Pojam i povijest djelovanja nacionalizma potječu iz najnovije povijesti moderne i razvijaju svoju mitsku snagu u europskom 18. i 19. stoljeću. Pojam i povijest kozmopolitizma su, naprotiv, stari kao i političko mišljenje. Pojmove kozmopolit i kozmopolitizam izmislila je grčka antika. Oni potječu od Diogena. On – vrlo moderno – polemizira protiv razlikovajna Helena i barbara u smislu vlastitog i stranog. Ali on ne kritizira samo suprotstavljanje MI i DRUGI, već odgovara i na pitanje što dolazi umjesto toga. On tumači „kozmopolitizam“ kao rezultat mobilnosti koja seže preko granica i miješa granice. Mobilnost Helena bila je, dakle, (slično kao danas) uzrokom da je uobičajena antiteza MI i DRUGI postala upitna: došlo je do miješanja Helena sa „barbarima“.
Gledano unatrag, pojmovna konstrukcija kozmopolita revolucionira uobičajenu logiku razlikovanja. Razlikovanje između pojmova MI i DRUGI nije više ontološki uvjetovano te utoliko ne propisuje apsolutno isključivanje. Taj oblik mišljenja baziranog na ekskluzivnom razlikovanju – načelu postojanja ili jedne ili druge mogućnosti – zamjenjuje se načelom inkluzivnog razlikovanja – načelom istodobnoga postojanja i jedne i druge mogućnosti: onaj drugi, stranac, u horizontu jednakosti gubi i dobiva svoju različitost. Kozmopolitizam, dakle, znači da se razlikovanje MI i DRUGI istodobno ukida i obnavlja konstrukcijom dvostrukog lociranja za sve.
Prema svom idealu i svojoj slici svijeta kozmopolit živi u dvostrukoj domovini, vezan je za dvostruke lojalnosti: on je isto tako građanin kozmosa – građanin svijeta – kao i građanin polisa – građanin grada-države. Stoici su svojom domovinom u kojoj sudjeluju svi ljudi, slobodni i robovi, Heleni i Orijentalci, smatrali kozmos kojim vlada logos. Svi su oni oboje – građani svijeta i građani grada – imaju korijene i krila, jednaki su i različiti, zavičaj im je jedno mjesto kao i kozmos, oni, jednom riječju žive u kozmopolisu. On se uglavnom zamišlja kao politička jedinica preko svih granica nacija, kultura, vjera i klasa, u smislu neke relativne jednakosti – u smislu nekog rooted cosmopolitanism, dakle jednog lokalno ukorijenjenog i angažiranog kozmopolitizma. Onaj tko je više iskusio i dalje gleda svjestan je osobitosti svoje egzistencije i pouzdaje se u nju. Prolaženje kroz globalno stvara svijest za proživljene horizonte.
Kozmopolitski identitet ne izdaje nacionalni i lokalni identitet (kao što to nacionalno motrište prikazuje i zamjera), već ga, naprotiv, omogućuje. Pod pojmom kozmopolitski common sense podrazumijevam kulturalnu i političku samorazumljivost (koja je sve prije nego samorazumljiva) prema kojoj se istodobno osjećaju i proživljavaju svi naoko proturječni identiteti i lojalnosti, a da se to u samorefleksiji ili tuđem očekivanju ne doživi nužno kao proturječnost. Zbog toga se, primjerice, o SAD-u govori kao o „naciji mnogih nacija“ ili „naciji mnogih naroda“ u kojoj je (bar prema uzoru koji je na snazi) samorazumljivo biti istovremeno Amerikanac i Afrikanac, Amerikanac i Irac, Španjolac, Nijemac, Japanac itd.
Nije nevažno povući granicu između te vrste inkluzivnog razlikovanja i jednog na prvi pogled sličnog načina mišljenja, naime, dualizma kršćana i pogana. I kršćanska slika čovjeka ukida tu ontološku razliku, kršćanstvo relativizira i negira mitove o podrijetlu. U kršćanskoj vjeri rasne, etničke, klasne, spolne i dobne razlike u slici kršćanske vjere zajednice gube svoju važnost – ali, za razliku od kozmopolitizma, ona pretpostavlja opredjeljenje za kršćansku vjeru. Mjesto ontološke razlike zauzima opredjeljenjem i vjeroispovjesti uvjetovano suprotstavljanje kršćana i pogana koje, u okviru duhovnog stajališta obilježenog krštenjem, obraćenjem i ekskomunikacijom, obnavlja razlikovanje: MI i barbari.
Nasuprot tome, za kozmopolitski horizont inkluzivno razlikovanje MI i DRUGI, koje sadrži dvije mogućnosti, ima dvije prednosti: u prvom redu ideja dvostruke domovine vrijedi za sve, i to neovisno o opredeljenjima i razlikovanjima. Utoliko se ovdje anticipira ideja općih ljudskih prava. U drugom redu, različitost DRUGIH nije, kao u (kršćanskom) univerzalizmu odstranjena univerzalizacijom, već se ona u duhu prihvaćene jednakosti priznaje. Jezgru kozmopolitske svijesti o vrijednosti i samosvijesti, kao i kozmopolitskog realizma posebnih (životnih) priča čini dvoje: priznanje različitosti Drugoga, uključujući i realizam dilema i potencijala nasilja koje se time pojavljuje, kao i dijaloška imaginacija koja tome odgovara.
U Europi 18. i 19. stoljeća postao je u tom smislu pojam „građanin svijeta“ pomodnom riječi. Raspravljalo se o značenju nužnosti i koristi povezanosti i prožimanja kozmopolitizma i nacije, univerzalizma i partikularizma. U toj su raspravi – prije nego što je nacionalizam osvojio mozgove i srca ljudi – sudjelovali pjesnici, filozofi, društveni i gospodarski teoretičari, ukratko, gotovo svi veliki duhovi Europe. Na taj su se način u prednacionalnoj eri i raspravi stvorile i učvrstile osnove i intelektualne tradicije za postnacionalnu, kozmopolitsku Europu koju danas u duhu globalnog doba treba iznova otkriti i ponovno oživjeti protiv, u konačnici, kratkoga sna o vječnoj naciji.
Ulrich Beck,
„Moć protiv moći u doba globalizacije“; Školska knjiga, Zagreb, 2004.
Akuzativ, 15.08.2013.
