Optužba Vijeća Evrope na račun Hrvatske zbog govora mržnje samo je naizgled oštra. Dojam je da se tu mržnju tretira kao nešto prolazno, što se može iskorijeniti političkom kampanjom, ali ona je ugrađena u same temelje ovdašnjih država
Što ti je loša karma. Ovih dana Hrvatska je preuzela predsjedanje Vijećem Evrope što je, ne računajući nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a, najviša međunarodna funkcija koja ju je dosad zapala. Ali svi koji dulje pamte sjetit će se dana kada je prije više od dvadeset godina primljena u članstvo ove organizacije. Tada je ondašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić doslovce zasut lecima međunarodnih novinarskih i ljudskopravaških organizacija u znak protesta zbog progona hrvatskih novinara (suđenje Feral Tribuneu zbog kritiziranja Tuđmanove ideje o ‘miksanju kostiju’ u Jasenovcu). Desetak godina kasnije Feral je prestao izlaziti, i to uz obilnu asistenciju državnih vlasti, što znači da su razlozi spomenutih protestnih letaka i dalje bili itekako aktualni. Zato je taj tjednik, dok je još izlazio, proveo peticiju među lijevo-liberalnim intelektualcima i javnim djelatnicima, čiji je rezultat bio zahtjev da se Hrvatsku isključi iz VE. Jasno, peticija je bila više novinarska provokacija i performans nego što je bila ozbiljno mišljena, ali ipak i jasna demonstracija nezadovoljstva ne samo hrvatskom državnom vlašću nego i samim Vijećem Evrope.
E, sada gledamo svojevrsnu reprizu tih davnih godina. Hrvatska je, rekosmo, upravo preuzela predsjedanje tim Vijećem, nad čime se nadvila jednako velika sjena, ili još i veća, kao prilikom učlanjenja 1996. godine. Istodobno je, naime, specijalizirana komisija istog tog Vijeća istovarila prije nekoliko dana na adresu službenog Zagreba tovar teških, najtežih optužbi za rasistički govor mržnje prema Srbima, LGBT osobama i Romima. Tko je tu lud, tko zbunjen?! Istinabog, treba reći da je VE hijerarhijski ustrojen ne puno strože od kućnog savjeta, ali stanovitu disciplinsku ozbiljnost ipak ima, pa je recimo Rusija suspendirana iz članstva zbog aneksije Krima. Ali u ovom slučaju nikome ništa. Štoviše, kao u nekoj komediji zabune, sadašnja šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić čak je izjavila da će prioritet Hrvatske na čelu VE biti, zamisli ti to, zaštita prava nacionalnih i drugih manjina te, dabome, borba protiv korupcije. No ovaj put nije bilo nikoga da je zaspe protestnim lecima, iako je razloga bilo isto koliko i prije dvadesetak godina.
Da se krivo ne razumijemo, ocjena spomenute komisije VE odskače po svom sadržaju od ove burleskne diplomatske priče jer je pisana ozbiljno, studiozno i, barem na prvi pogled, nema joj se što zamjeriti. Ima u njoj ta dramatična konstatacija o porastu nacionalističke mržnje, posebno među mladima i u pravilu na podlozi ustaške ideologije. Ima i oštro upozorenje hrvatskim državnim vlastima da na to ne reagiraju kako i koliko treba, a sudskima da, ako to uopće sankcioniraju, ostaju samo na prekršajnom a ne krivičnom kažnjavanju. Tu je napokon i sugestija o obaveznom uvođenju građanskog odgoja u škole kako bi se interveniralo u defektni sustav vrijednosti u mlađoj populaciji. Sve to stoji, ali vidi se i jedna praznina koja zjapi kao zloguko ignorirana rupa. Čvrst je, naime, dojam da u VE gledaju na nacionalistički govor mržnje u Hrvatskoj kao na nešto ekscesno i prolazno, što se ciljanom i robusnijom političkom kampanjom može ukloniti. Hm, kamo sreće da je tako, ali ni izbliza nije. Mržnja je ugrađena u same temelje ovdašnjih država, što će reći Hrvatske, ali i većine ili i svih ex-jugoslavenskih zemalja, posluživši najprije za izazivanje ratova iz kojih su nastale, a zatim i kao deformirani, ali pouzdani oslonac njihovog opstanka. Opstanka? Da, kada bi spomenute države o tome sasvim iskreno progovorile, morale bi priznati da je mržnja najvelebnije, najvrednije što su u ovih nepunih tri desetljeća uspjele proizvesti.
Lako je to objasniti. Riječ je mahom o radikalno neuspješnim, često i napola propalim zemljama koje nisu u stanju proizvesti dovoljno dobara za pristojni život svojih stanovnika, dovoljno kvalitetnih škola za dobro obrazovanje (sunovrat zagrebačkog sveučilišta), dovoljno kvalitetnih bolnica za dobro zdravstvo, dovoljno vrtića za dobar odgoj djece (nema ih koliko treba ni u najbogatijem Zagrebu). Ukratko, nisu u stanju proizvesti ničega dovoljno za doličan život svojih građana, a to znači i za dobru, zdravu homogenost među njima. Ali zato uvijek mogu, i to i rade, proizvesti nove naslage mržnje i onda nacionalnu homogenizaciju graditi na netrpeljivosti prema susjednim zemljama i prema drugima i drukčijima unutar vlastitih granica. Netko je to ovih dana precizno sažeo u rečenici da kada bi se Hrvatsku oslobodilo rasne, nacionalne i druge mržnje, od nje ne bi ništa ostalo. To potvrđuje i najnoviji bilten Srpskog narodnog vijeća o govoru mržnje, pozivima na nasilje i profašističkom povijesnom revizionizmu, u kojem se konstatira da ta mrzilačka plima raste već četvrtu godinu zaredom. A jedina je razlika između vladavine Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića u tome da je to u prvom slučaju raslo brže, u drugom sporije.
To jasno govori da poticaji na mržnju dolaze odozgo, ali i da mržnja može vrlo uspješno i autonomno egzistirati i kada se spusti na niže katove društva. U tome, uostalom, leži objašnjenje za ovo bujanje desno-populističkih pokreta koje gledamo posljednjih godina, s tim da velike sistemske stranke glume nevinog u ludnici kada se prave da s time nemaju veze. Jer kada je riječ o ovom kontinuiranom četverogodišnjem rastu govora mržnje i, evo, problemu koji zbog toga imamo s Vijećem Evrope, kompletna slika dobiva se tek kada se film vrati na početak. Zna se kako je stvar počela. Iskra nacionalizma i šovinizma frcnula je kada je stvorena eksplozivna smjesa nepokajanih ustaša i pokajanih komunista i njihovih tajnih službi. Ali time je obavljeno samo prvo poglavlje mrzilaštva, prvenstveno prema Srbima, i vrlo je moguće da bi to bilo kratkotrajno i prolazno da nije uslijedilo drugo, ključno poglavlje. U tom poglavlju, koje se događa devedesetih, pa i kasnije, glavne uloge odigrale su velike opozicijske stranke, prvenstveno ona Dražena Budiše, ali i Ivice Račana, koje su se također zaželjele državotvornih uspjeha i medalja i zbilja su ih i zaslužile.
One su, naime, presudno doprinijele tome da se nacionalizam proširio izvan žarišta u kojima je prvobitno stvoren. A to znači u ‘fine’ građanske i intelektualne krugove, koji su zazirali od otvorenih izljeva mržnje prema Srbima, a uzvici tipa ‘Ubij Srbina’ čak su im se vjerojatno i gadili. Ali nisu se tome ni otvoreno javno suprotstavljali, čime je omogućeno da nacionalizam proširi svoju bazu te na kraju postane i općehrvatski narativ, rasprostranjen u rasponu od tankoćutnih akademika do stadionskih huligana. Eto, tako se umrežila i još se umrežava mržnja u Hrvatskoj i zbilja nešto tako uspješno, gotovo savršeno, ova država dosad nije stvorila.
Što ti je loša karma. Ovih dana Hrvatska je preuzela predsjedanje Vijećem Evrope što je, ne računajući nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a, najviša međunarodna funkcija koja ju je dosad zapala. Ali svi koji dulje pamte sjetit će se dana kada je prije više od dvadeset godina primljena u članstvo ove organizacije. Tada je ondašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić doslovce zasut lecima međunarodnih novinarskih i ljudskopravaških organizacija u znak protesta zbog progona hrvatskih novinara (suđenje Feral Tribuneu zbog kritiziranja Tuđmanove ideje o ‘miksanju kostiju’ u Jasenovcu). Desetak godina kasnije Feral je prestao izlaziti, i to uz obilnu asistenciju državnih vlasti, što znači da su razlozi spomenutih protestnih letaka i dalje bili itekako aktualni. Zato je taj tjednik, dok je još izlazio, proveo peticiju među lijevo-liberalnim intelektualcima i javnim djelatnicima, čiji je rezultat bio zahtjev da se Hrvatsku isključi iz VE. Jasno, peticija je bila više novinarska provokacija i performans nego što je bila ozbiljno mišljena, ali ipak i jasna demonstracija nezadovoljstva ne samo hrvatskom državnom vlašću nego i samim Vijećem Evrope.
E, sada gledamo svojevrsnu reprizu tih davnih godina. Hrvatska je, rekosmo, upravo preuzela predsjedanje tim Vijećem, nad čime se nadvila jednako velika sjena, ili još i veća, kao prilikom učlanjenja 1996. godine. Istodobno je, naime, specijalizirana komisija istog tog Vijeća istovarila prije nekoliko dana na adresu službenog Zagreba tovar teških, najtežih optužbi za rasistički govor mržnje prema Srbima, LGBT osobama i Romima. Tko je tu lud, tko zbunjen?! Istinabog, treba reći da je VE hijerarhijski ustrojen ne puno strože od kućnog savjeta, ali stanovitu disciplinsku ozbiljnost ipak ima, pa je recimo Rusija suspendirana iz članstva zbog aneksije Krima. Ali u ovom slučaju nikome ništa. Štoviše, kao u nekoj komediji zabune, sadašnja šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić čak je izjavila da će prioritet Hrvatske na čelu VE biti, zamisli ti to, zaštita prava nacionalnih i drugih manjina te, dabome, borba protiv korupcije. No ovaj put nije bilo nikoga da je zaspe protestnim lecima, iako je razloga bilo isto koliko i prije dvadesetak godina.
Da se krivo ne razumijemo, ocjena spomenute komisije VE odskače po svom sadržaju od ove burleskne diplomatske priče jer je pisana ozbiljno, studiozno i, barem na prvi pogled, nema joj se što zamjeriti. Ima u njoj ta dramatična konstatacija o porastu nacionalističke mržnje, posebno među mladima i u pravilu na podlozi ustaške ideologije. Ima i oštro upozorenje hrvatskim državnim vlastima da na to ne reagiraju kako i koliko treba, a sudskima da, ako to uopće sankcioniraju, ostaju samo na prekršajnom a ne krivičnom kažnjavanju. Tu je napokon i sugestija o obaveznom uvođenju građanskog odgoja u škole kako bi se interveniralo u defektni sustav vrijednosti u mlađoj populaciji. Sve to stoji, ali vidi se i jedna praznina koja zjapi kao zloguko ignorirana rupa. Čvrst je, naime, dojam da u VE gledaju na nacionalistički govor mržnje u Hrvatskoj kao na nešto ekscesno i prolazno, što se ciljanom i robusnijom političkom kampanjom može ukloniti. Hm, kamo sreće da je tako, ali ni izbliza nije. Mržnja je ugrađena u same temelje ovdašnjih država, što će reći Hrvatske, ali i većine ili i svih ex-jugoslavenskih zemalja, posluživši najprije za izazivanje ratova iz kojih su nastale, a zatim i kao deformirani, ali pouzdani oslonac njihovog opstanka. Opstanka? Da, kada bi spomenute države o tome sasvim iskreno progovorile, morale bi priznati da je mržnja najvelebnije, najvrednije što su u ovih nepunih tri desetljeća uspjele proizvesti.
Lako je to objasniti. Riječ je mahom o radikalno neuspješnim, često i napola propalim zemljama koje nisu u stanju proizvesti dovoljno dobara za pristojni život svojih stanovnika, dovoljno kvalitetnih škola za dobro obrazovanje (sunovrat zagrebačkog sveučilišta), dovoljno kvalitetnih bolnica za dobro zdravstvo, dovoljno vrtića za dobar odgoj djece (nema ih koliko treba ni u najbogatijem Zagrebu). Ukratko, nisu u stanju proizvesti ničega dovoljno za doličan život svojih građana, a to znači i za dobru, zdravu homogenost među njima. Ali zato uvijek mogu, i to i rade, proizvesti nove naslage mržnje i onda nacionalnu homogenizaciju graditi na netrpeljivosti prema susjednim zemljama i prema drugima i drukčijima unutar vlastitih granica. Netko je to ovih dana precizno sažeo u rečenici da kada bi se Hrvatsku oslobodilo rasne, nacionalne i druge mržnje, od nje ne bi ništa ostalo. To potvrđuje i najnoviji bilten Srpskog narodnog vijeća o govoru mržnje, pozivima na nasilje i profašističkom povijesnom revizionizmu, u kojem se konstatira da ta mrzilačka plima raste već četvrtu godinu zaredom. A jedina je razlika između vladavine Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića u tome da je to u prvom slučaju raslo brže, u drugom sporije.
To jasno govori da poticaji na mržnju dolaze odozgo, ali i da mržnja može vrlo uspješno i autonomno egzistirati i kada se spusti na niže katove društva. U tome, uostalom, leži objašnjenje za ovo bujanje desno-populističkih pokreta koje gledamo posljednjih godina, s tim da velike sistemske stranke glume nevinog u ludnici kada se prave da s time nemaju veze. Jer kada je riječ o ovom kontinuiranom četverogodišnjem rastu govora mržnje i, evo, problemu koji zbog toga imamo s Vijećem Evrope, kompletna slika dobiva se tek kada se film vrati na početak. Zna se kako je stvar počela. Iskra nacionalizma i šovinizma frcnula je kada je stvorena eksplozivna smjesa nepokajanih ustaša i pokajanih komunista i njihovih tajnih službi. Ali time je obavljeno samo prvo poglavlje mrzilaštva, prvenstveno prema Srbima, i vrlo je moguće da bi to bilo kratkotrajno i prolazno da nije uslijedilo drugo, ključno poglavlje. U tom poglavlju, koje se događa devedesetih, pa i kasnije, glavne uloge odigrale su velike opozicijske stranke, prvenstveno ona Dražena Budiše, ali i Ivice Račana, koje su se također zaželjele državotvornih uspjeha i medalja i zbilja su ih i zaslužile.
One su, naime, presudno doprinijele tome da se nacionalizam proširio izvan žarišta u kojima je prvobitno stvoren. A to znači u ‘fine’ građanske i intelektualne krugove, koji su zazirali od otvorenih izljeva mržnje prema Srbima, a uzvici tipa ‘Ubij Srbina’ čak su im se vjerojatno i gadili. Ali nisu se tome ni otvoreno javno suprotstavljali, čime je omogućeno da nacionalizam proširi svoju bazu te na kraju postane i općehrvatski narativ, rasprostranjen u rasponu od tankoćutnih akademika do stadionskih huligana. Eto, tako se umrežila i još se umrežava mržnja u Hrvatskoj i zbilja nešto tako uspješno, gotovo savršeno, ova država dosad nije stvorila.
