Mediji su vraški zanimljiva stvar. Komentari konzumenata medija također. Pomodno je imati mišljenje, a nemati veliko iskustvo, argumentaciju, znanje i podatke. Ne gledati stvari iz drugog kuta, iz više kutova, već čvrsto raskoračiti na svome stajalištu. Vlastito mišljenje formirano iskustvom, obrazovanjem, upijanjem medijskih poruka, pripovijetkama i zabludama rijetko se dovodi u pitanje. Rijetko se zapitamo: „Jesam li doista u pravu?“
Tako jučer slušam Ljubu Jurčića, kojega sam sve donedavno jako cijenio, ali prepoznah i kod njega onu nevjerojatnu lakoću javnog proseravanja bez realnog uporišta i odgovornosti. Sve da i ne laže, ne bi imao s kim. Gledam druge priloge – opet isto. Ugasim TV i sjednem za kompić pa odem na net – opet isto. Upalim radio – opet isto. Svatko radi po nekoj svojoj agendi. Svatko forsira neku svoju istinu.
Što je novinarstvo, ako nema istine? Što je istina? Ima li je u autorskim i prenesenim tekstovima na ovom portalu? Zagađujemo li i sami javni prostor svojim kvazi-polu-istinama? Po čemu smo bolji od ostalih medija? Po tome što oni imaju jasan cilj i streme nečemu, a mi gadimo besciljno i bez zadnje namjere? Jesu li Pavićeve, Babićeve ili Viva Ludež istine apsolutne? Izgleda, na kraju, jedino je bitno kultu koje neistine pripadaš? Koja ti je laž slađa, koja se lakše guta? Koja ti se čini manje štetnom? Sve te polu-istine zapravo tvore ideologiju. Njihov cilj nije doći do pune, apsolutne istine već učiniti da njihovom nositelju, glavnom ideologu bude bolje.
Novinarstvo je u startu ograničeno pa time i nečisto, jer pretendira donijeti istinu. Valja se baviti umjetnošću. Odustati od istine i namjerno prezentirati laž. Biti umjetnik, a ne novinar. Kao umjetnik automatski si pošten i uvijek si u pravu, jer gradiš nekakav svoj novi svijet u kome si ti vladar i čuvar apsolutne istine. Istovremeno, dopuštaš isto svakom konzumentu svoje umjetnosti. Ni na što ga ne prisiljavaš i ne uvlačiš ga u svoje laži. Nikome nisi dužan do sebi. Začudo, svijet biva precizno oslikan.
from sb underground
