Kada god i kako god završi ukrajinski rat, neće završiti porazom ni Istoka niti Zapada, SAD-a i Rusije, te će dvije „strane svijeta“ još dulje vrijeme ostati borbenoga garda. Tako je globalno suđeno?
Najveća ratna i humanitarna tragedija u Europi nakon Drugog svjetskog rata navršila je 24. veljače 2024. pune dvije godine – zbogom pameti. A, je li, glavni krivci sa svih triju strana za „rat do posljednjeg Ukrajinca“ – ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, američki Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. s proameričkim saveznicima u Uniji i NATO-u te ruski lider Vladimir Vladimirovič Putin – obljetnički još bjesomučnije udaraju u ratne bubnjeve, ali drže fige u džepu. Svaki iz svojih pokvarenih razloga, koje licemjerno nazivaju istinom i pravdom. Ukrajinski rat ne samo da uopće nije bio potreban bilo kojoj od rečenih triju neprijateljskih strana, kamoli Europi i inom svijetu koji bi bez njega živjeli neusporedivo mirnije, sigurnije i beskrizno – jeftinije, nego nikomu ne pada na um ni pošteno priznati je li dvije godine zbogom pameti vrijedno cca pola milijuna mrtvih i ranjenih Ukrajinaca i otprilike isto toliko Rusa. Tim više, jer se ratu ne nazire kraj, tzv. ratna pobjeda nije moguće ni s jedne strane bojišnice, a sumrak imperijalne pameti neskriveno traži nove tisuće mrtvih i ranjenih. U zemlji niza do neprepoznatljivosti razorenih gradova i sela, zatrovanih poljoprivrednih površina, uništene industrije i infrastrukture, raseljenih po inozemstvu cca 10 milijuna Ukrajinaca… A krivcima i dalje nije do mira.
Što je zapravo s darovanim SAD/EU/NATO-ovim tenkovima? Zašto se šuti o ukrajinskoj ratnoj prevazi u oklopu, ako je Kijev dobio 31 američkog Abramsa te britanske Challengere 2 i njemačke Leoparde 2 baš zato da očitaju lekciju ruskim „zastarjelim“ tenkovima?Iscrpljena i na (pro)američkom Zapadu primjetno „prepuštena samoj sebi“, razočaranog žiteljstva kojemu je rata preko glave, jer ga nije ni željelo, pa već neko vrijeme primjetno izbjegava novačenje za bojišnicu, Ukrajina ulazi u treću godinu daljnjih smrti i masovnog sakaćenja civila, uništenja preostale njihove imovine i zaduživanja u SAD-u, Uniji i inom proameričkom Zapadu, koje pak dugove Ukrajinci neće biti kadri otplatiti naraštajima. Ni kešovinom i poljoprivrednim proizvodima zajedno. SAD i Unija ne „pomažu“ trenutnomu kijevskom režimu – najkorumpiranijem na Starom kontinentu i šire – badava jer, eto, „Ukrajinci brane Europu“ i tzv. zapadne demokratske vrijednosti od „agresije ruske autokracije“. U igri su dublji/važniji razlozi i ciljevi SAD-a i tzv. zapadne demokracije, a tiču se ekonomske, političke, geostrateške i vojne dominacije u tzv. novomu svjetskom poretku, pri čemu je Ukrajina zločesto iskorištena kao poligon.
Ratna i humanitarna katastrofa najveće europske države na nečistoj je savjesti tzv. međunarodne zajednice, koja s (pro)američkog Zapada vrlo glasno, sankcijski i ucjenjivački bezobrazno nameće Kugli jednostran i neistinit pristup ukrajinskom ratu tvrdnjom da je „autokratska Rusija pod Putinovom vlašću ničim izazvana 24. veljče 2022. izvela vojnu invaziju na Ukrajinu“. Tomu je pak druga strana kontrirala tvrdnjom o zapadno-ukrajinskom prestupu preko tzv. crvene crte (širenje NATO-a u Ukrajinu) i time neizbježnosti ruske tzv. specijalne vojne operacije za denacifikaciju te zemlje. Na stranu sad i jedno i drugo, jer je laž krivaca za rat vidljiva i s egzoplaneta Keplera-452b, nego je krajnje zabrinjavajuće da katastrofa dvaju bratskih slavenskih naroda, ljudi iste vjere, praktično i jezika, pisma i povijesti… nikomu od trenutne moći i utjecaja nije alarm za pregovore i mir. Među ljudima s makar dva zrnca soli u glavi, osobito najodgovornijim za red, istinu i pravdu u svijetu, o svemu se može može dogovoriti, ako je želje i volje. Na žalost naroda koji su ne svojom voljom ili potrebom nahuškani međusobno se hvatati za gušu, je li, „do istrage vaše ili naše“ (Nikola M. Stojanović), ali za tuđe babe zdravlje, među tima što su bili kresnuli iskru ratne stihije nema pregovaračko-mirotvorne svijesti.
Rat prelazi u fazu iscrpljivanja, pa i neke zapadne zemlje drže da Ukrajina to ne može izdržati uza svu zapadnu pomoć, da treba čim prije uspostaviti kakav-takav mirNaprotiv, na prijelazu iz druge u treću godinu ukrajinske ratne tragedije pale su nove (pro)američke grožnje Rusiji i Putinu, koje su 24. veljače u Kijevu snažno ratnohuškačkom retorikom začinili predsjednica Europske komisije Ursula Röschen/Ružica von der Leyen s premijerima Kanade, Belgije i Italije. Domaćin pak podsjećanja na tragičnu dvogodišnjicu rata Zelenski prisnažio je zapadnim obećanjima o „još više novca Ukrajini, još više oružja, još više humanitarne i političke potpore… dokle god bude trebalo“. A situacija je vrlo daleko od zadovoljavajuće i još dalje od one što je prije dvije godine, pa i nešto ranije, očekivala proturuska koalicija SAD/EU/NATO-a s tzv. saveznicima/partnerima. Američki je Kongres bio blokirao 61 milijardu dolara nove pomoći Ukrajini, elitna ukrajinska vojska je je u povlačenju, uz velike je gubitke istjerana iz strateškoga grada Avdivke, više nema dovoljno topničkih granata, Rusi napreduju i nemaju problema s logistikom, zapadna pomoć Ukrajini posustaje, u Uniji su i SAD-u pred vratima tzv. veliki izbori i pitanje je za milijun dolara tko će novi/stari voditi Europljane i Amerikance u idućem razdoblju.
Veliko je pitanje kako će tretirati ukrajinski rat i predsjednika Zelenskog, koji pod izgovorom o „ratnom stanju“ kukavički izbjegava redovne izbore u svojoj zemlji. Strahuje, je li, da će ga birači pozvati na odgovornost za sve zlo što im je njegov režim namro gurnuvši Ukrajinu u ponor najvećih stradanja u njihovoj povijesti. U povodu dvogodišnjice tragedije – koju je mogao (i morao!) spriječiti da nije nasjeo na proturuski ekonomsko-vojni komplot SAD/EU/NATO-a radi širenja zapadnih tzv. demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit) na Istok – Volodimir Zelenski je priznao da Ukrajinu čekaju teška vremena: „Bit će nam teško u ožujku i travnju. Proći ćemo razdoblje različitih valova: političkih, financijskih… i raznih pritisaka. Rusija priprema protuofenzivu početkom ljeta ili potkraj svibnja, no mi ćemo se pripremiti za njihovu bitku. Da smo imali američke Patriote, Rusi ne bi došli do nas. Povukli bi se. Dva-tri Patriota bi promijenila situaciju iz temelja“.
Zašto su Ukrajinom već iritantno iscrpljeni Europa i SAD postali imuni na Zelenskog, koji sve neuvjerljivije obmanjuje zapadni svijet time da „Ukrajina brani Europu od ruske agresije“?Naravno da ne bi, jer i Rusi itekako imaju alate za ne samo parirati nego i učinkovito neutralizirati te američke projektile. Uopće se ne radi o tomu, što sugerira vojno neuki ukrajinski predsjednik, da je američko/zapadno oružje na ratištu superiornije od ruskoga, već o tomu da u aktualnoj fazi ukrajinskog rata ipak ograničenog intenziteta ni SAD/EU/NATO-u s tzv. saveznicima/partnerima niti Rusiji s također tzv. saveznicima/partnerima nije u interesu obračun najsnažnijim/najsofisticiranijom oružjima. Ukrajina im nije vrijedna potencijalnoga Trećeg svjetskog rata. Do kojega bi došlo, izazvano lošom glavnostožernom procjenom ili tek pogreškom umjetne inteligencije, nevažno, i kada bi velike/moćne koalicije u obračunu biti ili ne biti morale udariti i strogo čuvanim adutima iz rukava.
Puno je toga iz hladnoratovske teorije i prakse tzv. ravnoteže straha ostalo validno još i danas eda bi se – tragično, ali istinito – hazarderski stavilo na ukrajinski bubanj. Nije slučajno da SAD nije isporučio Kijevu sustave Patriot, nije odobrio dostavu ni borbenih zrakoplova F-16 kamoli onih novije generacije ili ratnih helikoptera niti je članicama NATO-a bio dopustio dostavu takvih modernih europskih letjelica, koje mogu parirati ruskima. O ratnim brodovima u Crnom i Azovskomu nema ni govora, jer Kijev više nema pristup tim dijelovima svog akvatorija. O dalekometnim sustavima veće djelotvornosti, Zelenski također može samo sanjati, jer SAD/EU/NATO ne želi u tzv. međunarodnoj zajednici biti okrivljen za to da je „bez objave rata napao Rusku Federaciju“. Koja bi se, je li, branila svime što ima i taj bi sukob neminovno odoveo čovječanstvo u pakao.
Koliko god (pro)američki Zapad grmio o tomu da Ukrajinu neće ostaviti na cjedilu, da će se sada posustala pomoć u novcu i oružju nastaviti „koliko i dokle bude trebalo“, to je politička larpurlartologija s figom u džepu. Zašto se onda ukrajinska vojska povlači s bojišnice, jer navodno više nema čime uzvraćati Rusima, nema granata, streljiva…, a Kongres SAD-a blokira 61 milijardu dolara Ukrajini, etc.? Zašto je onda Ukrajinom već iritantno iscrpljeni Europa i SAD postali imuni na Zelenskoga, koji sve neuvjerljivije obmanjuje zapadni svijet time da, je li, „Ukrajina obrani Europu od ruske agresije“, pa hodočasti po zapadnim „bankomatima“ ne dajući baš ništa zauzvrat? Istodobno, razočarana i deprimirana javnost ne vjeruje Zelenskomu da „ćemo pobijediti Ruse i istjerati ih iz Ukrajine“, odnosno da „pregovori dolaze u obzir samo po našim uvjetima“.
Nema šanse da bi Putin pristao na takvu ucjenu – Kijeva ili Zapada – bez da je uvjerljivo prisiljen na bojišnici. S obzirom na broj mrvih i ranjenih ruskih vojnika i ogromne troškove logistike u dvije godine rata, posljedice zapadnih tzv. sankcija u Rusiji i politički status aktualnoga kremaljskog režima među vlastitim narodom, ne dolaze u obzir nikakvi pregovori ni o kakvomu mirovnom rješenju koje se većini ljudi u Ruskoj Federaciji ne bi moglo prikazati kao uspjeh ruske tzv. specijalne vojne operacije za denacifikaciju Ukrajine i opravdana lekcija neprijateljskom SAD-u. Bude li Zapad zaoštrio vojnu i inu pomoć Ukrajini, Rusija će nužno pojačati svoj odgovor. Po nekim podacima iz zapadnih obavještajnih izvora, Rusija već izdvaja 15 posto državnog proračuna za vojne potrebe, pa… Nema šanse da će posustati i izvjesiti bijelu zastavu.
Mir će se u Ukrajini, je li, dogoditi kada se o tomu dogovore Amerikanci i Rusi. Bez obzira na to tko je u Ovalnom uredu Bijele kuće i u pozlaćenim odajama Kremlja. A Bruxelles, Kijev i ostatak tzv. saveznika/partnera jednih i drugih, mecena, jataka, ancila i takvih samo su pozadinska kulisa oko tzv. zelenog stola. Onaj buljuk „obaveznih“ zombija što nijemo stoje iza govornika i tupo bulje u tv-oko. Neki dan je, à propos, objavljena u zapadnim medijima indikativna anketa koja sama po sebi dovoljno govori o raspoloženju tzv. običnih/malih ljudi: svaki deseti Europljanin vjeruje da će Ukrajina pobijediti Rusiju ovom u ratu. Svaki deseti!? To je uvjerljiva pljuska ratnohuškačkoj politici i promeričkog Zapada i njegovoj marioneti Volodimiru Zelenskom, ali i više od toga.
Objektivna pretpostavka ljudi kojima su u digitalno doba dostupni različiti izvori informacija, pa ne uzimaju zdravo za gotovo političku propagandu o tomu tko komu (ne) prijeti NATO-om i što NATO (ne) želi, tko je koga napao „ničim izazvan“, tko je na tzv. pravoj strani povijesti, tko (ne) treba komu suditi za ratne zločine, itsl. Istina i pravda su, kaže mudar pûk, je li – voda duboka, pa… Kako god i kada završi – jer svaki rat mora završiti jednog dana (ako ne prije!?) – ukrajinska tragedija neće imati pobjednika. Najviše već gubi i na kraju će izgubiti nedužan ukrajinski živalj, koji su kreteni s pola mozga i vražje crne duše – bez pitanja i obzira – uvukli u tragediju, čije će posljedice osjećati još mnogi budući naraštaji. Nečista se savjest više ničim ne da oprati ni stradalnicima nadoknaditi gubici, ali ta nečista savjest ne miruje niti se pokriva ušima po glavi ni na početku treće ratne godine u Ukrajini.
Dvadesetak se europskih čelnika okupilo u ponedjeljak 26. veljače 2024. u „debatno klubu“ u Parizu ne bi li – kad Zelenski prvi put priznaje 31.000 poginulih ukrajinskih vojnika do sada (peterostruko manje od realnog broja, sic transit) i „taktičku“ defanzivu na bojišnicama – međusobno prali nečistu savjest, izvijestili su zapadni mediji, „porukom Putinu o europskoj odlučnosti u vezi s Ukrajinom i protivljenju narativu Kremlja da će Rusija pobijediti u ratu“. Sastanak u Elizejskoj palači u Parizu je bio na brzaka sazvao francuski predsjednik Emmanuel Macron zbog ruske uspješne inicijative na ukrajinskim bojišnicama i sve jadnijeg stanja ukrajinske obrane, koja ne oskudijeva samo u oružju nego i u nadoknadi gubitaka u ljudstvu. Vojno sposobni Ukrajinci primjetno bježe od te obaveze, pa je novačenje za bojišnicu sve više – nemoguća misija. Malo komu se još ide poginuti za Zelenskoga i njegov dozlaboga korumpirani režim, s onim, je li, sve licemjernijim „Slava Ukrajini“ na usnama. „Naš je cilj“, u debatnom leru tvrde uz delikatesno iće i piće Europljani iz Elizejske palače, „srušiti tu ideju da Putin vjeruje kako će na neki način pobijediti.“ Vrijeme će, je li, pokazati tko u toj smrtonosnoj „igri“ ispod ruba pameti (ni)je u pravu.
Ako je istine u melodramatskom diskursu što se Zelenskomu omaknuo neki dan, „na proljeće bi se u Švicarskoj trebao održati mirovni sastanak na vrhu na kojem će se raspravljati o uvjetima završetka rata“. E sad, je li u pozadini toga možebitnog sastanka na neutralnu terenu konspirativan američko-ruski dogovor o rješenju povoljnom tim silama, a prije no što, eventualno, Donald John Trump osvoji drugi predsjednički mandat te zamijeni Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. u Bijeloj kući? Ili je ipak riječ o podjeli Ukrajine o kojoj je lani u svibnju zborio američki diplomatski autoritet Henry Alfred Kissinger, a potom opetovali i neki drugi zapadni geostrateški umovi, pa si Zelenski može zataknuti za šešir „dogovor samo po našim uvjetima“. Neki dan je i Putin kazao, ne spominjući bilo kakve uvjete, da „Rusija nije zainteresirana za pregovore“ s aktualnim režimom u Kijevu, pa… Zato što napreduje na ratištu, a Iran i Sjeverna Koreja skrbe o tomu da ruska vojska pritom ne oskudijeva ni u kakvom oružju i opremi. Ruska je pak vojna industrija u režimu ratne proizvodnje i to solidno funkcionira. Za razliku od protivničke strane.
Nedavno je, indikativno, utjecajni američki The Washington Post objavio uznemirujuće pojedinosti o vrlo lošem stanju ukrajinske vojske – je li, od manjka oružja do nedostatka vojnika i pada morala – a predstojnik Ureda ukrajinskog predsjednika Andrij Jermak prijeti trenutačnom smjenom svim državnim dužnosnicima „koji izbjegavaju svoje ratne obaveze“. A izbjegavaju: voze skupocjene automobile, odlaze na odmor u Marabellu u Španjolskoj i druge skupe destinacije po svijetu, krše pravila ratnog stanja, itsl. Rat prelazi u fazu iscrpljivanja, pa i neke zapadne zemlje drže da Ukrajina to ne može izdržati uza svu zapadnu pomoć, da treba čim prije uspostaviti kakav-takav mir, jer da je godina 2024. presudna za ishod rata i opstanak trenutnog režima Volodimira Zelenskog. Mediji su upravo objavili i video materijal uništenja američkog tenka Abramsa kod Avdivke, što je i one s prosječnim pamćenjem podsjetilo na Putinov sarkazam u povodu isporuke Kijevu tih oklopnjaka: „I ti Abramsi jednako gore kao i ukrajinski iz sovjetskih zaliha“.
À propos, a što je zapravo s darovanim SAD/EU/NATO-ovim tenkovima? Zašto se šuti o ukrajinskoj ratnoj prevazi u oklopu, ako je Kijev dobio 31 američkog Abramsa te britanske Challengere 2 i njemačke Leoparde 2 baš zato da očitaju lekciju ruskim „zastarjelim“ tenkovima? Navodno su prošlog tjedna Abramsi prvi put viđeni u akciji, a dan-dva kasnije već ukrajinske društvene mreže objavljuju kako – gore. Posada nema šanse preživjeti. Britanski ugledni The Guardian pak izvješćuje o „šoku, bijesu i umoru od rata nakon dvije godine agonije u Ukrajini“ i kako su svi znaci da bi „treća godina ratamogla biti najteža za tu zemlju“.
Je li u okolnostima kijevskih pogrešaka i neuspjeha na redu papirnata potpora ukrajinskih „saveznika“ i „partnera“ probnim balonima prema Kremlju ne bi li se – ne toliko popravljala šteta nabujala u dvije godine rata do nevjerojatnog – poboljšale pregovaračke pozicije? Sve u svemu, što bi kazao veliki Erich Maria Remarque: „Na zapadu ništa novo“. Bome niti na Istoku. Kada god i kako god završi ukrajinski rat, a neće završiti porazom ni Istoka niti Zapada, SAD-a i Rusije, te će dvije „strane svijeta“ još o-ho-ho rundâ ostati borbenoga garda. Tako je globalno suđeno? Ukrajinsko zbogom pameti samo je jedna i ne presudna od tih rundâ.
