Istočna Europa je u posljednjih nekoliko godina postala platforma ne samo za eksperimente u "demokratizaciji" naroda koji su nekada živjeli u takozvanim "totalitarnim sustavima", nego i nasilnih sukoba s jakim nacionalističkim prizvukom. Zašto demokratizacija često završi "etničkim čišćenjem"? Odgovor na ovo pitanje je dao američko-britanski sociolog Michael Mann, koji je ovom fenomenu posvetio desetljeća istraživanja, nakon kojih je objavio knjigu "Tamna strana demokracije".
Ovaj opsežan, argumentirani i stručan uradak na nekoliko stotina stranica se bavi analizom genocida nad Armencima, nacističkog holokausta, genocida i ratnih zločina u Kambodži, Ruandi i Jugoslaviji, na temelju kojih je Michael Mann jasno formulirao teoriju "etničkog čišćenja".
Komentirajući njegov rad, časopis Foreign Affairs piše "kako se na etničko čišćenje obično gleda kao na rad primitivnih zločinaca koji djeluju izvan modernog i civiliziranog svijeta". Tako je Mann podsjetio da su se zločini na području bivše Jugoslavije na Zapadu najvećim dijelom tumačili kao "posljedica djelovanja sadističkih političara među Srbima i Hrvatima", dok se u slučaju Ruande genocid pripisao "primitivnim plemenima Hutu i Tutsi".
No, važnom i provokativnom knjigom The "Dark Side of Democracy: Explaining Ethnic Cleansing" ugledni sociolog Michael Mann tvrdi i argumentira kako su ubojstva i etničko čišćenje zapravo ružni, ali neodvojivi aspekt našeg modernog demokratskog doba, te da su "dio naše vlastite civilizacije i nas samih".
On tvrdi kako demokratizacija u pojedinim multietničkim područjima može stvoriti situacije u kojima se "vladavina naroda" ili "demokracija" definira prije svega u etničkim terminima, što dovodi do toga da većinska skupina ugnjetava manjinu.
"U opasnu zonu se ulazi kada suparničke etničke skupine tvrde da polažu pravo na isti teritorij, za što tvrde da imaju legitimitet, iako imaju različite izglede za uspjeh. Često naizgled nepovezane krize prerastu u rat, a etničko čišćenje izbije kad zbog obećanja izvana slabija strana u sukobu ipak krene u borbu, kao što je bio slučaj u Jugoslaviji, Ruandi, Kašmiru ili Čečeniji, ali i kad jača strana vjeruje da može "očistiti" neko područje i ostvariti maksimalnu dobit uz minimalne rizike, kao što je bio slučaj s genocidom nad Armencima i Židovima", piše Mann prije nešto više od desetak godina, kada je objavljena njegova knjiga, te izjavljuje "kako još nije izgovorena posljednja riječ o etničkom čišćenju, koje se sada provodi najsofisticiranijim metodama".
Može li se među etničko čišćenje svrstati i rat u Siriji, budući da Julian Assange tvrdi kako je izbjeglička kriza dio plana strateške depopulacije Sirije, osmišljen od strane Washingtona i njegovih saveznika. Jedna od najsofisticiranijih metoda, na koju možda Mann u to vrijeme nije računao, je odlazak radno sposobnog stanovništva iz zemalja istočne Europe na Zapad. Primjera radi, Litva je od ulaska u Europsku uniju ostala bez 12% stanovništva u odnosu na ukupan broj, a ako se u obzir uzme da se najvećim dijelom radi o radno sposobnom stanovništvu, mjereći tom metodom je ta brojka neusporedivo veća. Naravno, ovdje govorimo o "dragovoljnom" odlasku mladih u inozemstvo, od kojih se mnogi nikada neće vratiti, što je negativan trend kojem svjedočimo i u Hrvatskoj, te se kao takav ne može nazvati etničkim čišćenjem u najgorem tumačenju te riječi, ali masovni egzodus radno sposobnog stanovništva u neku ruku jest etničko čišćenje neke zemlje, posebno ako se nastane u sredini koja će ih prije asimilirati nego integrirati.
Julian Assange: Izbjeglička kriza u Europi je dio plana strateške depopulacije Sirije
No vratimo je Michaelu Mannu, koji tvrdi da etnička čišćenja i genocidi koja su se kroz povijest dogodili do 2000-ih, nisu niti posljedica sadizma pojedinih narodnih vođa, kao ni primitivizma, što je navodno bio slučaj u Ruandi, nego su zapravo ružni, ali neodvojivi aspekt našeg modernog demokratskog doba i dio su naše vlastite civilizacije i nas samih.
On se fokusirao na demokraciju u njenom izvornom smislu riječi i ono što je ona danas, posebice kada se model zapadnih demokracija izvozi u zemlje istočne Europe, kasnije na sjever Afrike, Bliski istok, središnju Aziju i drugdje, što neminovno dovodi do etničkog čišćenja i genocida. Zbog iskrivljenog poimanja demokracije u kojem demokracija znači vladavinu naroda, a ne vladavinu etnosa ili nacije, prisilnim i nepromišljenim nametanjem modela zapadne demokracije neminovno svjedočimo pokoljima koji dosežu razinu etničkog čišćenja ili genocida.
Naime, ono što su stari Grci označavali riječju "demos", odnosno obične ljude, masu populacije ili narod, naša civilizacija je pretvorila u "naciju", za što su Grci imali sasvim drugi pojam - "ethnos", etničku skupinu ili narod koji dijeli zajedničku kulturu i osjećaj baštine, različite od ostalih naroda. Ali ako je na narodu da vlada svojom nacionalnom državom i ako je narod definiran "etnički", onda njegovo etničko jedinstvo može prevagnuti nad društvenom raznolikosti koja je od središnje važnosti za demokraciju. Ako je na takvome narodu, koji je određen etnosom i isključuje ostale, što će se dogoditi s onima različitog etniciteta? Odgovori su često bili neugodni, pogotovo kada jedna etnička skupina na slobodnim izborima formira političku većinu, jer tada može vladati "demokratski", ali i tiranski.
Na primjer, nakon 11. rujna 2001. počinje "rat protiv terorizma" kojeg su obilježili brutalni etnički i vjerski sukobi koji su se utisnuli u svijest cijeloga svijeta. Zapravo, odmazda na Afganistan i Irak, pa čak ni svrgavanje režima tijekom Arapskog proljeća, nisu pokrenuti s ciljem etničkog čišćenja, ali su se ubrzo pretvorili etničke i vjerske sukobe koji su uključivali etničko čišćenje sunitskih i šiitskih muslimana, crnih Libijaca, Kurda, kašmirskih muslimana i Hindua, egipatskih Kopta i drugih, a da ne govorimo o pokušajima demokratizacije Afrike koji su raspirili niz ratova između različitih afričkih plemena. Ustvari, sva ova stradanja nisu posljedica ni sadizma, niti primitivizma pojedinih naroda, nego vanjske politike "velikih sila".
Stoga, na našu žalost, ubilačko etničko čišćenje nije ni primitivno, ni strano. Ono pripada našoj civilizaciji i nama. Većina kaže kako je povod tome rast nacionalizma u svijetu, što je u neku ruku i istina. Ali, nacionalizam sam po sebi nije ništa loše, a postaje vrlo opasan samo onda kada je politiziran, kada predstavlja perverzno tumačenje modernih težnji prema demokraciji u nacionalnoj državi.
Michael Mann je diplomirao je na Sveučilištu Oxford, predavao je na Cambridgeu i London School of Economics, a priznati je klasik povijesne sociologije. Danas je profesor sociologije na Sveučilištu u Kaliforniji.
Govoreći o Ukrajini, nedavno je u ekskluzivnom intervjuu pojasnio kako demokratizacija dovodi do etničkog čišćenja, da će se Europska unija naći pod velikim pritiskom radikalnih desničarskih pokreta, te objasnio način kako riješiti ukrajinsku krizu.
G. Mann, vaš istraživanja pokazuju da je demokratizacija opasna "igra". Ona ima i svoju mračnu stranu - etničko čišćenje, koje se dogodilo u više od jednog procesa izgradnje demokracije. Zašto se ovo događa?
Michael Mann: Trebate imati dvije ili tri etničke skupine koje žele preuzeti kontrolu nad državom u kojoj žive, ili nad određenim područjem unutar te države.
Tada to može biti politički sukob. Ako u zemlji zarate stranke koje se u političkom sustavu temelje na etničkoj pripadnosti, kao što je bilo Jugoslaviji - srpske i hrvatske stranke, one zapravo sudjeluju u borbi za kontrolu nad državom.
U većini slučajeva će slabija etnička skupina tvrditi da je potlačena i eksploatirana, ali neće poduzimati odlučne akcije, jer za to nema dovoljno snage. Međutim, povjerenje u svoje sposobnosti i da će se moći oduprijeti eksploataciji može narasti ako se određena skupina nada da će dobiti podršku izvana. Tada počinje otpor i raste polarizacija u društvu. No, nasilje se u tom trenutku još uvijek može spriječiti.
Međutim, ako se država destabilizira, intenzivira se borba među frakcijama unutar vladajuće klase. Radikalniji dio može preuzeti kontrolu nad državom i pokrenuti etničko čišćenje protiv suparničke skupine.
Prilikom pokretanja spirale nasilja sve manje ljudi u toj borbi može ostati neutralno i ljudi moraju odabrati stranu u sukobu.
Na području suvremene Ukrajine se događa nešto slično?
Michael Mann: Da, u određenoj mjeri. Nakon nezavisnosti je Ukrajina pokušavala krenuti putem demokratizacije. No, glavne stranke su se sve više pretvarale u etničke stranke – kolokvijalno govoreći u "ruske" i "ukrajinske" stranke.
U posljednjih nekoliko izbornih ciklusa je bila jaka konkurencija između stranaka. "Ukrajinske" i "ruske" stranke su se borile jedne protiv drugih, a zauzvrat su jedne drugima preotimale kontrolu nad državom.
No, obje strane vjeruju da mogu dobiti podršku iz inozemstva. "Ruske" stranke se nadaju podršci Rusije, dok "ukrajinske" računaju na pomoć Zapada. Ova je eskalacija dovela do oružanih sukoba u istočnoj Ukrajini. Od ovog trenutka morate biti ili na "ruskoj" ili "ukrajinskoj" strani, a počinje dominirati identitet. Obje strane - ruska i ukrajinska – radikalizirale su razinu otpora.
Jesu li u slučaju Ukrajine sukob i eskalacija nasilja bili neizbježni?
Michael Mann: Pogledajte primjer Jugoslavije. Tamo eskalacija u početku nije bila neizbježna. No vjerojatnost otvorenog nasilja se naglo povećavala kada su konkurentske stranke postajale sve više etničke.
U Ukrajini se dogodio sličan proces. Između stranaka se mogao postići kompromis, što je bila više nego realna alternativa, ali nije prihvaćena u drugim zemljama, ne u Ukrajini samoj.
Čim je nasilje eskaliralo, proces se počeo razvijati svojom vlastitom logikom. A onda je bilo vrlo teško spriječiti agresiju.
Pa ipak, je li moguće ispraviti pogrešku i iznova ujediniti Ukrajinu?
Michael Mann: Mislim da je to malo vjerojatno. Naravno, u određenom trenutku, jer je većina ljudi umorna od nasilja, htjet će se zaustaviti borbe. Javno će se tražiti da se sukob riješi putem pregovora. Na primjer, kao što se dogodilo u Sjevernoj Irskoj. No, nije jasno hoće li se takav scenarijdogoditi Ukrajini.
Danas je sve više očito da proruska većina na istoku više ne želi biti dio Ukrajine. Ovu će situaciju biti vrlo teško riješiti. Naravno, nasilje se može ublažiti, ali mislim da će doći do podjele zemlje.
Imate referendume na kojima različite regije zahtijevaju da mogu birati hoće li ostati dio Ukrajine ili ne. I obje strane - "ruska" i "ukrajinska" – morat će se složiti s rezultatima. Takav razvoj situacije je moguć kada se ljudi de facto podijele, a sukob dosegne svoj vrhunac, jer će građani htjeti mir više od bilo čega drugog.
Za vanjskog promatrača je lako reći kako bi bilo dobro čuti: "Ne zanima me, moja regija je dio Ukrajine ili Rusije i ja samo želim mir!". No, kada ljudi žive zemlji koja je u sukobu i "uvučeni" su u spiralu sukoba, oni na sve što se događa ne mogu gledati "sa strane".
Razgovarajmo o situaciji u Europskoj uniji. Danas brojni znanstvenici postavljaju pitanje nove "nacionalne" revolucije u EU. Stranke krajnje desnice jačaju posvuda. Kako će se promijeniti Europa?
Michael Mann: Ako EU uspije stvoriti koherentnu imigracijsku politiku, koja će ograničiti, ali ne i u potpunosti blokirati imigraciju, sve veća popularnost nacionalističkih stranaka će splasnuti. Na primjer, većina Nijemaca još uvijek radije podržava demokršćane ili socijaldemokrate.
No, ovdje imamo još jedno pitanje - koliko su brojne i utjecajne skupine koje žele izaći iz EU? One nemaju mnogo podrške u Njemačkoj, ali imaju jaku potporu u Francuskoj. Možda ne dovoljnu da dobiju predsjedništvo, ali mogu dobiti većinu u parlamentu.
Mislim da su radikalne snage sada blizu vrhunca svoje popularnosti u EU.
Njihova popularnost može rasti samo u slučaju nastavka masovne imigracije, jer Europska unija neće uspjeti razviti koherentne politike u ovom području. Mislim da je Europska unija dovoljno jaka da sama sebe spasi. Britanci nikada nisu sebe vidjeli kao "Europljane". Dakle, Velika Britanija je poseban slučaj.
U Poljskoj je desnica koncentrirala gotovo svu vlast u svojim rukama. U Mađarskoj je desnica vrlo jaka. Kako vidite budućnost desnih stranaka u istočnoj Europi?
Michael Mann: U nekim zemljama su nacionalistički osjećaji jaki zbog povijesne pozadine. Na primjer u Mađarskoj, gdje vidimo ekstremni pristup suprotstavljanju imigraciji. U Poljskoj i drugim zemljama istočne Europe ovi trendovi manje dolaze do izražaja. Te zemlje žele ostati u EU.
Moguće je imati i radikalno desničarsku vladu i biti zemlja članica EU. No, ovdje se ponovno susrećemo s problemom imigracije. Činjenica je da slobodno tržište, koje svi priželjkuju, mora pratiti i slobodno kretanje radne snage, a to je vrlo osjetljivo pitanje.
Budući da ste povjesničar, proučavali ste fenomen nacističkog režima. Njegova pojava u Europi se uklapa u model "demokratizacije koja dovodi do etničkog čišćenja" ili se u slučaju Njemačke radi o nečemu sasvim drugom?
Michael Mann: On se ne uklapa u potpunosti u opći model. O Weimarskoj Republici možemo govoriti kao pokušaju demokratizacije, koji nije uspio zbog iznimno slabog njemačkog gospodarstva, kao i zbog izgubljenih teritorija krajem Prvog svjetskog rata. To je stvorilo snažan desničarski pokret, ali se njegov razvoj ne uklapa opću shemu, kao u drugim slučajevima.
Njemačka je bila apsolutno monolitna nacionalna država, koja je kao apsolutnog neprijatelja "izumila" Židove. Ali Židovi nisu htjeli preuzeti kontrolu nad državom. To je bilo nešto sasvim novo.
I u slučaju nacističke Njemačke, možemo govoriti o neuspjelom pokušaju demokratizacije, ali su razlozi bili sasvim drugačiji, nego u drugim slučajevima etničkog čišćenja.
Zašto je trebalo "izmisliti neprijatelja"?
Michael Mann: Sam po sebi, tijekom dvadesetog stoljeća antisemitizam nije jedinstven samo za Europu. Zašto je bio tako ukorijenjen u nacističkoj Njemačkoj? To je u velikoj mjeri bila slučajnost. Nakon velikog poraza u Prvom svjetskom ratu je u toj zemlji došlo do podjele među ljudima koji su vjerovali u različite razloge za poraz.
Desničarska ideja je stekla veliku popularnost. Njihov je argument bio da Njemačka u vojnom smislu nije izgubila rat, nego su zemlju prodali političari. Tako je vojna organizacija postala ključ za snažnu državu i ekonomski oporavak.
U slučaju Njemačke nema dokaza da su nacisti dobili snažnu podršku izbornog tijela na krilima antisemitizma. Dakle, ovaj kurs je u velikoj mjeri ovisio i određen je prema osobnim stavovima ljudi iz vrha nacističke stranke.
Svatko kao primjer demokracije navodi SAD. Koliko je ozbiljno bilo nacionalno pitanje tijekom izgradnje demokracije u Sjedinjenim Državama?
Michael Mann: Indijanci... Indijanci su u velikoj mjeri uništeni da bi se napravilo prostora za naseljenike. Onda su došli uglavnom britanski i irski imigranti. Tako je formirana dominantna i monolitna anglosaksonska etnička skupina.
Imigracija se zatim širila krajem XIX stoljeća. Stigli su mnogi Talijani. U XX stoljeću je bila prava navala imigranata koji su htjeli ući u SAD, ali je u '20-im godinama prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama usvojen zakon protiv imigracije i bio je na snazi do 1945.
Drugi svjetski rat je bio proces konsolidiranja za Amerikance. Nakon toga više nije bilo sukoba s imigrantima.
Onda je dolazi sljedeći val imigracije, ona latinoamerički - Meksikanci, Kubanci i drugi. No, sve te skupine žele postati dio američkog društva. Odrasli obično ne uče engleski, ali njihova djeca uče.
Dakle, multinacionalna država može vrlo dobro postojati, ali samo u situaciji u kojoj nijedna etnička skupina ne može u potpunosti kontrolirati državu.
Kako objašnjavate fenomen popularnosti Trumpa danas u Americi?
Michael Mann: Glavni problem je raskol između Main Streeta i Wall Streeta, odnosno, između radničke klase i bankara. Ovi drugi se osjećaju vrlo dobro, ali drugima je životni standard drastično pao i obične Amerikance se sve više iskorištava.
Društvo je puno nezadovoljstva prema političkoj eliti i Trump im se predstavio kao kandidat koji će ostvariti njihove težnje.
Ali, sada se postavlja pitanje izbora između Trumpa i Hillary. Naravno, Hillary nije dobar kandidat i postoje opravdane sumnje u njene moralne kvalitete. Kako će sve završiti? Nakon svega očekujem pobjedu Hillary Clinton. U tom slučaju, bit će određenog pada u raspoloženju protiv establišmenta. Ljudima na kraju dosadi prosvjedovati.
Ako Trump pobijedi, on će morati činiti kompromise. On neće biti spasitelj, kao što očekuje biračko tijelo, tako da će mnogi biti razočarani. Trumpa je vrlo teško predvidjeti. No, američka ekonomija ostaje snažna, unatoč činjenici da je vrlo neravnomjerno raspoređena. Amerikanci su i dalje ponosni na status svoje zemlje kao velike sile. Vjerujem da nezadovoljstvo u Americi još uvijek nije dovoljno jako da bi došlo do dramatičnih promjena.
Prema onome što tvrdi profesor Michael Mann, proces demokratizacije Ukrajine, koji je počeo stjecanjem neovisnosti je obilježilo jačanje dvije glavne političke opcije, od kojih su su obje gradile i jačale na temeljima "etnosa", a ne "demosa", što znači da je Ukrajina prošla kroz proces izopačene demokracije u kojoj jedna velika skupina isključuje drugu.
U limbu ni rata ni mira su narodi koji žive u Ukrajini živjeli sve do nasilnog preuzimanja vlasti u državi nacionalističke "ukrajinske" struje, koja je čak i Ukrajincima koji su okrenuti Rusiji branila pravo da sudjeluju u demokratskom procesu u zemlji i izbila je pobuna, koja je eskalirala u otvoreni oružani sukob u Donbasu.
Što se tiče etničkog čišćenja, kao popratne pojave demokratizacije Ukrajine, tu su brojke jasne, čak i ako govorimo o unutarnjem sukobu među samim Ukrajincima. Naime, možemo govoriti i o sukobu između Ukrajinaca sklonih radikalnom nacionalizmu i njihovoj želji da nemaju nikakve veze s Rusijom i Ukrajinaca koji se ne odriču svoje ukrajinske etničke pripadnosti, ali su okrenuti Rusiji, a njih je na istoku i jugoistoku zemlje na desetine milijuna. U ovom slučaju, za preuzimanje vlasti u državi, koje se kasnije pretvorilo u tiraniju i etničko čišćenje, odgovorni su radikalni nacionalisti i većina civilnih žrtava, likvidiranih ili proganjanih, pretrpjela je "ruska strana". Žrtve na "ukrajinskoj" strani su gotovo u cijelosti vojnici i pripadnici snaga sigurnosti koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u takozvanoj "antiterorističkoj akciji" u Donbasu.
Na drugoj strani imamo prvo pojedinačne slučajeve likvidacija i progona, potom se dogodio masakr u Odesi u svibnju 2014. godine, a na kraju rat. Svi civili koji su stradali u sukobu u Donbasu, njih preko 2 000, mahom su živjeli na teritoriju pod nadzorom proruskih snaga i ubijeni su u granatiranjima ili napadima ukrajinskih snaga sigurnosti.
"Bijela knjiga" ruskog Ministarstva vanjskih poslova navodi sve poznati i dokazive primjere kršenja ljudskih prava, mučenja i likvidacije, smrti civila u Donbasu od posljedica granatiranja, nabrojanih kronološki i poimence, a one koje zanima točan broj može je u tri dijela u PDF formatu na ruskom i engleskom jeziku pročitati ili preuzeti ovdje.
Što god govorili u Kijevu, ako pratite medije, portale i društvene mreže ljudi s istoka Ukrajine, čut ćete da oni ne žive niti žele više živjeti u Ukrajini, a profesor Michael Mann kao logičan slijed u ovoj situaciji smatra podjelu zemlje. Danas Ukrajina de facto nije država svih ukrajinskih naroda i manjina i sve poluge vlasti u Kijevu u rukama drži radikalna nacionalistička struja. Čak i poruke iz Moskve kako neće priznati neovisnost "Novorusije" više ne znače ništa. S druge strane, uz svu potporu Zapada, ukrajinske snage sigurnosti nisu u stanju vojno slomiti otpor Donjecke i Luganske Narodne Republike i samo je pitanje vremena kada će centrifugalne sile dovesti do raspada ove države. Ako do toga i ne dođe, prije ili kasnije će današnje ukrajinske regije steći razinu autonomije koja će graničiti s državnosti, a to će se dogoditi samo u slučaju da vanjske sile odluče da Ukrajina mora opstati u postojećim granicama. Bez Krima, naravno. U svakom slučaju, Ukrajina je samo jedan od primjera kojeg bi profesor mogao dodati u svojim studijama o "demokratizaciji" koje je završilo etničkim čišćenjem.
AMSI
Ovaj opsežan, argumentirani i stručan uradak na nekoliko stotina stranica se bavi analizom genocida nad Armencima, nacističkog holokausta, genocida i ratnih zločina u Kambodži, Ruandi i Jugoslaviji, na temelju kojih je Michael Mann jasno formulirao teoriju "etničkog čišćenja".
Komentirajući njegov rad, časopis Foreign Affairs piše "kako se na etničko čišćenje obično gleda kao na rad primitivnih zločinaca koji djeluju izvan modernog i civiliziranog svijeta". Tako je Mann podsjetio da su se zločini na području bivše Jugoslavije na Zapadu najvećim dijelom tumačili kao "posljedica djelovanja sadističkih političara među Srbima i Hrvatima", dok se u slučaju Ruande genocid pripisao "primitivnim plemenima Hutu i Tutsi".
No, važnom i provokativnom knjigom The "Dark Side of Democracy: Explaining Ethnic Cleansing" ugledni sociolog Michael Mann tvrdi i argumentira kako su ubojstva i etničko čišćenje zapravo ružni, ali neodvojivi aspekt našeg modernog demokratskog doba, te da su "dio naše vlastite civilizacije i nas samih".
On tvrdi kako demokratizacija u pojedinim multietničkim područjima može stvoriti situacije u kojima se "vladavina naroda" ili "demokracija" definira prije svega u etničkim terminima, što dovodi do toga da većinska skupina ugnjetava manjinu.
"U opasnu zonu se ulazi kada suparničke etničke skupine tvrde da polažu pravo na isti teritorij, za što tvrde da imaju legitimitet, iako imaju različite izglede za uspjeh. Često naizgled nepovezane krize prerastu u rat, a etničko čišćenje izbije kad zbog obećanja izvana slabija strana u sukobu ipak krene u borbu, kao što je bio slučaj u Jugoslaviji, Ruandi, Kašmiru ili Čečeniji, ali i kad jača strana vjeruje da može "očistiti" neko područje i ostvariti maksimalnu dobit uz minimalne rizike, kao što je bio slučaj s genocidom nad Armencima i Židovima", piše Mann prije nešto više od desetak godina, kada je objavljena njegova knjiga, te izjavljuje "kako još nije izgovorena posljednja riječ o etničkom čišćenju, koje se sada provodi najsofisticiranijim metodama".
Može li se među etničko čišćenje svrstati i rat u Siriji, budući da Julian Assange tvrdi kako je izbjeglička kriza dio plana strateške depopulacije Sirije, osmišljen od strane Washingtona i njegovih saveznika. Jedna od najsofisticiranijih metoda, na koju možda Mann u to vrijeme nije računao, je odlazak radno sposobnog stanovništva iz zemalja istočne Europe na Zapad. Primjera radi, Litva je od ulaska u Europsku uniju ostala bez 12% stanovništva u odnosu na ukupan broj, a ako se u obzir uzme da se najvećim dijelom radi o radno sposobnom stanovništvu, mjereći tom metodom je ta brojka neusporedivo veća. Naravno, ovdje govorimo o "dragovoljnom" odlasku mladih u inozemstvo, od kojih se mnogi nikada neće vratiti, što je negativan trend kojem svjedočimo i u Hrvatskoj, te se kao takav ne može nazvati etničkim čišćenjem u najgorem tumačenju te riječi, ali masovni egzodus radno sposobnog stanovništva u neku ruku jest etničko čišćenje neke zemlje, posebno ako se nastane u sredini koja će ih prije asimilirati nego integrirati.
Julian Assange: Izbjeglička kriza u Europi je dio plana strateške depopulacije Sirije
No vratimo je Michaelu Mannu, koji tvrdi da etnička čišćenja i genocidi koja su se kroz povijest dogodili do 2000-ih, nisu niti posljedica sadizma pojedinih narodnih vođa, kao ni primitivizma, što je navodno bio slučaj u Ruandi, nego su zapravo ružni, ali neodvojivi aspekt našeg modernog demokratskog doba i dio su naše vlastite civilizacije i nas samih.
On se fokusirao na demokraciju u njenom izvornom smislu riječi i ono što je ona danas, posebice kada se model zapadnih demokracija izvozi u zemlje istočne Europe, kasnije na sjever Afrike, Bliski istok, središnju Aziju i drugdje, što neminovno dovodi do etničkog čišćenja i genocida. Zbog iskrivljenog poimanja demokracije u kojem demokracija znači vladavinu naroda, a ne vladavinu etnosa ili nacije, prisilnim i nepromišljenim nametanjem modela zapadne demokracije neminovno svjedočimo pokoljima koji dosežu razinu etničkog čišćenja ili genocida.
Naime, ono što su stari Grci označavali riječju "demos", odnosno obične ljude, masu populacije ili narod, naša civilizacija je pretvorila u "naciju", za što su Grci imali sasvim drugi pojam - "ethnos", etničku skupinu ili narod koji dijeli zajedničku kulturu i osjećaj baštine, različite od ostalih naroda. Ali ako je na narodu da vlada svojom nacionalnom državom i ako je narod definiran "etnički", onda njegovo etničko jedinstvo može prevagnuti nad društvenom raznolikosti koja je od središnje važnosti za demokraciju. Ako je na takvome narodu, koji je određen etnosom i isključuje ostale, što će se dogoditi s onima različitog etniciteta? Odgovori su često bili neugodni, pogotovo kada jedna etnička skupina na slobodnim izborima formira političku većinu, jer tada može vladati "demokratski", ali i tiranski.
Na primjer, nakon 11. rujna 2001. počinje "rat protiv terorizma" kojeg su obilježili brutalni etnički i vjerski sukobi koji su se utisnuli u svijest cijeloga svijeta. Zapravo, odmazda na Afganistan i Irak, pa čak ni svrgavanje režima tijekom Arapskog proljeća, nisu pokrenuti s ciljem etničkog čišćenja, ali su se ubrzo pretvorili etničke i vjerske sukobe koji su uključivali etničko čišćenje sunitskih i šiitskih muslimana, crnih Libijaca, Kurda, kašmirskih muslimana i Hindua, egipatskih Kopta i drugih, a da ne govorimo o pokušajima demokratizacije Afrike koji su raspirili niz ratova između različitih afričkih plemena. Ustvari, sva ova stradanja nisu posljedica ni sadizma, niti primitivizma pojedinih naroda, nego vanjske politike "velikih sila".
Stoga, na našu žalost, ubilačko etničko čišćenje nije ni primitivno, ni strano. Ono pripada našoj civilizaciji i nama. Većina kaže kako je povod tome rast nacionalizma u svijetu, što je u neku ruku i istina. Ali, nacionalizam sam po sebi nije ništa loše, a postaje vrlo opasan samo onda kada je politiziran, kada predstavlja perverzno tumačenje modernih težnji prema demokraciji u nacionalnoj državi.
Michael Mann je diplomirao je na Sveučilištu Oxford, predavao je na Cambridgeu i London School of Economics, a priznati je klasik povijesne sociologije. Danas je profesor sociologije na Sveučilištu u Kaliforniji.
Govoreći o Ukrajini, nedavno je u ekskluzivnom intervjuu pojasnio kako demokratizacija dovodi do etničkog čišćenja, da će se Europska unija naći pod velikim pritiskom radikalnih desničarskih pokreta, te objasnio način kako riješiti ukrajinsku krizu.
G. Mann, vaš istraživanja pokazuju da je demokratizacija opasna "igra". Ona ima i svoju mračnu stranu - etničko čišćenje, koje se dogodilo u više od jednog procesa izgradnje demokracije. Zašto se ovo događa?
Michael Mann: Trebate imati dvije ili tri etničke skupine koje žele preuzeti kontrolu nad državom u kojoj žive, ili nad određenim područjem unutar te države.
Tada to može biti politički sukob. Ako u zemlji zarate stranke koje se u političkom sustavu temelje na etničkoj pripadnosti, kao što je bilo Jugoslaviji - srpske i hrvatske stranke, one zapravo sudjeluju u borbi za kontrolu nad državom.
U većini slučajeva će slabija etnička skupina tvrditi da je potlačena i eksploatirana, ali neće poduzimati odlučne akcije, jer za to nema dovoljno snage. Međutim, povjerenje u svoje sposobnosti i da će se moći oduprijeti eksploataciji može narasti ako se određena skupina nada da će dobiti podršku izvana. Tada počinje otpor i raste polarizacija u društvu. No, nasilje se u tom trenutku još uvijek može spriječiti.
Međutim, ako se država destabilizira, intenzivira se borba među frakcijama unutar vladajuće klase. Radikalniji dio može preuzeti kontrolu nad državom i pokrenuti etničko čišćenje protiv suparničke skupine.
Prilikom pokretanja spirale nasilja sve manje ljudi u toj borbi može ostati neutralno i ljudi moraju odabrati stranu u sukobu.
Na području suvremene Ukrajine se događa nešto slično?
Michael Mann: Da, u određenoj mjeri. Nakon nezavisnosti je Ukrajina pokušavala krenuti putem demokratizacije. No, glavne stranke su se sve više pretvarale u etničke stranke – kolokvijalno govoreći u "ruske" i "ukrajinske" stranke.
U posljednjih nekoliko izbornih ciklusa je bila jaka konkurencija između stranaka. "Ukrajinske" i "ruske" stranke su se borile jedne protiv drugih, a zauzvrat su jedne drugima preotimale kontrolu nad državom.
No, obje strane vjeruju da mogu dobiti podršku iz inozemstva. "Ruske" stranke se nadaju podršci Rusije, dok "ukrajinske" računaju na pomoć Zapada. Ova je eskalacija dovela do oružanih sukoba u istočnoj Ukrajini. Od ovog trenutka morate biti ili na "ruskoj" ili "ukrajinskoj" strani, a počinje dominirati identitet. Obje strane - ruska i ukrajinska – radikalizirale su razinu otpora.
Jesu li u slučaju Ukrajine sukob i eskalacija nasilja bili neizbježni?
Michael Mann: Pogledajte primjer Jugoslavije. Tamo eskalacija u početku nije bila neizbježna. No vjerojatnost otvorenog nasilja se naglo povećavala kada su konkurentske stranke postajale sve više etničke.
U Ukrajini se dogodio sličan proces. Između stranaka se mogao postići kompromis, što je bila više nego realna alternativa, ali nije prihvaćena u drugim zemljama, ne u Ukrajini samoj.
Čim je nasilje eskaliralo, proces se počeo razvijati svojom vlastitom logikom. A onda je bilo vrlo teško spriječiti agresiju.
Pa ipak, je li moguće ispraviti pogrešku i iznova ujediniti Ukrajinu?
Michael Mann: Mislim da je to malo vjerojatno. Naravno, u određenom trenutku, jer je većina ljudi umorna od nasilja, htjet će se zaustaviti borbe. Javno će se tražiti da se sukob riješi putem pregovora. Na primjer, kao što se dogodilo u Sjevernoj Irskoj. No, nije jasno hoće li se takav scenarijdogoditi Ukrajini.
Danas je sve više očito da proruska većina na istoku više ne želi biti dio Ukrajine. Ovu će situaciju biti vrlo teško riješiti. Naravno, nasilje se može ublažiti, ali mislim da će doći do podjele zemlje.
Imate referendume na kojima različite regije zahtijevaju da mogu birati hoće li ostati dio Ukrajine ili ne. I obje strane - "ruska" i "ukrajinska" – morat će se složiti s rezultatima. Takav razvoj situacije je moguć kada se ljudi de facto podijele, a sukob dosegne svoj vrhunac, jer će građani htjeti mir više od bilo čega drugog.
Za vanjskog promatrača je lako reći kako bi bilo dobro čuti: "Ne zanima me, moja regija je dio Ukrajine ili Rusije i ja samo želim mir!". No, kada ljudi žive zemlji koja je u sukobu i "uvučeni" su u spiralu sukoba, oni na sve što se događa ne mogu gledati "sa strane".
Razgovarajmo o situaciji u Europskoj uniji. Danas brojni znanstvenici postavljaju pitanje nove "nacionalne" revolucije u EU. Stranke krajnje desnice jačaju posvuda. Kako će se promijeniti Europa?
Michael Mann: Ako EU uspije stvoriti koherentnu imigracijsku politiku, koja će ograničiti, ali ne i u potpunosti blokirati imigraciju, sve veća popularnost nacionalističkih stranaka će splasnuti. Na primjer, većina Nijemaca još uvijek radije podržava demokršćane ili socijaldemokrate.
No, ovdje imamo još jedno pitanje - koliko su brojne i utjecajne skupine koje žele izaći iz EU? One nemaju mnogo podrške u Njemačkoj, ali imaju jaku potporu u Francuskoj. Možda ne dovoljnu da dobiju predsjedništvo, ali mogu dobiti većinu u parlamentu.
Mislim da su radikalne snage sada blizu vrhunca svoje popularnosti u EU.
Njihova popularnost može rasti samo u slučaju nastavka masovne imigracije, jer Europska unija neće uspjeti razviti koherentne politike u ovom području. Mislim da je Europska unija dovoljno jaka da sama sebe spasi. Britanci nikada nisu sebe vidjeli kao "Europljane". Dakle, Velika Britanija je poseban slučaj.
U Poljskoj je desnica koncentrirala gotovo svu vlast u svojim rukama. U Mađarskoj je desnica vrlo jaka. Kako vidite budućnost desnih stranaka u istočnoj Europi?
Michael Mann: U nekim zemljama su nacionalistički osjećaji jaki zbog povijesne pozadine. Na primjer u Mađarskoj, gdje vidimo ekstremni pristup suprotstavljanju imigraciji. U Poljskoj i drugim zemljama istočne Europe ovi trendovi manje dolaze do izražaja. Te zemlje žele ostati u EU.
Moguće je imati i radikalno desničarsku vladu i biti zemlja članica EU. No, ovdje se ponovno susrećemo s problemom imigracije. Činjenica je da slobodno tržište, koje svi priželjkuju, mora pratiti i slobodno kretanje radne snage, a to je vrlo osjetljivo pitanje.
Budući da ste povjesničar, proučavali ste fenomen nacističkog režima. Njegova pojava u Europi se uklapa u model "demokratizacije koja dovodi do etničkog čišćenja" ili se u slučaju Njemačke radi o nečemu sasvim drugom?
Michael Mann: On se ne uklapa u potpunosti u opći model. O Weimarskoj Republici možemo govoriti kao pokušaju demokratizacije, koji nije uspio zbog iznimno slabog njemačkog gospodarstva, kao i zbog izgubljenih teritorija krajem Prvog svjetskog rata. To je stvorilo snažan desničarski pokret, ali se njegov razvoj ne uklapa opću shemu, kao u drugim slučajevima.
Njemačka je bila apsolutno monolitna nacionalna država, koja je kao apsolutnog neprijatelja "izumila" Židove. Ali Židovi nisu htjeli preuzeti kontrolu nad državom. To je bilo nešto sasvim novo.
I u slučaju nacističke Njemačke, možemo govoriti o neuspjelom pokušaju demokratizacije, ali su razlozi bili sasvim drugačiji, nego u drugim slučajevima etničkog čišćenja.
Zašto je trebalo "izmisliti neprijatelja"?
Michael Mann: Sam po sebi, tijekom dvadesetog stoljeća antisemitizam nije jedinstven samo za Europu. Zašto je bio tako ukorijenjen u nacističkoj Njemačkoj? To je u velikoj mjeri bila slučajnost. Nakon velikog poraza u Prvom svjetskom ratu je u toj zemlji došlo do podjele među ljudima koji su vjerovali u različite razloge za poraz.
Desničarska ideja je stekla veliku popularnost. Njihov je argument bio da Njemačka u vojnom smislu nije izgubila rat, nego su zemlju prodali političari. Tako je vojna organizacija postala ključ za snažnu državu i ekonomski oporavak.
U slučaju Njemačke nema dokaza da su nacisti dobili snažnu podršku izbornog tijela na krilima antisemitizma. Dakle, ovaj kurs je u velikoj mjeri ovisio i određen je prema osobnim stavovima ljudi iz vrha nacističke stranke.
Svatko kao primjer demokracije navodi SAD. Koliko je ozbiljno bilo nacionalno pitanje tijekom izgradnje demokracije u Sjedinjenim Državama?
Michael Mann: Indijanci... Indijanci su u velikoj mjeri uništeni da bi se napravilo prostora za naseljenike. Onda su došli uglavnom britanski i irski imigranti. Tako je formirana dominantna i monolitna anglosaksonska etnička skupina.
Imigracija se zatim širila krajem XIX stoljeća. Stigli su mnogi Talijani. U XX stoljeću je bila prava navala imigranata koji su htjeli ući u SAD, ali je u '20-im godinama prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama usvojen zakon protiv imigracije i bio je na snazi do 1945.
Drugi svjetski rat je bio proces konsolidiranja za Amerikance. Nakon toga više nije bilo sukoba s imigrantima.
Onda je dolazi sljedeći val imigracije, ona latinoamerički - Meksikanci, Kubanci i drugi. No, sve te skupine žele postati dio američkog društva. Odrasli obično ne uče engleski, ali njihova djeca uče.
Dakle, multinacionalna država može vrlo dobro postojati, ali samo u situaciji u kojoj nijedna etnička skupina ne može u potpunosti kontrolirati državu.
Kako objašnjavate fenomen popularnosti Trumpa danas u Americi?
Michael Mann: Glavni problem je raskol između Main Streeta i Wall Streeta, odnosno, između radničke klase i bankara. Ovi drugi se osjećaju vrlo dobro, ali drugima je životni standard drastično pao i obične Amerikance se sve više iskorištava.
Društvo je puno nezadovoljstva prema političkoj eliti i Trump im se predstavio kao kandidat koji će ostvariti njihove težnje.
Ali, sada se postavlja pitanje izbora između Trumpa i Hillary. Naravno, Hillary nije dobar kandidat i postoje opravdane sumnje u njene moralne kvalitete. Kako će sve završiti? Nakon svega očekujem pobjedu Hillary Clinton. U tom slučaju, bit će određenog pada u raspoloženju protiv establišmenta. Ljudima na kraju dosadi prosvjedovati.
Ako Trump pobijedi, on će morati činiti kompromise. On neće biti spasitelj, kao što očekuje biračko tijelo, tako da će mnogi biti razočarani. Trumpa je vrlo teško predvidjeti. No, američka ekonomija ostaje snažna, unatoč činjenici da je vrlo neravnomjerno raspoređena. Amerikanci su i dalje ponosni na status svoje zemlje kao velike sile. Vjerujem da nezadovoljstvo u Americi još uvijek nije dovoljno jako da bi došlo do dramatičnih promjena.
Prema onome što tvrdi profesor Michael Mann, proces demokratizacije Ukrajine, koji je počeo stjecanjem neovisnosti je obilježilo jačanje dvije glavne političke opcije, od kojih su su obje gradile i jačale na temeljima "etnosa", a ne "demosa", što znači da je Ukrajina prošla kroz proces izopačene demokracije u kojoj jedna velika skupina isključuje drugu.
U limbu ni rata ni mira su narodi koji žive u Ukrajini živjeli sve do nasilnog preuzimanja vlasti u državi nacionalističke "ukrajinske" struje, koja je čak i Ukrajincima koji su okrenuti Rusiji branila pravo da sudjeluju u demokratskom procesu u zemlji i izbila je pobuna, koja je eskalirala u otvoreni oružani sukob u Donbasu.
Što se tiče etničkog čišćenja, kao popratne pojave demokratizacije Ukrajine, tu su brojke jasne, čak i ako govorimo o unutarnjem sukobu među samim Ukrajincima. Naime, možemo govoriti i o sukobu između Ukrajinaca sklonih radikalnom nacionalizmu i njihovoj želji da nemaju nikakve veze s Rusijom i Ukrajinaca koji se ne odriču svoje ukrajinske etničke pripadnosti, ali su okrenuti Rusiji, a njih je na istoku i jugoistoku zemlje na desetine milijuna. U ovom slučaju, za preuzimanje vlasti u državi, koje se kasnije pretvorilo u tiraniju i etničko čišćenje, odgovorni su radikalni nacionalisti i većina civilnih žrtava, likvidiranih ili proganjanih, pretrpjela je "ruska strana". Žrtve na "ukrajinskoj" strani su gotovo u cijelosti vojnici i pripadnici snaga sigurnosti koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u takozvanoj "antiterorističkoj akciji" u Donbasu.
Na drugoj strani imamo prvo pojedinačne slučajeve likvidacija i progona, potom se dogodio masakr u Odesi u svibnju 2014. godine, a na kraju rat. Svi civili koji su stradali u sukobu u Donbasu, njih preko 2 000, mahom su živjeli na teritoriju pod nadzorom proruskih snaga i ubijeni su u granatiranjima ili napadima ukrajinskih snaga sigurnosti.
"Bijela knjiga" ruskog Ministarstva vanjskih poslova navodi sve poznati i dokazive primjere kršenja ljudskih prava, mučenja i likvidacije, smrti civila u Donbasu od posljedica granatiranja, nabrojanih kronološki i poimence, a one koje zanima točan broj može je u tri dijela u PDF formatu na ruskom i engleskom jeziku pročitati ili preuzeti ovdje.
Što god govorili u Kijevu, ako pratite medije, portale i društvene mreže ljudi s istoka Ukrajine, čut ćete da oni ne žive niti žele više živjeti u Ukrajini, a profesor Michael Mann kao logičan slijed u ovoj situaciji smatra podjelu zemlje. Danas Ukrajina de facto nije država svih ukrajinskih naroda i manjina i sve poluge vlasti u Kijevu u rukama drži radikalna nacionalistička struja. Čak i poruke iz Moskve kako neće priznati neovisnost "Novorusije" više ne znače ništa. S druge strane, uz svu potporu Zapada, ukrajinske snage sigurnosti nisu u stanju vojno slomiti otpor Donjecke i Luganske Narodne Republike i samo je pitanje vremena kada će centrifugalne sile dovesti do raspada ove države. Ako do toga i ne dođe, prije ili kasnije će današnje ukrajinske regije steći razinu autonomije koja će graničiti s državnosti, a to će se dogoditi samo u slučaju da vanjske sile odluče da Ukrajina mora opstati u postojećim granicama. Bez Krima, naravno. U svakom slučaju, Ukrajina je samo jedan od primjera kojeg bi profesor mogao dodati u svojim studijama o "demokratizaciji" koje je završilo etničkim čišćenjem.
AMSI
