Prošlo je 29 godina od ubojstva obitelji Zec i 20 godina od smrti Vlade Gotovca.
Za ubojstvo obitelji Zec, iako su počinitelji poznati, nitko nije kažnjen. Izvršitelji zločina su zločin priznali, ali se hrvatsko pravosuđe potrudilo da, zbog proceduralnih razloga, budu oslobođeni. Ubojice su, dakle, na slobodi.
Naš javni i društveni život je javni i društveni život slobode za ubojice. Za počinjenje ovog zločina bili su osumnjičeni pripadnici postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep.
Tomislava Merčepa, mnogi samozvani branitelji hrvatstva i katoličanstva, doživljavaju herojem, iako je, po zapovjednoj odgovornosti, osuđen za zločine u Pakračkoj Poljani.
Oni koji u svoj religijski i nacionalni kôd unose ubojstva i iživljavanja, oni koji ubojice smatraju herojima, pripadaju naciji i religiji nitkova. Takvi nemaju ljudskih iskustava, niti ljudski pogled.
Njima se jedini susret s ljudskim svijetom ostvaruje kada nasrnu na žrtve. Žrtve su ljudi, ubojice su odustali od ljudskih iskustva.
U ubojstvu obitelji Zec, ubojstvu koje su počinili pripadnici postrojbi smrti kojima je zapovijedao nitkov koji je osuđen zbog ratnog zločina, sadržana je hermeneutika tuge, greške i zle kobi svih naših izbora.
Mi smo, kao građani koji bježimo od građanske odgovornosti, ipak odgovorni što živimo u svijetu u kojemu nitkovi ubijaju, pljačkaju i sebi prilagođavaju institucije.
Od građanske odgovornosti pobjeći ne možemo. Zar nismo odgovorni što portali otvoreno veličaju Tomislava Merčepa i prikazuju ga herojem?
Zar uistinu smatramo da mi nismo odgovorni za neprocesuirane zločine jer biramo, ili dopuštamo drugima da biraju umjesto nas, one koji će svojom zločinačkom voljom pokoriti institucije ove zemlje?
Zapovjednu odgovornost za zločine počinjene u Pakračkoj Poljani snosi Tomislav Merčep, osuđeni zločinac koji nije bio heroj jer heroji štite život od smrti, a on je smrt donosio životu.
Portali koji veličaju Tomislava Merčepa portali su u kojima prebiva kôd zločina i spremnosti da drugima donesu smrt. Taj kôd treba dekodirati i te portale treba smatrati zločinačkim portalima jer se dive zločincima, a sve kako bi odgajali buduće zločince.
Članovi obitelji Zec ubijeni su u Republici Hrvatskoj od pripadnika postrojbi koji su Republiku Hrvatsku i njezine građane trebali štititi od smrti.
Mihajla, Mariju i dvanaestogodišnju djevojčicu Aleksandru ubili su pripadnici postrojbe smrti koji su se, u formi lažnih branitelja, jer nisu branili od neprijatelja nego su izvršili čin agresije, okomili i na ovu državu.
Ova država je mnoge takve i odlikovala, jer ih smatra zaslužnima što država jest upravo onakva kakva je trebala biti po želji arhitekata privatizacijske pljačke i korupcije. Ne čudi to jer su se i arhitekti privatizacijske pljačke i korupcije okomili na ovu državu. Oni su arhitekti agonije i umiranja ove države.
Kada ovih dana u Hrvatskom saboru tzv. desničari, nakon govora saborske zastupnice Dragane Jeckov, koja je govorila o ubojstvu Aleksandre Zec, navode kako je u Domovinskom ratu ubijeno 403-oje hrvatske djece, oni se očituju kao bića koja ili ništa ne razumiju ili sve propuštaju kroz filter perfidnog, zlog razumijevanja.
Smrt Aleksandre Zec nije smrt srpskog djeteta, to je smrt djeteta koje je ubijeno od strane nitkova koji u njoj nisu vidjeli dijete, nego Srpkinju.
Hrvatska djeca, kako to kažu ovi tzv. desničari, ubijeni su od istih takvih nitkova koji u djeci nisu vidjela djecu nego Hrvate koje treba ubiti.
Oni koje govor o ubojstvu djevojčice Aleksandre potiče da se tom govoru suprotstave navođenjem podataka o ubojstvu hrvatske djece, u djeci ne vide djecu. Isti je ne-ljudski, zločinački materijal od kojih su sastavljeni nitkovi koji ubijaju hrvatsku, srpsku ili mađarsku djecu. To su nitkovi koji ubijaju djecu. Oni su zločinci.
Država koja odlikuje ratne zločince, država koja zbog proceduralnih razloga ubojice djece pušta na slobodu, država je po mjeri nitkova.
Na građanima je odgovornost da država prestane biti po mjeri nitkova, da stvore državu po svojoj mjeri.
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što će procesuirati i osuditi sve zločince zbog počinjenih zločina.
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što u njoj neće biti mjesta za portale koji kodiranim zlom odgajaju buduće zločince, sadašnje poklonike osuđenih i neosuđenih zločinaca.
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što odgaja samosvjesne građane sposobne za kritičko mišljenje i uživanje u ljudskom iskustvu ili, kako se to u filozofiji kaže, iskustvu čovječnoga.
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što ćemo zastupnike koji ništa ne razumiju ili razumijevanje prilagođavaju perfidnom zlu promatrati s, kako to kaže Nietzsche, s bolnim stidom što se, kao država i društvo, nismo dovoljno potrudili da ne budu takvi, da umjesto u perfidnom zlu uživaju u iskustvu čovječnoga.
Mi smo odgovorni za sve što se događalo, što se događa i što će se događati s ovom državom. Nismo izručeni neosobnoj sudbini protiv koje se ne možemo boriti, mi ovu državu izručujemo našoj volji.
Naši izbori su bitni. Čak i kada ne bude izabran onaj koga smo birali, mi smo se legitimirali kao građani koji žive neko drugo iskustvo – iskustvo čovječnoga.
Tad je naša država neka druga država, ona tada živi u intimnosti naših izbora i čini nas drugačijima – uvijek se možemo nadahnjivati državom naše intime kada nam se ne sviđa izvanjska država.
Građani koji su birali Vladu Gotovca ne žive u istoj državi kao građani koji su, vođeni perfidnim zlom, birali one koji će odlikovati nitkove koji su počinili ratne zločince.
Građani koji su birali Vladu Gotovca žive drugačiju Hrvatsku. Oni se imaju čega sjećati.
Ove godine obilježavamo 20. godišnjicu smrti čovjeka koji, da ga je većina građana izabrala da vodi ovu državu, zasigurno ne bi odlikovao zločince, zasigurno ne bi omogućio privatizacijsku pljačku, zasigurno ne bi u institucije ugradio perfidni kôd koji štiti zločince i kriminalce, a građane izlaže društvenoj i institucionalnoj nemilosti.
Mnogo toga se ne bi dogodilo da smo izabrali Vladu Gotovca da vodi ovu državi, a dogodilo bi se mnogo toga dobroga.
Naši izbori nisu nebitni, oni su najbitniji za državu i iskustvo čovječnoga u ovoj državi. Da smo toga bili svjesni kada smo imali mogućnost izabrati Vladu Gotovca, danas bismo živjeli drugačiju javnu, društvenu i političku stvarnost.
No naša kolektivna volja je zamiješala drugačiji realitet ove države.
Umjesto ljubavi idealista, izabrali smo perfidnost predatora.
autograf
Za ubojstvo obitelji Zec, iako su počinitelji poznati, nitko nije kažnjen. Izvršitelji zločina su zločin priznali, ali se hrvatsko pravosuđe potrudilo da, zbog proceduralnih razloga, budu oslobođeni. Ubojice su, dakle, na slobodi.
Naš javni i društveni život je javni i društveni život slobode za ubojice. Za počinjenje ovog zločina bili su osumnjičeni pripadnici postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav Merčep.
Tomislava Merčepa, mnogi samozvani branitelji hrvatstva i katoličanstva, doživljavaju herojem, iako je, po zapovjednoj odgovornosti, osuđen za zločine u Pakračkoj Poljani.
Oni koji u svoj religijski i nacionalni kôd unose ubojstva i iživljavanja, oni koji ubojice smatraju herojima, pripadaju naciji i religiji nitkova. Takvi nemaju ljudskih iskustava, niti ljudski pogled.
Njima se jedini susret s ljudskim svijetom ostvaruje kada nasrnu na žrtve. Žrtve su ljudi, ubojice su odustali od ljudskih iskustva.
U ubojstvu obitelji Zec, ubojstvu koje su počinili pripadnici postrojbi smrti kojima je zapovijedao nitkov koji je osuđen zbog ratnog zločina, sadržana je hermeneutika tuge, greške i zle kobi svih naših izbora.
Mi smo, kao građani koji bježimo od građanske odgovornosti, ipak odgovorni što živimo u svijetu u kojemu nitkovi ubijaju, pljačkaju i sebi prilagođavaju institucije.
U ubojstvu obitelji Zec, ubojstvu koje su počinili pripadnici postrojbi smrti kojima je zapovijedao nitkov koji je osuđen zbog ratnog zločina, sadržana je hermeneutika tuge, greške i zle kobi svih naših izbora
Od građanske odgovornosti pobjeći ne možemo. Zar nismo odgovorni što portali otvoreno veličaju Tomislava Merčepa i prikazuju ga herojem?
Zar uistinu smatramo da mi nismo odgovorni za neprocesuirane zločine jer biramo, ili dopuštamo drugima da biraju umjesto nas, one koji će svojom zločinačkom voljom pokoriti institucije ove zemlje?
Zapovjednu odgovornost za zločine počinjene u Pakračkoj Poljani snosi Tomislav Merčep, osuđeni zločinac koji nije bio heroj jer heroji štite život od smrti, a on je smrt donosio životu.
Portali koji veličaju Tomislava Merčepa portali su u kojima prebiva kôd zločina i spremnosti da drugima donesu smrt. Taj kôd treba dekodirati i te portale treba smatrati zločinačkim portalima jer se dive zločincima, a sve kako bi odgajali buduće zločince.
Članovi obitelji Zec ubijeni su u Republici Hrvatskoj od pripadnika postrojbi koji su Republiku Hrvatsku i njezine građane trebali štititi od smrti.
Mihajla, Mariju i dvanaestogodišnju djevojčicu Aleksandru ubili su pripadnici postrojbe smrti koji su se, u formi lažnih branitelja, jer nisu branili od neprijatelja nego su izvršili čin agresije, okomili i na ovu državu.
Ova država je mnoge takve i odlikovala, jer ih smatra zaslužnima što država jest upravo onakva kakva je trebala biti po želji arhitekata privatizacijske pljačke i korupcije. Ne čudi to jer su se i arhitekti privatizacijske pljačke i korupcije okomili na ovu državu. Oni su arhitekti agonije i umiranja ove države.
Kada ovih dana u Hrvatskom saboru tzv. desničari, nakon govora saborske zastupnice Dragane Jeckov, koja je govorila o ubojstvu Aleksandre Zec, navode kako je u Domovinskom ratu ubijeno 403-oje hrvatske djece, oni se očituju kao bića koja ili ništa ne razumiju ili sve propuštaju kroz filter perfidnog, zlog razumijevanja.
Smrt Aleksandre Zec nije smrt srpskog djeteta, to je smrt djeteta koje je ubijeno od strane nitkova koji u njoj nisu vidjeli dijete, nego Srpkinju.
Hrvatska djeca, kako to kažu ovi tzv. desničari, ubijeni su od istih takvih nitkova koji u djeci nisu vidjela djecu nego Hrvate koje treba ubiti.
Oni koje govor o ubojstvu djevojčice Aleksandre potiče da se tom govoru suprotstave navođenjem podataka o ubojstvu hrvatske djece, u djeci ne vide djecu. Isti je ne-ljudski, zločinački materijal od kojih su sastavljeni nitkovi koji ubijaju hrvatsku, srpsku ili mađarsku djecu. To su nitkovi koji ubijaju djecu. Oni su zločinci.
Država koja odlikuje ratne zločince, država koja zbog proceduralnih razloga ubojice djece pušta na slobodu, država je po mjeri nitkova.
Na građanima je odgovornost da država prestane biti po mjeri nitkova, da stvore državu po svojoj mjeri.
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što će procesuirati i osuditi sve zločince zbog počinjenih zločina.
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što u njoj neće biti mjesta za portale koji kodiranim zlom odgajaju buduće zločince, sadašnje poklonike osuđenih i neosuđenih zločinaca.
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što odgaja samosvjesne građane sposobne za kritičko mišljenje i uživanje u ljudskom iskustvu ili, kako se to u filozofiji kaže, iskustvu čovječnoga.
Od građanske odgovornosti pobjeći ne možemo. Zar nismo odgovorni što portali otvoreno veličaju Tomislava Merčepa i prikazuju ga herojem? Zar uistinu smatramo da mi nismo odgovorni za neprocesuirane zločine jer biramo, ili dopuštamo drugima da biraju umjesto nas, one koji će svojom zločinačkom voljom pokoriti institucije ove zemlje?
Takvu državu ćemo prepoznati po tome što ćemo zastupnike koji ništa ne razumiju ili razumijevanje prilagođavaju perfidnom zlu promatrati s, kako to kaže Nietzsche, s bolnim stidom što se, kao država i društvo, nismo dovoljno potrudili da ne budu takvi, da umjesto u perfidnom zlu uživaju u iskustvu čovječnoga.
Mi smo odgovorni za sve što se događalo, što se događa i što će se događati s ovom državom. Nismo izručeni neosobnoj sudbini protiv koje se ne možemo boriti, mi ovu državu izručujemo našoj volji.
Naši izbori su bitni. Čak i kada ne bude izabran onaj koga smo birali, mi smo se legitimirali kao građani koji žive neko drugo iskustvo – iskustvo čovječnoga.
Tad je naša država neka druga država, ona tada živi u intimnosti naših izbora i čini nas drugačijima – uvijek se možemo nadahnjivati državom naše intime kada nam se ne sviđa izvanjska država.
Građani koji su birali Vladu Gotovca ne žive u istoj državi kao građani koji su, vođeni perfidnim zlom, birali one koji će odlikovati nitkove koji su počinili ratne zločince.
Građani koji su birali Vladu Gotovca žive drugačiju Hrvatsku. Oni se imaju čega sjećati.
Ove godine obilježavamo 20. godišnjicu smrti čovjeka koji, da ga je većina građana izabrala da vodi ovu državu, zasigurno ne bi odlikovao zločince, zasigurno ne bi omogućio privatizacijsku pljačku, zasigurno ne bi u institucije ugradio perfidni kôd koji štiti zločince i kriminalce, a građane izlaže društvenoj i institucionalnoj nemilosti.
Mnogo toga se ne bi dogodilo da smo izabrali Vladu Gotovca da vodi ovu državi, a dogodilo bi se mnogo toga dobroga.
Naši izbori nisu nebitni, oni su najbitniji za državu i iskustvo čovječnoga u ovoj državi. Da smo toga bili svjesni kada smo imali mogućnost izabrati Vladu Gotovca, danas bismo živjeli drugačiju javnu, društvenu i političku stvarnost.
No naša kolektivna volja je zamiješala drugačiji realitet ove države.
Umjesto ljubavi idealista, izabrali smo perfidnost predatora.
autograf
