Talijanski ratni reporter s više od 25 godina staža sa svih svjetskih bojišta, Gian Micalessin, dopisnik koji je radio za listove i časopise Corriere della Sera, La Repubblica, Panorama, Libération, Der Spiegel, El Mundo, L’Express, Far Eastern Economic Review i brojne druge, medije, za emisiju Terra televizije TG5, analitički portal Analisi Difesa i neovisnu internetsku stranicu Occhi della Guerra otkriva tko su bili snajperisti na prosvjedima u Kijevu koji su bili ključna karika za rušenje bivšeg predsjednika Janukoviča.
Vijest nije nova, ali nitko nikada nije razgovarao s gruzijskim snajperistima koji su sijali smrt i kaos kako bi svrgnuli legitimnu ukrajinsku vladu.
Tko je ubio više od osamdeset prosvjednika i policajaca koji su se okupili se na Trgu nezavisnosti u Kijevu, kobnog 20. veljače 2014. godine kako bi pružili podršku savezu Ukrajine s Europskom unijom?
Antiruska oporba od prevrata i svrgavanja predsjednika Viktora Janukoviča uvijek upire prstom na specijalne snage svrgnutog predsjednika, optužujući ih da su poslali tim snajperista da otvori vatru na prosvjednike i prosvjede uguši krvoprolićem. Već tada su mnogi sumnjali u scenarij da je Janukovič poslao specijalne postrojbe Berkut da pucaju po ljudima na Maidanu.
Prvi koji je službeno osporio tu verziju je bio estonski ministar vanjskih poslova Urmas Paet. On se vratio iz posjeta Kijevu samo pet dana nakon masakra i telefonom o svemu izvijestio bivšu povjerenicu EU za vanjske poslove Catherine Ashton i govorio je o nalazima koje je dobio od ukrajinskog liječnika koji je pregledao tijela s Maidana. Uznemirujući telefonski razgovor o kojem su izvijestili ruski mediji je odjednom nestao.
“Najviše što me uznemirilo je da svi dokazi potvrđuju da su ubijeni i policajci i ljudi na ulici ubijeni od strane istih snajperista”, rekao je Urmas Paet, suočen sa zbunjenom Catherine Ashton. Ministar je citirao i svjedočanstvo ukrajinskog liječnika.
“Liječnik kaže da svi mrtvi imaju isti ‘potpis’, istu vrstu metaka. Uistinu je uznemirujuće da nova koalicija sada odbija istražiti što se stvarno događa. Postoji vrlo snažno uvjerenje da iza snajperista ne stoji Janukovič, nego neko iz nove koalicije”, rekao je Paet.
Četiri godine poslije početka demonstracijama u studenom 2013. Možemo reći istinu, sasvim drugačiju od službene. Naša priča započinje krajem ljeta 2017. u Skopju, glavnom gradu Makedonije. Tamo nakon dugih i složenih procedura susrećemo Kobu Nergadzea i Kvarateskelia Zalogija dva gruzijska protagonista i svjedoka tragične pucnjave i kasnijeg masakra.
“I Nergadze i Zalogij su povezani s bivšim gruzijskim predsjednikom Mihailom Saakašvilijem i bili su sudionici kratkog, ali krvavog rata s Rusijom Vladimira Putina u kolovozu 2008. godine”, piše Gian Micalessin.
Nergadze je, kao što dokazuje njegova osobna iskaznica, bio član službe sigurnosti predsjednika Saakašvilija, a Zalogij je bivši aktivist u Saakašvilijeve stranke.
“Odlučio sam doći u Skopje i reći vam sve što znamo o tome što se dogodilo. Ja i moj prijatelj smo to odlučili zajedno, jer želimo moramo rasvijetliti te događaje” – ponavlja Nergadze.
Isto će nekoliko mjeseci kasnije reći Aleksander Revazišvilli, bivši gruzijski vojni snajperist i sudionik masakra na Maidanu s kojim se talijanski novinar sastao u drugoj zemlji u istočnoj Europi. Sva trojica protagonista su izjavila da su bili regrutirani krajem 2013. od strane Saakašvilijevog vojnog savjetnika Mamuka Mamulašvilija, koji im je rekao da će u Donbasu voditi takozvanu “Gruzijsku legiju” u sukobima protiv proruskih pobunjenika.
“Prvi sastanak s Mamulašvilijem se održao u uredu Nacionalnog pokreta. Ukrajinski ustanak u 2013. je bio sličan je “Revoluciji ruža” u Gruziji. Morali smo ga usmjeriti i voditi na isti način kako smo činili u Gruziji”, rekao je Zalogij.
Aleksander Revazišvilli je rekao otprilike isto.
“Mamuk me prvi put pitao jesam li doista vojni snajperist i odmah mi je rekao da me treba da u Kijevu izaberem mjesta”, rekao je Revazišvilli.
Sva trojica su između studenog 2013 i siječnja 2014. bili raspoređeni u različite skupine volontera, dobili su putovnice s lažnim imenima i novčane naknade.
“Sjećam se da smo 15. siječnja bili u avionu, dobili putovnice s našim fotografijama, ali s različitim imenima i prezimenima. Zatim su nam dali svakome tisuću dolara, obećavši da ćemo dobiti još pet tisuća”, rekao je Zalogij.
Kada su došli u Kijev, trojica Gruzijaca su odmah razumjela zašto su bili zaposleni.
“Naš zadatak je bio organizirati provokacije u policiju prisiliti da nagrne na gomilu. Međutim, do sredine veljače nije bilo mnogo oružja. Molotovljevi kokteli, štitovi i batine, to je najviše što smo imali. No, sredinom veljače su se sukobi na Maidanu počeli pogoršavati. Od 15. i 16. veljače je situacija svaki dan bila sve ozbiljnija. Tada je sve bilo izvan kontrole. U međuvremenu su se čuli prvi pucnji. Rastom napetosti novi igrači ulaze u igru”, rekao je Koba Nergadze.
“Jednog dana, oko 15. veljače, Mamualašvili je osobno posjetio naš šator. S njim je bio još jedan tip. Upoznao ga je s nama i rekao nam da je on instruktor, američki vojnik. Zvao se Brian Christopher Boyenger i bivši je časnik i snajperist 101. zrakoplovne divizije. Nakon Maidana će se okrenuti na frontu u Donbasu, gdje će se uz Mamulašvilija boriti u redovima Gruzijske legije”, izjavio je Aleksander.
“Uvijek smo bili u kontaktu s tim Bryanom, jer je on bio čovjek Mamulašvilija. Upravo je on bio taj koji nam je davao zapovijedi i morali smo slijediti sve njegove upute”, objašnjava Nergadze.
VIDEO – Američki instruktor
Prvi osumnjičenici s vatrenim oružjem među redovima prosvjednika uključuju Sergeja Pašinskog, koji je nakon pada Janukoviča postao predsjednik parlamenta. 18. veljače, kao što je snimljeno, prosvjednici zaustavljaju automobil s oružjem. Nekoliko sekundi poslije se što se Pašinski približava i zapovijeda da se automobil pusti. Sutradan je oružje podijeljeno timovima gruzijskih i litvanskih militanata koji su boravili u Hotelu Ukrajina, koji gleda na trg koji je oporbi služio kao sjedište
“Tih dana su Pašinski i još troje ljudi, uključujući Parasjuka, unijeli torbe s oružjem u hotel i podijelili ga po sobama”, kaže Nergadze.
Vladimir Parasjuk je jedan je od vođa prosvjeda na Maidanu. Nakon masakra prosvjednika, postat će poznat po ultimatumu u kojem će prijetio uporabom oružja u potjeri za predsjednikom Janukovičem.
“18. veljače je netko donio oružje u moju sobu. U sobi sa mnom su bila dva Litvanca. U svakoj vreći su se nalazili pištolji Makarov, kalašnjikovi i karabini. Bili su i paketi streljiva. Kad sam ih prvi put vidio, nisam razumio. Kad je stigao Mamulašvili, pitao sam ga: “Što se događa? Kakvo je to oružje? Je li sve u redu? “Koba stvari postaju komplicirane, moramo početi pucati”, odgovorio mi je, “ne možemo ići na prijevremene predsjedničke izbore”, odgovorio mi je Mamulašvili”, kaže Nergadze.
VIDEO – Dolazi oružje
“Pucajte na sve što se kreće, samo napravite kaos”
“Ali na koga trebamo pucati? Gdje? – pitao sam ga. Odgovorio je da samo moramo pucati, toliko da posijemo kaos”, dodao je Nergadze.
Dok su se Nergadze Zalogij pobrinuli za distribuciju oružja u Hotelu Ukrajina, Aleksandar Revazišvilli i drugi volonteri su stigli u Konzervatorij, drugu zgradu koja gleda na trg.
“To je bilo oko 16. veljače. Pašinski nam je naredio da pokupimo svoje stvari i uveo nas je unutra. Zatim su stigli ljudi gotovo potpuno maskirani. Po torbama sam shvatio da nose oružje. Izvukli su ga i podijelili raznim skupinama. Samo Pašinski je govorio i dao nam je zapovijedi“, prisjeća se Nergadze i objašnjava da i čelnici pobune tvrde da se oružje koristilo iz Hotela Ukrajina.
“Objasnili su nam da pucamo kako bi stvorili kaos i zbrku. Nismo se morali zaustaviti. Nije bilo bitno pucamo li na stablo, barikadu ili nekoga. Bilo je bitno da posijemo kaos. 20. srpnja oružje ulazi u akciju. Morala je biti zora kada sam čuo paljbu. Bili su pojedinačni pucnji i dolazili su iz susjedne sobe. U isto vrijeme, Litvanci su otvorili prozor. Jedan od njih je ispalio jedan hitac, a drugi je zatvorio prozor. Posvuda su pucali po tri ili četiri puta”, sjeća se Zalogij.
Aleksander priznaje da je bio uključen u pucnjavu iz zgrade Konzervatorija i tvrdi da je vrlo malo razumio.
“Svatko je ispalio dva ili tri hica u isto vrijeme. Nismo imali puno izbora. Naredili su nam da pucamo na Berkut, policiju i prosvjednike, bez obzira tko bio. Bio sam potpuno ogorčen. Prošlo je petnaest minuta … možda dvadeset. Bio sam izvan svijesti, nervozan, pod stresom, nisam ništa razumio. Onda iznenada,… nakon 15 do 20 minuta je pucnjava prestala i svi su spustili oružje”, rekao je Aleksander.
Dok su prikupljani ranjeni i mrtvi, snajperisti su pobjegli. Tako su se žrtve našle u društvu svojih ubojica.
“Unutra je bio kaos. Nisu razumjeli tko je tko. Ljudi su trčali posvuda. Netko je bio ranjen, netko naoružan. Vani je bilo još gore. Na ulicama je bilo mnogo ranjenih i posvuda je bilo mrtvih”, rekao je Aleksander i dodao kako je otišao u žurbi.
“Netko je povikao da su snajperisti. Znao sam što su pričali i moja jedina misao je bila da nestanem prije nego što shvate tko sam. U tom trenutku to nisam znao, ali sada znam da smo iskorišteni. Iskorišteni i zaglavljeni u ovom zločinu”, zaključio je Aleksandar Revazišvilli.
VIDEO – “Tako smo pucali”
logično
Vijest nije nova, ali nitko nikada nije razgovarao s gruzijskim snajperistima koji su sijali smrt i kaos kako bi svrgnuli legitimnu ukrajinsku vladu.
Tko je ubio više od osamdeset prosvjednika i policajaca koji su se okupili se na Trgu nezavisnosti u Kijevu, kobnog 20. veljače 2014. godine kako bi pružili podršku savezu Ukrajine s Europskom unijom?
Antiruska oporba od prevrata i svrgavanja predsjednika Viktora Janukoviča uvijek upire prstom na specijalne snage svrgnutog predsjednika, optužujući ih da su poslali tim snajperista da otvori vatru na prosvjednike i prosvjede uguši krvoprolićem. Već tada su mnogi sumnjali u scenarij da je Janukovič poslao specijalne postrojbe Berkut da pucaju po ljudima na Maidanu.
FOTO: Trg nezavisnost, Kijev
Prvi koji je službeno osporio tu verziju je bio estonski ministar vanjskih poslova Urmas Paet. On se vratio iz posjeta Kijevu samo pet dana nakon masakra i telefonom o svemu izvijestio bivšu povjerenicu EU za vanjske poslove Catherine Ashton i govorio je o nalazima koje je dobio od ukrajinskog liječnika koji je pregledao tijela s Maidana. Uznemirujući telefonski razgovor o kojem su izvijestili ruski mediji je odjednom nestao.
“Najviše što me uznemirilo je da svi dokazi potvrđuju da su ubijeni i policajci i ljudi na ulici ubijeni od strane istih snajperista”, rekao je Urmas Paet, suočen sa zbunjenom Catherine Ashton. Ministar je citirao i svjedočanstvo ukrajinskog liječnika.
“Liječnik kaže da svi mrtvi imaju isti ‘potpis’, istu vrstu metaka. Uistinu je uznemirujuće da nova koalicija sada odbija istražiti što se stvarno događa. Postoji vrlo snažno uvjerenje da iza snajperista ne stoji Janukovič, nego neko iz nove koalicije”, rekao je Paet.
Četiri godine poslije početka demonstracijama u studenom 2013. Možemo reći istinu, sasvim drugačiju od službene. Naša priča započinje krajem ljeta 2017. u Skopju, glavnom gradu Makedonije. Tamo nakon dugih i složenih procedura susrećemo Kobu Nergadzea i Kvarateskelia Zalogija dva gruzijska protagonista i svjedoka tragične pucnjave i kasnijeg masakra.
“I Nergadze i Zalogij su povezani s bivšim gruzijskim predsjednikom Mihailom Saakašvilijem i bili su sudionici kratkog, ali krvavog rata s Rusijom Vladimira Putina u kolovozu 2008. godine”, piše Gian Micalessin.
Nergadze je, kao što dokazuje njegova osobna iskaznica, bio član službe sigurnosti predsjednika Saakašvilija, a Zalogij je bivši aktivist u Saakašvilijeve stranke.
“Odlučio sam doći u Skopje i reći vam sve što znamo o tome što se dogodilo. Ja i moj prijatelj smo to odlučili zajedno, jer želimo moramo rasvijetliti te događaje” – ponavlja Nergadze.
Isto će nekoliko mjeseci kasnije reći Aleksander Revazišvilli, bivši gruzijski vojni snajperist i sudionik masakra na Maidanu s kojim se talijanski novinar sastao u drugoj zemlji u istočnoj Europi. Sva trojica protagonista su izjavila da su bili regrutirani krajem 2013. od strane Saakašvilijevog vojnog savjetnika Mamuka Mamulašvilija, koji im je rekao da će u Donbasu voditi takozvanu “Gruzijsku legiju” u sukobima protiv proruskih pobunjenika.
“Prvi sastanak s Mamulašvilijem se održao u uredu Nacionalnog pokreta. Ukrajinski ustanak u 2013. je bio sličan je “Revoluciji ruža” u Gruziji. Morali smo ga usmjeriti i voditi na isti način kako smo činili u Gruziji”, rekao je Zalogij.
Aleksander Revazišvilli je rekao otprilike isto.
“Mamuk me prvi put pitao jesam li doista vojni snajperist i odmah mi je rekao da me treba da u Kijevu izaberem mjesta”, rekao je Revazišvilli.
Sva trojica su između studenog 2013 i siječnja 2014. bili raspoređeni u različite skupine volontera, dobili su putovnice s lažnim imenima i novčane naknade.
“Sjećam se da smo 15. siječnja bili u avionu, dobili putovnice s našim fotografijama, ali s različitim imenima i prezimenima. Zatim su nam dali svakome tisuću dolara, obećavši da ćemo dobiti još pet tisuća”, rekao je Zalogij.
Kada su došli u Kijev, trojica Gruzijaca su odmah razumjela zašto su bili zaposleni.
“Naš zadatak je bio organizirati provokacije u policiju prisiliti da nagrne na gomilu. Međutim, do sredine veljače nije bilo mnogo oružja. Molotovljevi kokteli, štitovi i batine, to je najviše što smo imali. No, sredinom veljače su se sukobi na Maidanu počeli pogoršavati. Od 15. i 16. veljače je situacija svaki dan bila sve ozbiljnija. Tada je sve bilo izvan kontrole. U međuvremenu su se čuli prvi pucnji. Rastom napetosti novi igrači ulaze u igru”, rekao je Koba Nergadze.
“Jednog dana, oko 15. veljače, Mamualašvili je osobno posjetio naš šator. S njim je bio još jedan tip. Upoznao ga je s nama i rekao nam da je on instruktor, američki vojnik. Zvao se Brian Christopher Boyenger i bivši je časnik i snajperist 101. zrakoplovne divizije. Nakon Maidana će se okrenuti na frontu u Donbasu, gdje će se uz Mamulašvilija boriti u redovima Gruzijske legije”, izjavio je Aleksander.
“Uvijek smo bili u kontaktu s tim Bryanom, jer je on bio čovjek Mamulašvilija. Upravo je on bio taj koji nam je davao zapovijedi i morali smo slijediti sve njegove upute”, objašnjava Nergadze.
VIDEO – Američki instruktor
Prvi osumnjičenici s vatrenim oružjem među redovima prosvjednika uključuju Sergeja Pašinskog, koji je nakon pada Janukoviča postao predsjednik parlamenta. 18. veljače, kao što je snimljeno, prosvjednici zaustavljaju automobil s oružjem. Nekoliko sekundi poslije se što se Pašinski približava i zapovijeda da se automobil pusti. Sutradan je oružje podijeljeno timovima gruzijskih i litvanskih militanata koji su boravili u Hotelu Ukrajina, koji gleda na trg koji je oporbi služio kao sjedište
“Tih dana su Pašinski i još troje ljudi, uključujući Parasjuka, unijeli torbe s oružjem u hotel i podijelili ga po sobama”, kaže Nergadze.
Vladimir Parasjuk je jedan je od vođa prosvjeda na Maidanu. Nakon masakra prosvjednika, postat će poznat po ultimatumu u kojem će prijetio uporabom oružja u potjeri za predsjednikom Janukovičem.
“18. veljače je netko donio oružje u moju sobu. U sobi sa mnom su bila dva Litvanca. U svakoj vreći su se nalazili pištolji Makarov, kalašnjikovi i karabini. Bili su i paketi streljiva. Kad sam ih prvi put vidio, nisam razumio. Kad je stigao Mamulašvili, pitao sam ga: “Što se događa? Kakvo je to oružje? Je li sve u redu? “Koba stvari postaju komplicirane, moramo početi pucati”, odgovorio mi je, “ne možemo ići na prijevremene predsjedničke izbore”, odgovorio mi je Mamulašvili”, kaže Nergadze.
VIDEO – Dolazi oružje
“Pucajte na sve što se kreće, samo napravite kaos”
“Ali na koga trebamo pucati? Gdje? – pitao sam ga. Odgovorio je da samo moramo pucati, toliko da posijemo kaos”, dodao je Nergadze.
Dok su se Nergadze Zalogij pobrinuli za distribuciju oružja u Hotelu Ukrajina, Aleksandar Revazišvilli i drugi volonteri su stigli u Konzervatorij, drugu zgradu koja gleda na trg.
“To je bilo oko 16. veljače. Pašinski nam je naredio da pokupimo svoje stvari i uveo nas je unutra. Zatim su stigli ljudi gotovo potpuno maskirani. Po torbama sam shvatio da nose oružje. Izvukli su ga i podijelili raznim skupinama. Samo Pašinski je govorio i dao nam je zapovijedi“, prisjeća se Nergadze i objašnjava da i čelnici pobune tvrde da se oružje koristilo iz Hotela Ukrajina.
“Objasnili su nam da pucamo kako bi stvorili kaos i zbrku. Nismo se morali zaustaviti. Nije bilo bitno pucamo li na stablo, barikadu ili nekoga. Bilo je bitno da posijemo kaos. 20. srpnja oružje ulazi u akciju. Morala je biti zora kada sam čuo paljbu. Bili su pojedinačni pucnji i dolazili su iz susjedne sobe. U isto vrijeme, Litvanci su otvorili prozor. Jedan od njih je ispalio jedan hitac, a drugi je zatvorio prozor. Posvuda su pucali po tri ili četiri puta”, sjeća se Zalogij.
Aleksander priznaje da je bio uključen u pucnjavu iz zgrade Konzervatorija i tvrdi da je vrlo malo razumio.
“Svatko je ispalio dva ili tri hica u isto vrijeme. Nismo imali puno izbora. Naredili su nam da pucamo na Berkut, policiju i prosvjednike, bez obzira tko bio. Bio sam potpuno ogorčen. Prošlo je petnaest minuta … možda dvadeset. Bio sam izvan svijesti, nervozan, pod stresom, nisam ništa razumio. Onda iznenada,… nakon 15 do 20 minuta je pucnjava prestala i svi su spustili oružje”, rekao je Aleksander.
Dok su prikupljani ranjeni i mrtvi, snajperisti su pobjegli. Tako su se žrtve našle u društvu svojih ubojica.
“Unutra je bio kaos. Nisu razumjeli tko je tko. Ljudi su trčali posvuda. Netko je bio ranjen, netko naoružan. Vani je bilo još gore. Na ulicama je bilo mnogo ranjenih i posvuda je bilo mrtvih”, rekao je Aleksander i dodao kako je otišao u žurbi.
“Netko je povikao da su snajperisti. Znao sam što su pričali i moja jedina misao je bila da nestanem prije nego što shvate tko sam. U tom trenutku to nisam znao, ali sada znam da smo iskorišteni. Iskorišteni i zaglavljeni u ovom zločinu”, zaključio je Aleksandar Revazišvilli.
VIDEO – “Tako smo pucali”
logično
