Uncle Samovo ćaćinstvo

Lani u ovo doba, kontroverzni je i nepredvidljivi američki republikanski predsjednik Donald Trump nadimkom Twitteraš, Crveni Barun, etc. zgrozio svijet porukom Kim Jong-unu, također kontroverznom lideru Sjeverne Koreje: "Pogledajte što smo napravili Libiji i Gaddafiju - bilo je to potpuno desetkovanje, a isto će se dogoditi i Sjevernoj Koreji, ako ne prihvati dogovor".

Zapravo, njegov ultimatum "komunističkoj" državi o zabrani razvijanja nuklearnih projektila, jer to "ugrožava američke interese i sigurnost". Sic transit. Zakratko potom, Trump se grli i ljubi s najmlađim od triju tzv. dragih, ljubljenih, obožavanih, etc. vođa iz donastije Kim, a Sjeverna Koreja i dalje usavršava svoj balistički sustav. "Ugrožava američke interese" na Dalekom istoku. Uz fige u džepovima Xi Jinpinga i Vladimira Vladimiroviča Putina. Bez Kine i Rusije iza leđa, ni maršal (sic transit) Kim Jong-un ne bi bio to što jest, i zašto jest.

One year later, kako bi kazali u Bijeloj kući, Trump i pentagonški jastrebovi u dosluhu s vojnom industrijom i megakorporativnim kapitalom zaprijetili su Iranu "libijskim scenarijem". Doslovno, uništenjem te naftom i plinom prebogate islamske zemlje, koja je trn u oku i SAD-u i njegovim saveznicima na Bliskom istoku: Izraelu i Saudijskoj Arabiji.

"Ako se Iran želi tući, bit će to službeno kraj Irana. Više se nikad neće prijetiti SAD-u (If Iran wants to fight, that will be the official end of Iran. Never threaten the United States again!)“, bijesno je Trump obznanio - gdje? - na Twitteru. SAD prijeti Iranu uništenjem pod istom karikaturalnom agendom "ugroze američkih interesa i državne sigurnosti" (sic transit) kao u slučajevima Libije, Iraka, Afganistana, Jemena i Sirije, pa naciljanih Sjeverne Koreje, Venezuele, Irana i, hibridno, Ruske Federacije i Kine s kojima već traje ekonomsko-geostrateški sukob i hladnoratovsko pripetavanje svake vrsti. Tim više, jer ni Europska unija, kamoli Ruska Federacija i Kina, ne zarezuju ni pola posto Trumpovu doktrinu America First, kojom je dobio izbore i kani se zadržati u Bijeloj kući i drugi mandat.

Između prijetnji "libijskim scenarijem" Sjevernoj Koreji i Iranu, ustobočio se ratnim strojem pred Venezuelom u kojoj želi srušiti legitiman režim Nicolasa Madura u korist vođe proameričke oporbe Juana Guaidoa. No, "libijski scenarij" je tu voda duboka budući da Madura podržavaju većina naroda i vojska - leđa mu čuvaju Kuba, Ruska Federacija i Kina, koje imaju koristi od svjetski najkvalitetnije venezuelanske nafte - pa agresija američke ili koje od vojski susjednih proameričkih zemalja ne bi prošla bez kobne vijetnamizacije tog područja i, jamačno, uključivanja u ratni sukob triju najmoćnijih svjetskih velesila. To vrijedi i za napetosti i dramatiziranje stanja u vezi s Iranom, gdje također postoji gordijski čvor ekonomskih, geostrateških te političkih i inih interesa.

Ne samo SAD-a nego i Ruske Federacije i Kine, koje podržavaju Iran. Zemlju, čije ugljikovodične zalihe i gotovo idealan geostrateški položaj provociraju imperijalne zazubice tih na Zapadu, što prijete vladajućim ajatolasima pogromom "libijskim scenarijem". Taj "scenarij", baš kao irački i kolateralno arapskoproljećarski, sirijski ili ukrajinski, spadaju u velike poraze UN-ove globalne međunarodne politike i jačaju bojazan o kritičnoj nezaštićenosti/ranjivosti svjetskog mira i sigurnosti.

Bivši američki ministar energije Bill Richardson kazao je da su razlozi za "libijski scenarij" jednostavni i opravdani, "a zovu se energija budući da je Libija jedna od 10 najvećih izvoznika nafte i plina u svijetu". Nelegitimna strana agresija na suverenu zemlju, ni centa dužnu stranim vjerovnicima (naprotiv, SAD je Libiji dugovao 10 milijardâ dolara za isporučenu naftu) i prebogatu ugljikovodicima, licemjerno je prozvana građanskim ratom.

Zvjerski je, javno, uz tv-prijenos mrcvarenja, ubijen Zapadu nesklon lider Muammar al-Gaddafi, Zemlja je razorena, politički devastirana i plemenski sukobljena (tri vlade ne priznaju se međusobno), američke/zapadne korporacije zapasale su naftne izvore, a Libija je sad rasadnik kriminala, korupcije i krijumčarenja izbjeglica i migranata s Bliskog istoka te Azije i Afrike u EU.

Twitteraš takvim "scenarijem" sada bahato vitla Iranu pod nosom i podjaruje saveznike na provokacije divljezapadnog obrasca: puštam te da potegneš prvi, ali spreman sam ti pucati u leđa. "Nećete imati nuklearno oružje, jamčim vam", raspalio je Trump i odobrio slanje još 1500 američkih vojnika (među kojima su inženjeri) u krizno područje, gdje je početkom svibnja već razmjestio udarnu skupinu nosača zrakoplova, bombardere B-52 i projektile Patriot. "Želimo imati zaštitu na Bliskom istoku", opravdavao je vojno pojačanje uoči puta u Japan.

Američke prijetnje uništenjem suverenim, međunarodno priznatim državama/liderima, pače, cijelim narodima - kako se Trump i njegovi također krajnjenje arogantni jastrebovi John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost, te Mike Pompeo, ministar vanjskih poslova, upravo groze Iranu i Venezueli - izvan su svake pameti i kao puka filipika.

Je li vjerovati samoživom alfa stanaru Bijele kuće da ipak nije toliko trknut, pa će sva jaja staviti u jednu košaru dok uistinu postoji i najmanja mogućnost da netko dovoljno malouman pritisne tzv. crveni gumb sudnjeg dana? Armagedon.

Ruska i kineska karta nisu zanemarive u aktualnom pokeru svjetskih sila i velesila radi uspostave novog međunarodnog poretka, jer su ulozi preveliki, pa je blef više no rizičan. "Šala" iz Ezopove didaktičke priče o pastiru i vuku - "Evo vuka! Evo vuka!" - sada prijeteći aktualizirana na području Perzijskog i Omanskog zaljeva američkom vojnom penetracijom dodatno trese žicu na kojoj svjetski mir i sigurnost balansiraju nad provalijom. Ne može se nekažnjeno prijetiti ni Iranu tzv. službenim uništenjem, kamoli upotrijebiti oružje što ga SAD s lokalnim "saveznicima" gomila u regiji radi "discipliniranja neposlušnika", a da to ne izazove domino reakciju protumjera.

"Američki predsjednik Donald Trump bi trebao dobro paziti prije no što se dogodi još jedna katastrofa", istvitao je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif o nakani američke vlade (objavio je Wall Street Journal) da Iransku revolucionarnu gardu (IRGC), elitni dio iranske vojne sile, paralelan regularnoj vojsci, uvrsti na popis terorističkih organizacija, jer to "traži izraelski premijer Benjamin Netanyahu".

Trumpov/američki problem jest međunarodni te može postati i posljednji svjetski problem. "Napetost između Washingtona i Teherana naglo je porasla kad je SAD objavio da u Perzijski zaljev šalje nosač zrakoplova Abraham Lincoln i bombardere B-52, opravdavajući taj potez iranskim 'prijetnjama'", izvijestila je Hina. "No iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif u subotu je izjavio da je mogućnost novog rata u regiji neznatna. Na završetku posjeta Kini, Zarif je rekao da je 'siguran da neće biti rata jer niti mi želimo sukob niti se itko u regiji zavarava da je kadar suprotstaviti se Iranu'", izvijestila je službena agencija Irna.

SAD se lani odlučio - na zgražanje EU-a i miroljubivog svijeta - jednostrano povući iz još jednog, međunarodnog sporazuma (2015.) o ograničavanju iranskog nuklearnog programa, potpisanog u zamjenu za ukidanje ekonomskih i inih sankcija Teheranu. U studenom 2018., Trump je ponovno uveo sankcije Iranu, počeo ucjenjivati EU i ostale zemlje u svijetu da također istupe iz iranskog sporazuma te su eskalirali loši odnos i sada su na opasnoj nizbrdici.

Trump prijeti sankcijama kompanijama i državama, koje surađuju/posluju sa zemljama na njegovom ciljniku, ako ne žele - na svoju štetu, je li - držati ljestve guranju Americe First preko tuđeg plota. Najtragičnije, u to se bahaćenje kompromitirajuće daju uvući i navodno najvažnije svjetske političke asocijacije na čelu s UN-om, koji se zbog institucije veta iritantno pretvara u jalovu si prethodnicu, Ligu naroda, a Vijeće sigurnosti u debatni klub.

A vojnu pak sastavnicu NATO i glavnog tajnika, bivšeg norveškog premijera Jensa Stoltenberga, ne vrijedi spominjati, jer su operativci SAD-ovih/zapadnih interesa, vojna/militantna šaka u "obrani našeg načina života" koji, da apsurd bude veći - nitko ne napada, niti ugrožava. Tko brani Amerima uživati u njihovomu "našem načinu života" kakav, je li, treba malo komu u svijetu da bi ga poželio, kamoli mogao oteti na način da ga cijeli Zapad treba braniti oružjem?

Strane agencije javljaju da je Savezna uprava za civilno zrakoplovstvo SAD-a dala upute komercijalnim zrakoplovima nad Perzijskim i Omanskim zaljevom zbog "sve većih vojnih aktivnosti i političkih napetosti u regiji, što predstavlja povećanu nenamjernu opasnost za civilne letove zbog mogućnosti pogrešnih procjena":  SAD napadno pojačava vojnu prisutnost u regiji i sankcije Iranu, a tvita se kako je Iran "opasan za američke vonike i interese". Sic transit. Iran ništa ne radi u tom području,

Legitimno je iransko pravo prodavati svoju naftu komu god želi i po cijeni koju kupac želi platiti, a SAD nema nikakvo pravo samozvano ga i mimo međunarodnih sporazuma u tomu sprječavati, ometati, ucjenjivati sankcijama i vojnim prijetnjama ne bi li mu nanio što veću ekonomsku štetu.

Svijet nije Uncle Samovo ćaćinstvo. Što se mora dogoditi da mu to dođe iz guzice u glavu? Armagedon? Tada više neće biti važno tko što shvaća, tko je gdje zarivao ili čija mati crnu vunu prede. Više neće biti natrag i nismo znali. Floskula o "našem načinu života" ostat će to što jest - floskula. Floskula maloumlja. I bit će prekasno.

Je li mirotvorna/pravdoljubiva međunarodna javnost zrela složiti kritičnu količinu razuma, pa jastrebima pravodobno srezati krila? Ako jest, što se čeka?

h-alter