Da li je sve imalo smisla? O, da, jest, itekako! Ništa e-Novine nisu suštinski mogle promijeniti, ali su ostvarivale ljudski i civilizacijski zadatak: Nametale su potrebu za promišljanjem. O događajima, namjerama, posljedicama, o ljudima poremećenih i izopačenih umova. Ako su uspjele makar jednog čitaoca usmjeriti na drugačiji, višeslojni i svestrani način razmišljanja, a koji je onda mogao biti samo iskorak u hrabrost, obavile su svoju zadaću
Čekala sam baš današnji dan. Tjedan, sedmicu, nedelju, petak prije petka eutanazije.
Prestupna godina ne može biti dobra – govore i danas stari ljudi. Ne znaju objasniti kakav je to poremećaj u sazviježđu, vasioni, obilascima Sunca i Mjeseca oko Zemlje, računanju danâ kojima uvijek jedan dođe kao višak. Što se dogodilo u svemirskom rasporedu koji je na prostor u kome preživljavamo donio prestupnih zadnjih dvadeset i pet godina. Zato ostaje nadati se da će u nekoj nama nesagledivoj budućnosti, prema savršenim analizama deoksiribonukleinske kiseline, naučnici pokušavati zaključiti što se to događalo sa mozgovima izumrlih naroda na dijelu Balkana, a koji nisu bili ni glupi ni zaostali. Samo lijeni u razmišljanju, sigurni u vlastitu samoživost, sa previše umrtvljenih moždanih vijuga zaduženih za predviđanje budućnosti. Hoće li se najrazvijenijim metodama skeniranja mozga za desetak ili više stoljeća, kao danas o Inkama, ili za dvije hiljade godina, kao o Majama, moći doznati zašto se jednaki ljudi međusobno mrze, a neće to priznati, ulazeći u bitke do istrebljenja.
Sa dovoljno godina života iza sebe i nepredvidivim brojem ispred, naučila sam da se važne stvari ne događaju preko noći. Zato od Vidovdana (28. juna/lipnja) 2016. godine ne otvaram svakodnevno e-Novine, nadajući se da ću onda, kad ih otvorim, ugledati udarnu vijest o odgodi eutanazije. Iako je smrt jedina sigurna situacija u životu.
Bilo je u protekle više od četiri godine, kako moja malenkost surađuje sa e-Novinama, pitanja: zašto baš oni, kud baš sa Lukovićem da surađuješ, da li si ti normalna, kraj tolikih dobrih i jakih portala… Ali, tko bi shvatio ljudski um, osim onoga čiji jest? Uvjerena da je sa vlastitim sve u redu i da me dobro podržava u onome što i kako želim prenijeti ponekom čitaocu, u e-Novinama sam našla pažljivog i punog razumijevanja – pratioca. Što čovjeku u životu više od toga treba?
U osamdeset i osam objavljenih tekstova dobila sam priliku pričati dio svoje životne priče, koju nitko od prijatelja i ljudi s kojima provodim život ne bi imao strpljenja slušati. U tome je suština: ne moram pripovijedati – mogu pisati; nitko ne mora slušati – ako želi može čitati. Kome bih to mogla ispričati, ukratko a da sve kažem, o tome kako mi je otac poginuo u svom dvorištu, u granatiranju prvog poslijepodneva početka Oluje, 4. augusta/kolovoza 1995. godine? Ili kako mi je sestra preko noći dobila radnu knjižicu u voljenom „Generalturistu“? Tko bi objavio faksimil anonimnog pisma prepunog najcrnjih prijetnji, a odaslanog iz Zagreba u Zagreb u jesen 1991. godine?
Znali su mi reći: Što baš e-Novinama daješ dio sebe. Obično nisam odgovorila do kraja iskreno, pa ću sada: Naprotiv, meni su e-Novine davale dio sebe. Ta tko bi drugi objavio spomenute tekstove? Treba imati hrabrosti javno pisati o hodu po ruševinama vlastitog života, ali jednako toliko treba imati u sebi izraženu potrebu za pravednošću, razumijevanjem, ukupnim sagledavanjem svega oko nas, od uzroka do posljedica, potrebu da se ne sakriva iza drugih, ne pliva u istom talasu, da se izlijeće izvan jata, pa i pod cijenu odstrela. Što su e-Novine prkosno činile.
O kaljuži u kojoj se većina valja ne bih ovom prilikom. Bilo je puno riječi u takozvanim političkim komentarima (autorice) o mnogim nepravdama u vremenu našem i na prostoru nam životnom. I veliko zadovoljstvo naći u komentarima čitalaca anonimnog i nepoznatog istomišljenika. Svakome od njih se ovom prilikom klanjam, uz radost što nas, ipak, ima puno koji jednako razmišljamo o dobrobiti čovjeka, o opasnosti od prokletih i nezajažljivih ljudi, o prodanim dušama većine političara, o buđenju aveti fašizma.
Da li je sve imalo smisla? O, da, jest, itekako! Ništa e-Novine nisu suštinski mogle promijeniti, ali su ostvarivale ljudski i civilizacijski zadatak: Nametale su potrebu za promišljanjem. O događajima, namjerama, posljedicama, o ljudima poremećenih i izopačenih umova. Ako su uspjele makar jednog čitaoca usmjeriti na drugačiji, višeslojni i svestrani način razmišljanja, a koji je onda mogao biti samo iskorak u hrabrost, obavile su svoju zadaću. I bez toga: Ako … jesu, uspjele su, nisu samo uzburkale, nego su napravile svoju „oluju“ na bližoj i daljoj pučini, u kojoj se davljenici spasavaju kamčenjem novca, nesvjesni kako će ih „oteto – prokleto“ povući još više ka dnu. Pametno je, zapravo, i pozitivno, dozvoliti budalama da se vesele. Tako samo pokazuju kolike su budale, i dalje nesvjesni da su baš to.
Zadovoljna i zahvalna što su nam se hrabrosti susrele, punog srca pozdravljam istomišljenike – čitaoce e-Novina i sve hrabre ljude koji su radili i rade u redakciji.
Petar Luković obećava da ćemo se uskoro, za nekoliko mjeseci, opet sresti.
Zato, čitamo se reinkarnirani u novi život!
e-novine
Čekala sam baš današnji dan. Tjedan, sedmicu, nedelju, petak prije petka eutanazije.
Prestupna godina ne može biti dobra – govore i danas stari ljudi. Ne znaju objasniti kakav je to poremećaj u sazviježđu, vasioni, obilascima Sunca i Mjeseca oko Zemlje, računanju danâ kojima uvijek jedan dođe kao višak. Što se dogodilo u svemirskom rasporedu koji je na prostor u kome preživljavamo donio prestupnih zadnjih dvadeset i pet godina. Zato ostaje nadati se da će u nekoj nama nesagledivoj budućnosti, prema savršenim analizama deoksiribonukleinske kiseline, naučnici pokušavati zaključiti što se to događalo sa mozgovima izumrlih naroda na dijelu Balkana, a koji nisu bili ni glupi ni zaostali. Samo lijeni u razmišljanju, sigurni u vlastitu samoživost, sa previše umrtvljenih moždanih vijuga zaduženih za predviđanje budućnosti. Hoće li se najrazvijenijim metodama skeniranja mozga za desetak ili više stoljeća, kao danas o Inkama, ili za dvije hiljade godina, kao o Majama, moći doznati zašto se jednaki ljudi međusobno mrze, a neće to priznati, ulazeći u bitke do istrebljenja.
Sa dovoljno godina života iza sebe i nepredvidivim brojem ispred, naučila sam da se važne stvari ne događaju preko noći. Zato od Vidovdana (28. juna/lipnja) 2016. godine ne otvaram svakodnevno e-Novine, nadajući se da ću onda, kad ih otvorim, ugledati udarnu vijest o odgodi eutanazije. Iako je smrt jedina sigurna situacija u životu.
Bilo je u protekle više od četiri godine, kako moja malenkost surađuje sa e-Novinama, pitanja: zašto baš oni, kud baš sa Lukovićem da surađuješ, da li si ti normalna, kraj tolikih dobrih i jakih portala… Ali, tko bi shvatio ljudski um, osim onoga čiji jest? Uvjerena da je sa vlastitim sve u redu i da me dobro podržava u onome što i kako želim prenijeti ponekom čitaocu, u e-Novinama sam našla pažljivog i punog razumijevanja – pratioca. Što čovjeku u životu više od toga treba?
U osamdeset i osam objavljenih tekstova dobila sam priliku pričati dio svoje životne priče, koju nitko od prijatelja i ljudi s kojima provodim život ne bi imao strpljenja slušati. U tome je suština: ne moram pripovijedati – mogu pisati; nitko ne mora slušati – ako želi može čitati. Kome bih to mogla ispričati, ukratko a da sve kažem, o tome kako mi je otac poginuo u svom dvorištu, u granatiranju prvog poslijepodneva početka Oluje, 4. augusta/kolovoza 1995. godine? Ili kako mi je sestra preko noći dobila radnu knjižicu u voljenom „Generalturistu“? Tko bi objavio faksimil anonimnog pisma prepunog najcrnjih prijetnji, a odaslanog iz Zagreba u Zagreb u jesen 1991. godine?
Znali su mi reći: Što baš e-Novinama daješ dio sebe. Obično nisam odgovorila do kraja iskreno, pa ću sada: Naprotiv, meni su e-Novine davale dio sebe. Ta tko bi drugi objavio spomenute tekstove? Treba imati hrabrosti javno pisati o hodu po ruševinama vlastitog života, ali jednako toliko treba imati u sebi izraženu potrebu za pravednošću, razumijevanjem, ukupnim sagledavanjem svega oko nas, od uzroka do posljedica, potrebu da se ne sakriva iza drugih, ne pliva u istom talasu, da se izlijeće izvan jata, pa i pod cijenu odstrela. Što su e-Novine prkosno činile.
O kaljuži u kojoj se većina valja ne bih ovom prilikom. Bilo je puno riječi u takozvanim političkim komentarima (autorice) o mnogim nepravdama u vremenu našem i na prostoru nam životnom. I veliko zadovoljstvo naći u komentarima čitalaca anonimnog i nepoznatog istomišljenika. Svakome od njih se ovom prilikom klanjam, uz radost što nas, ipak, ima puno koji jednako razmišljamo o dobrobiti čovjeka, o opasnosti od prokletih i nezajažljivih ljudi, o prodanim dušama većine političara, o buđenju aveti fašizma.
Da li je sve imalo smisla? O, da, jest, itekako! Ništa e-Novine nisu suštinski mogle promijeniti, ali su ostvarivale ljudski i civilizacijski zadatak: Nametale su potrebu za promišljanjem. O događajima, namjerama, posljedicama, o ljudima poremećenih i izopačenih umova. Ako su uspjele makar jednog čitaoca usmjeriti na drugačiji, višeslojni i svestrani način razmišljanja, a koji je onda mogao biti samo iskorak u hrabrost, obavile su svoju zadaću. I bez toga: Ako … jesu, uspjele su, nisu samo uzburkale, nego su napravile svoju „oluju“ na bližoj i daljoj pučini, u kojoj se davljenici spasavaju kamčenjem novca, nesvjesni kako će ih „oteto – prokleto“ povući još više ka dnu. Pametno je, zapravo, i pozitivno, dozvoliti budalama da se vesele. Tako samo pokazuju kolike su budale, i dalje nesvjesni da su baš to.
Zadovoljna i zahvalna što su nam se hrabrosti susrele, punog srca pozdravljam istomišljenike – čitaoce e-Novina i sve hrabre ljude koji su radili i rade u redakciji.
Petar Luković obećava da ćemo se uskoro, za nekoliko mjeseci, opet sresti.
Zato, čitamo se reinkarnirani u novi život!
e-novine
