladila na pobjedu njegove protivnice Hillary Clinton, tako da Ukrajinci ne mogu računati na povjerenje Trumpa i njemu bliskih republikanaca.
Donald Trump je izjavio kako Ukrajina treba ispuniti odredbe Sporazuma iz Minska, ali za Kijev to nije isplativo, jer se time decentralizira vlast i praktično priznaje pobjeda Donjecka i Luganska.
Međutim, ankete pokazuju da Ukrajinci žele kraj neprijateljstva u jugoistoku zemlje. Tijekom “antiterorističkih” operacija u Donbasu je ubijeno 2600 vojnika i pripadnika samostalnih bojni, a oko 10 tisuća ih je ranjeno, no te podatke Kijev krije od javnosti. Sukobi se bilježe svakodnevno.
“Želio bih napomenuti da se 85% od svih kršenja prekida vatre odvija u Avdejevki zoni Jasinovataje, Mariupolja i Svetlodarska. To znači da se uz dobru volju obje strane mogu suzdržati od oružanog sukoba, jer je jasno gdje sve ovo što se događa”, rekao je posebni predstavnika OESS-a u kontaktnoj skupini u Ukrajini Martin Sajdik.
Porošenko se misli kandidirati za još jedan mandat, ali se pojavila i Nadežda Savčenko, koja je rekla “kako je spremna preuzeti odgovornost za zemlju i biti kandidat na predsjedničkim izborima”.
Ukrajinski predsjednički izbori bi se trebali održati 2019. Međutim, u drugoj polovici 2018. će zemlja morati platiti iznos glavnice oko 20 milijardi dolara državnih obveznica, što bi moglo pogoršati ekonomsku situaciju u zemlji i dovesti do bankrota. Ako se to dogodi, tada Porošenko nema nikakve šanse za ponovni izbor za drugi mandat, a na zapadu se boje da bi na čelo zemlje mogao doći proruski kandidat.
Više nema šale – Europa preuzima ukrajinski plinski monopol
Svega navedenog su svjesni u zapadnim kancelarijama i europska bajka za Ukrajinu se bliži kraju. Naime, najveće europske korporacije lagano počinju uklanjati ukrajinske plinske oligarhe, a rasprodaja Ukrajine teče po planu “reformatora”. Naime, oni koji su vezani za poslovanje s energentima, a to je najmanje 90% visokih dužnosnika iz Kijeva, treba ukloniti, a njihovo mjesto će zauzeti europski stručnjaci.
Međunarodni kompanija za trgovinu DufEnergy je u Ukrajini otvorila podružnicu “DufEnergy Ukrajina“. Najveći trgovci prirodnim plinom iz Švicarske i Luksemburga, rodno mjesto osnivača tvrtke, ušli su u zemlju prema odluci Europe i imaju puna prava u plinskom sektoru. Za sitniš aktivno kupuju metalurški, kemijski i elektroenergetski sektor.
“DufEnergy Ukrajina” razvija i plinska polja i postupno uklanja s tržišta čak i ukrajinski “Naftogaz“, jer uzima i razvija sva nova polja.
Ovo je druga međunarodna tvrtka s europskim korijenima koja je došla oteti prirodne resurse Ukrajine. 16. svibnja u Kijevu je otvoren još jedan ured ozbiljne tvrtke za trgovinu plinom, Trafigura, koja također dominira lokalnim industrijalcima i trgovcima. Očigledno je rasprodaja Ukrajine dosegla razinu neugodnu čak i za prodavače u vrhu vlasti u Kijevu.
Europske i američke tvrtke su u tri godine uložile milijarde u ukrajinski “bezdan”, ali su se sad pojavile u zemlji, gdje su došle po svoj dio i da izguraju iz posla lokalne aktere. Jesu li reformatori mogli predvidjeti takav slijed događaja, posebice s ovakvim međunarodnim pomagačima? U teoriji su trebali, ali nisu.
logično
