Prije nego što je Rusija napala Ukrajinu, borci Azovskog bataljuna bili su neonacisti. Oni to i dalje jesu, premda ih se mediji trude “oprati” od nacizma.
Putinova invazija Ukrajine u veljači 2022. već je rezultirala milijunima gubitnika – glavni među njima su civili koji su bili mučeni, ubijani, prisiljeni na izbjeglištvo ili na dane provedene u brizi za voljene koji se bore protiv Rusije.
Ali postoje i pobjednici: neonacisti koje je Putinov rat pretvorio u heroje.
Sedam godina zapadne su institucije upozoravale na ukrajinski Azovski pokret, koji je započeo kao neonacistička paravojna skupina 2014. i postao ozloglašen po regrutiranju ekstremista diljem svijeta.
Zatim je uslijedila ruska invazija. U roku od nekoliko mjeseci, borci Azova postali su slavljeni u Kongresu i na Sveučilištu Stanford. MSNBC se oduševio ukrajinskim vojnikom čiji je Twitter račun preplavljen neonacističkim slikama. Facebook je donio zapanjujuću odluku da dopusti postove koji hvale Azov bataljun, iako je tvrtka priznala da se radi o grupi koja širi mržnju.
Ova preko noći uspostavljena normalizacija bijelog supremacizma bila je moguća zato što su zapadne institucije, vođene željom da ignoriraju bilo kakve negativne činjenice o našim ukrajinskim saveznicima, odlučile da se neonacistička vojna formacija u zemlji pogođenoj ratom odjednom i čudesno prestala biti neonacistička. Ali istina je da se radi fantaziji koju je isplela šačica propagandista i koju je lako razotkriti. Ipak, zapadni mediji šire njihove laži i u područjima koja ne zamagljuju magle rata, ulazeći u sferu namjernog sljepila i pri tom zanemaruju osnovna načela novinarstva.
Naše “umivanje” Azova događa se usred smrtonosnog porasta bijele supremacije koja se proteže od Novog Zelanda do Buffala, New York. To čini ovu priču širom od same Ukrajine. Radi se o najdubljem cinizmu u kojem ništa nije važno, koji vrišti protiv 300 neonacista u polo majicama, dok istovremeno prihvaća brigadu ekstremista prekaljenih u bitkama. Radi se o upozorenju da je bijela supremacija – osobito nakon što su je Donald Trump i Fox News uveli u mainstream – egzistencijalna prijetnja našem društvu, iako treba naglasiti da postoje određene iznimke.
Radi se o “dobrim ljudima s obje strane.”
Od ulične bande do čvorišta bijele supremacije
Azov je nastao nedugo nakon pobune 2014. kojom je svrgnut ukrajinski proruski predsjednik Viktor Janukovič. Ti su događaji izazvali protupobunu proruskih separatista u istočnim regijama Ukrajine koji su podržavali Janukoviča.
Brzo je postalo očigledno da je ukrajinska vojska ozbiljno oslabljena desetljećima korupcije, otežavajući novoj vladi borbu protiv pobunjenika. U taj vakuum stupile su ekstremno desničarske skupine koje su formirale dobrovoljačke bataljune kako bi se borile za Kijev. Jedna od ovih skupina, koja je nastala iz neonacističke bande Patrioti Ukrajine, stekla je slavu pomažući u vraćanju kontrole ukrajinske vlade nad gradom Mariupolj, lukom na Azovskom moru. Postala je poznata kao bataljun Azov.
Taktika i ideologija Azova bile su upravo ono što biste očekivali od paravojne formacije koju su osnovali neonacisti. Njihovi znakovi sadrže popularne neonacističke simbole: Wolfsangel (Vučja kuka – runska dvostruka kuka) i Sonnenrad (sunčev kotač). Od tada je jedinica postala zloglasna po mučenju i agresivnom regrutiranju bijelih supremacista iz cijelog svijeta.
U studenom 2014. Kijev je pokušao preuzeti kontrolu nad bataljunom Azov tako što ga je uključio u vladine strukture. Azov je postao pukovnija u ukrajinskoj Nacionalnoj gardi, što ga je učinilo potencijalnim izravnim primateljem američke pomoći. Mogućnost da SAD financira organizirane bijele fanatike brzo je privukla pozornost Kongresa, gdje je su zakonodavci pokušali zabraniti Pentagonu suradnju s Azovom, no nisu uspjeli. Kasnije, 2018. godine, donesen je zakon koji zabranjuje pružanje vojne pomoći Azovskoj pukovniji. Kasnije, 2018. godine zabrana pružanja američke vojne pomoći pukovniji Azov ipak je prošla.
Mediji su također počeli istraživati. “Nacisti u sastavu ukrajinske dobrovoljačke postrojbe”, izvijestio je USA Today u ožujku 2015. Daily Beast je slijedio s člankom pod naslovom “Koliko neonacista podržava SAD u Ukrajini?”
Ukrajinski patriot — banda čiji su članovi činili izvornu jezgru bataljuna Azov — uvijek je imala geopolitičke ambicije. Njihov vođa, Andrej Bilecki, koji je ujedno bio prvi zapovjednik Azova, iskoristio je ozloglašenost Patriota da razvije politička i ulična krila za brend Azov. Pukovnija je ubrzo postala samo dio daleko većeg entiteta: Azovskog pokreta.
Godine 2016. Bilecki, koji je tada već napustio pukovniju, osnovao je krajnje desnu Stranku nacionalnog korpusa, na čelu s veteranima Azova. Ukrajina, usprkos Putinovim lažima, ne vrvi fašistima, zbog čega je Nacionalni korpus loše prošao na izborima. Ono gdje je postigao uspjeh bilo je globalno umrežavanje s ekstremistima.
Azov je počeo sponzorirati neonacističke koncerte i sportske turnire koji su privlačili radikale: 2018. FBI je uhitio kalifornijske bijele supremaciste koji su se sastali s članom Azovskog pokreta. Do 2021. pozicija Azovskog pokreta kao glavnog središta transnacionalnog bijelog supremacizma bila je čvrsto uspostavljena. Istraživači su pratili njihovo djelovanje. Kongres im je zabranio dodjelu vojne pomoći. Izbačeni su s Facebooka. State Department proglasio je njihovo političko krilo “grupom širitelja nacionalističke mržnje”. Novinari su otkrili da regrutiraju borce od Švedske do Australije.
Medijski salto mortale
A onda je došla ruska invazija. U roku od nekoliko mjeseci, mnoge od tih istih institucija su se upustile u orvelovski salto mortale kako bi uvjerile Zapad da ukrajinska neonacistička pukovnija odjednom više ne predstavlja problem.
Bilo je gadno. The Guardian je 2018. objavio članak pod naslovom “Neonacističke skupine regrutiraju Britance da se bore u Ukrajini”, u kojem je pukovnija Azov nazvana “ozloglašenom ukrajinskom fašističkom milicijom”. Dapače, još u studenom 2020. The Guardian je Azov nazvao “neonacističkim ekstremističkim pokretom”. Ali u veljači 2023. The Guardian je počeo uvjeravati čitatelje da borci Azova “sada vode obranu Mariupolja,” inzistirajući na tome “da su odbacili svoju prijašnju sumnjivu politiku i da ubrzano postaju ukrajinski heroji.” Kampanja za koju se vjeruje da je regrutirala britanske ekstremno desničarske aktiviste sada je postala stvar prošlosti.
Pranje neonacističke povijesti proteže se čak i na Bileckog, koji je toliko kontroverzan da su ga čak i branitelji Azova odbili normaliziratiBBC je bio među prvima koji je upozorio na Azov, kritizirajući Kijev 2014. zbog ignoriranja skupine koja “na svojim oznakama nosi tri nacistička simbola”. U izvješću iz 2018. istaknute su “dobro utvrđene veze Azova s krajnjom desnicom”. Međutim, nedugo nakon Putinove invazije, BBC je počeo tvrditi da iako su “za Rusiju oni neonacisti s korijenima u neonacističkoj skupini”, Moskva pukovniju Azov “lažno prikazuje kao nacističku”.
U međuvremenu, njemačkom državnom mediju Deutsche Welle trebalo je samo tri mjeseca nakon invazije da prijeđe od nazivanja Azova “neonacističkom dobrovoljačkom pukovnijom” na tvrdnju da je Rusija kriva za “optužbe o neonacističkoj prošlosti Azova“. Prema toj logici, prethodno izvještavanje BBC-a i Deutsche Wellea o Azovu bile su laži koje je izmislio Kremlj.
Postoji zrnce istine u tvrdnjama da je Azov samo ruski bauk. Kremlj i ukrajinski neonacisti imaju simbiotski odnos koji seže u samo srce ovog rata: Putinu je trebao izgovor da opravda svoju ilegalnu invaziju; za to se okrenuo Azovu. Moskva je iskoristila postojanje Azova kako bi prikazala cijelu Ukrajinu kao leglo fašizma kojem treba “denacifikacija”. Azov je okosnica Putinove priče – bez njega, njegov izgovor za rat nestaje.
S druge strane, branitelji Azova iskoristili su rusku opsesiju implicirajući da je svatko tko kritizira skupinu Putinov apologeta. Moskva i Azov međusobno se koriste za obranu neobranjivog: za Rusiju je prihvatljivo napasti suverenu zemlju kako bi se borila protiv neonacista; Zapadu je prihvatljivo veličati neonaciste jer se oni bore protiv Rusije.
Odbacimo staro, da bi smo prihvatili isto
Problem s inzistiranjem na tome da je neonacizam Azova samo ruska laž jest obilje dokaza koji govore suprotno. Sedam godina dug trag objavljenih zapadnih članaka koji govore o prirodi te skupine ne može se ignorirati. To je one koji pokušavaju prikazati “umiveni” Azov stavilo pred nezavidan zadatak izmišljanja priče o iznenadnom preobraćenju u kojoj Azov jest započeo kao neonacistička paravojna skupina, ali je nekako uvidio svoje greške i prije 2022.
Narativ koji se pojavio ide ovako: (a) deradikalizacija Azova započela je nakon što njegovom uključenja u ukrajinsku Nacionalnu gardu – s vremenom su Bilecki i drugi veterani bataljuna iz 2014. filtrirani, što implicira da u novom vodstvu nema neonacista; (b) da, u Nacionalnom korpusu, političkoj stranci Azova, još uvijek postoji nekoliko preostalih neonacista; ali (c) to nije važno, jer se pukovnija Azov — kasnije brigada — odavno odvojila od Nacionalnog korpusa, stranke koja predstavlja tek marginalni politički eksces.
Branitelji iz Azova iskoristili su rusku opsesiju implicirajući da je svatko tko kritizira skupinu Putinov apologet. Moskva i Azov međusobno se koriste za obranu neobranjivogOve teze promovira Kijev, Azov i nekolicina zapadnih stručnjaka koji su dostavljali izjave jednom po jednom novinaru; novinari su potom brzinski objavljivali članke u kojima su te tvrdnje prezentirane kao činjenice. Čitajući njihove tekstove, brzo se primjećuje nedostatak dokaza. Priča da je “Azov je denacificiran” predstavlja se kao provjerena istina, pri tom se često koriste izjave iste nekolicina stručnjaka koji to tvrde bez ponuđenih dokaza.
Za to postoji razlog: cijela je priča sastavljena od laži koje je lako opovrgnuti.
Razmotrimo tvrdnju da je Azov deradikaliziran nakon pridruživanja Nacionalnoj gardi u studenom 2014. Time se ignorira činjenica da su zapadni mediji redovito dokumentirali neonacizam Azova tijekom sljedećih sedam godina, sve do 2021. godine.
Kakav god reformativni utjecaj je Kijev pokušao iznuditi očito nije uspio: Azov je nastavio regrutirati bijele supremaciste, a 2016. su ga skupine za ljudska prava optužile za počinjenje ratnih zločina—jedina je razlika što je nakon 2014. to činio kao dio snaga koju je obučavao NATO.
Sljedeća je laž da se Azov denacificirao izbacivanjem veterana izvornog neonacističkog bataljuna iz 2014. — tvrdnja koju su ponovili Reuters, The Financial Times, AP, The Jerusalem Post i drugi u proljeće 2022. kada je pukovnijom zapovijedao Denis Prokopenko i njegov zamjenik Svjatoslav Palamar.
Problem je u tome što su i Prokopenko i Palamar bili pripadnici Azova još od 2014. Navodno vođenom novim snagama, jedinicom su zapravo zapovijedali njezini veterani s krajnje desnice. Palamarovi neonacistički korijeni sežu još dalje – pripadao je bandi Patrioti Ukrajine koja je osnovala Azov. Ipak, AP i Haaretz su citirali Palamara koji je umanjivao ekstremizam Azova, ne spominjući ništa o njegovoj prošlosti s Patriotima Ukrajine.
Što se tiče Prokopenka, on je bio član White Boys Cluba, supernavijača nogometne momčadi Dinamo Kijev (krajnje desničarske skupine organizirane oko nogometnih momčadi uobičajene su diljem Europe), koji su ga slavili kada mu je u listopadu 2022. dodijeljena nagrada. Postovi grupe na Facebooku obično su uključivali fraze poput “100% bijelo” i “88” (šifra za “Heil Hitler”), pohvale počiniteljima holokausta i oznake Waffen-SS-a. Dok je bio u Azovu, Prokopenkov vod se neslužbeno zvao Borodach divizija. Njihov znak bio je Totenkopf, lubanja s ukrštenim kostima, koji je koristio SS, a koji je postao popularan neonacistički simbol. (Azovljevu verziju odlikuje malo fašističke duhovitosti – lubanji su dodali bradu i hipsterske brkove.)
Trenutni privremeni zapovjednik Azova – koji je preuzeo dužnost u lipnju 2022. nakon što se Prokopenko predao ruskim snagama – također je veteran izvorne Azovske brigade. Ali to je samo prva brigada Azov. Tijekom prošle godine pokret je iznjedrio nove formacije koje također vode ekstremisti.
Još glava na Hidri
U veljači 2022. dok su ruski tenkovi harali zemljom, Ukrajina je počela aktivirati snage teritorijalne obrane (STO), jedinice milicije smještene u gradovima. Osobito su se istaknuli su bili ogranci Azova u Kijevu, Dnjipru i Sumiju, koji su kasnije spojeni. Danas Pokret Azov broji dvije brigade: početnu u Nacionalnoj gardi i nedavno stvorenu u vojsci.
Maksim Žorin, zapovjednik teritorijalne obrane Azov u Kijevu koji je veteran bataljuna 2014. i vođa Nacionalnog korpusa (krajnje desna stranka Azova, za koju nas zapadni mediji uvjeravaju da je odvojena od vojnih jedinica) blisko je surađivao s Bileckim.
Rodion Kudrjašev, zamjenik zapovjednika vojne brigade Azov, također je veteran 2014. i vođa Nacionalnog korpusa; kaže da je Bilecki prva osoba kojoj se obraća za savjet. Zapovjednik SSO pukovnije Azov, Denis Sokur, prethodno je bio na čelu ogranka Nacionalnog korpusa u Sumiju.
Dmitro Kuharčuk, jedan od glavnih zapovjednika vojne brigade Azov (zapovijeda Drugim bataljunom jedinice), još je jedan veteran iz 2014. koji obožava Bileckog i fotografiran je s majicom Reconquista kluba, što je suptilna referenca na bijeli suprematistički pokret za “ponovno osvajanje” Europe.
Azov vodi vlastitu vojnu školu, primjer goleme autonomije koju Kijev daje pokretu. Njegov zapovjednik, Kirilo Berkal, još je jedan veteran iz 2014. čiji su društveni mediji puni nacističkih simbola.
Ovo su samo neki primjeri vojnih postrojbi Azov kojima zapovijedaju veterani izvornog neonacističkog bataljuna i/ili vođe Nacionalnog korpusa. Toliko o denacifikaciji.
Nitko nije savršen
Prije nekoliko godina, bivši vođa Ku Klux Klana, David Duke, započeo je kampanju preoblikovanja imidža rekavši novinarima da on nije bijeli rasist nego “borac za ljudska prava”. Njegovu su tvrdnju prenijeli Esquire, ABC, Politico i The New York Times. Je li Duke iskreno mislio ono što je rekao ovisi o nečijoj definiciji “čovjeka”. Ipak, niti jedan od medija koji su izvijestili o njegovom novom imidžu nije bio toliko naivan – ili, s obzirom na nedavni porast bjelačkog terorizma, dovoljno nesvjestan – da bivšeg Velikog majstora KKK-a počne nazivati “borcem za ljudska prava Davidom Dukeom”.
Međutim, u svojoj žurbi da proslave Azov, zapadne su institucije bile daleko neopreznije. Londonski Times proslavio je navodno obraćenje Azova nazivajući ga “elitnim bataljunom koji dovodi u pitanje svoju krajnje desničarsku reputaciju”. Navodni dokaz za to uključivao je tvrdnju ukrajinskog vojnika da “mi jesmo domoljubi, ali nismo nacisti”, i izjavu “stručnjaka za europsku desnicu” da je “Azov toliko evoluirao od svojih početaka da su njegovi korijeni u ekstremnoj desnici besmisleni”.
Fotografije koje je The Times objavio uz članak prikazuju vojnika Azova koji nosi majicu s logom M8L8TH, nasilnog neo-nacističkog benda čije pjesme hvale Hitlera i otvoreno promoviraju antisemitizam. M8L8TH je povezan s Azovom; kalifornijski neo-nacisti koje je FBI uhitio sastali su se s njihovim pjevačem u Kijevu. Teško je pronaći prikladniju ilustraciju za medijsko “pranje” neo-nacizma.
Forbes je na sličan način pozdravio navodnu denacifikaciju Azova objavivši očito lažnu tvrdnju da je prestao koristiti simbol Wolfsangel. Wolfsangel jedna je od prvih stvari koje vidite na web stranici Azova, baš kao što je bila i na dan kada je objavljena priča Forbesa; zapravo, to je profilna fotografija za sve račune Azova na društvenim mrežama.
Pranje neonacističke povijesti proteže se čak i na Bileckog, koji je toliko kontroverzan da su ga čak i branitelji Azova odbili normalizirati. To nije spriječilo Financial Times da objavi Bileckijeve izjave o Azovu kao “patriotskom” i “nacionalističkom” pokretu. FT ga je tada citirao kako hvali Stepana Banderu, nacističkog kolaboracionista čije su postrojbe masakrirale Židove, kao heroja.
Daleko opasniju platformu pružio je Facebooka, koji je 2019. zabranio Azov. Međutim, u veljači 2022. Facebook ublažava zabranu na nadrealni, apsurdni način: tvrtka je priznala da je Azov još uvijek grupa koja širi mržnju, ali je odlučila dopustiti postove koji ga hvale, sve dok je hvala vezana uz obranu Ukrajine. Radi se o relativizaciji bijelog supremacizma i slanju zastrašujuće poruke da su neonacisti ponekad heroji.
Meta, matična tvrtka Facebooka, kasnije je pojednostavila stvari uklanjanjem pukovnije Azov sa svoje liste opasnih organizacija. I drugi su počeli naglas govoriti ono što se događalo ispotiha. “Konačno, vrijedno je napomenuti da ‘neonacistička pukovnija Azov‘ nikada nije bila umiješana u bilo kakva stvarna ekstremistička djela – s jedinom iznimkom vjerodostojnih izvješća o kršenjima ljudskih prava, uključujući mučenje zatočenika, od strane boraca Azova u Donbasu 2015–2016”, napisao je The Bulwark.
Možda jesu mučili ljude, ali nitko nije savršen.
Crveni tepih za neonaciste
Do rujna 2022., kako je kampanja za transformaciju Azova u zagovornike demokracije neometano napredovala, Amerika je prostrla crveni tepih. O turneji Azova po SAD-u prvi je izvijestio istraživač Moss Robeson. Grupa je posjetila Washington, D.C. i New Jersey, gdje su se njezini vojnici – uključujući osnivača originalnog bataljuna – sastali sa senatorima Rickom Scottom i Toddom Youngom te s kongresnicima Peteom Sessionsom, Danom Crenshawom, Adamom Schiffom i Michaelom Waltzom, među ostalima.
Zatim je došlo Sveučilište Stanford, koje je dobrodošlicom dočekalo Azov iako je sedam mjeseci ranije njegov vlastiti program za praćenje ekstremizma objavio iscrpnu studiju u kojoj je detaljno opisao veze Azova s nacistima. Događaju je nazočio i Michael McFaul, bivši američki veleposlanik u Rusiji i pristaša mita da je Azov denacificiran, koji se slikao ispred projekcije njihovog Wolfsangel znaka.
Ponekad se čini da svjedočimo eksperimentu o spremnosti Amerike da ignorira ono što nam je pred nosom. U veljači je zaposlenik Helsinške komisije savezne vlade SAD uzbuđeno tvitao fotografije na kojima pozira s Azov Wolfsangelom i nosi zakrpu sa slikom nacističkog kolaboracionista; zaposlenik je nastavio braniti te objave, čak i kad ih je kasnije obrisao. Teško je zamisliti da bi se to toleriralo drugim počiniteljima holokausta (vidi medijske oluje koje su pratile slične kolaboracioniste).
Ili uzmimo glasnogovornika za medije Azova, Dmitra Kozackog, koji je paradirao po Kongresu, MSNBC-u, Vogueu i filmskom festivalu na Manhattanu. Kako je izvijestio Robeson, Kozackijev Twitter račun krasio je Whitmanov znak za bijeli supremacizam, uključujući neonacističku šifru “1488”, oznake Waffen-SS-a, svastiku i bezbroj “lajkova” za slike kao što su Totenkopf, Adolf Hitler, nacistički ubojica Amon Goeth, KKK i grafiti s natpisom “Smrt Židovima”.
Naš izbor
Kao što branitelji Azova u Washingtonu vole isticati, brigada i njezini ogranci tek su maleni djelić ukrajinskih oružanih snaga. Zašto se fokusirati na njih? To Putin radi! Najtužnija stvar u ovoj logici – osim izjave da dobro naoružana neonacistička formacija u nestabilnoj, ratom razorenoj zemlji nije velika stvar – jest da je to istina.
Azov predstavlja samo mali dio onih koji se bore za spas Ukrajine. Za svaki pothvat koji se pripisuje jedinicama Azova, bilo je mnogo više onih koje su postigle druge jedinice. Čak je i legendarna opsada Mariupolja prošle godine koja je proslavila Azov uključivala ukrajinske marince koji su patili i držali se jednako hrabro. Mogli smo im odati počast. Umjesto toga, potrudili smo se slaviti Azov.
Nitko nas nije prisilio. To je bila naša odluka, a s obzirom da pretraživanje imena Azov na Googleu izlistava gomile poveznica na stranice o bijeloj supremaciji, to je svjesna, informirana odluka. Putin nije jedini koji je opsjednut Azovom. Mi ih se ne možemo zasititi. Oni su naši neonacisti.
