Rat u Hrvatskoj formalno je završio prije dvadeset i tri godine, ali ranjenika je iz dana u dan sve više. Broj osoba koje traže status ratnih vojnih invalida u zadnje doba raste po stopi od dvije tisuće mjesečno. Stručnjaci koji se koriste prostom logikom doslovno su sleđeni pred ovim trendom: potraje li u Hrvatskoj poslijeratni period dovoljno dugo, broj ratnih stradalnika mogao bi premašiti broj stanovnika!
„Invalida će biti kao u priči!“ sažeo je problem bivši ministar branitelja Predrag Matić. To samo znači da herojski i slavom opjevani „Domovinski rat“ ne poznaje nikakve limite, pa niti ograničenje oko svoga trajanja. Veličanstvena oslobodilačka epopeja očito ima to svojstvo da ne prestaje nakon službenoga okončanja, nego se, naprotiv, intenzivira s porastom vremenske distance od momenta kada se nacionalna zastava slavodobitno zavijorila na kninskoj tvrđavi. S mnogo osnova može se tvrditi da najveći kapital hrvatske ratne pobjede leži u činjenici da rat njome nije završen.
Otkako je stupio na snagu novi Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, u svega nekoliko mjeseci – točnije: do 31. svibnja ove godine – u nadležnim uredima državne uprave zaprimljeno je osam i pol tisuća zahtjeva za priznavanje statusa ratnih invalida „po osnovi bolesti (…) kao posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske“. Bit će ih još i mnogo više, jer je novim zakonom ostavljen neograničeni rok za podnošenje takvih zahtjeva. Time je načinjena hrabra administrativna inovacija: Hrvatska je prva, a zasigurno će dugo vremena biti i jedina zemlja na svijetu koja se odlučila na takav potez.
Kako je moguće da bilo tko otkrije svoju invalidnost tek nakon dvadeset i tri godine, da dakle skoro četvrt stoljeća ne primijeti kardinalna i nepopravljiva tjelesna ili psihička oštećenja nastala uslijed ratnoga stradavanja, zasad nije poznato – niti se to novim zakonom precizira – kao što nije poznato kojom će se metodologijom služiti nadležne državne komisije kada budu procjenjivale da li je ratni veteran koji podnosi zahtjev, danas u prosječnoj dobi od 60-tak godina, zaradio svoj dijabetes, išijas, depresiju, impotenciju ili kakvu kardiovaskularnu anomaliju zahvaljujući davnoj ratnoj traumi, ili su pak te boljetice rezultat nekih drugih okolnosti, uključujući genetiku, pušenje, alkoholizam, stranačku lojalnost HDZ-u i neumitni proces ljudskoga starenja.
Tek, prosjek „prolaznosti“ kod rečenih komisija dosad je bio oko 75 posto, pa ne treba očekivati značajnija odstupanja. Čini se da je, što se veterana tiče, puni smisao zakonodavne operacije u tome da se ukine bilo kakva razlika između njihova „ratnog“ i „poratnog“ mučeništva, odnosno da se, u širem kontekstu, trajanje „Domovinskog rata“, bez obzira na historiografske sitnice i svečane obljetnice, produži do sretne beskonačnosti. Jedan je marginalni analitičar prije nekoliko godina taj fenomen nazvao ranoholizmom, kolektivnom ovisnošću o ozljedama, što se manifestira kroz sveobuhvatan društveni napor usmjeren na to da ratne rane nikada ne zacijele i da ostanu zauvijek svježe.
Sada, osim ideoloških, u prvi plan dolaze materijalne posljedice takvih težnji. „Pravi pakao počinje od 1. siječnja“, upozorava Predrag Matić, jer tek tada u punome opsegu stupaju na snagu financijski efekti novoga zakona, po kojemu će i pripadnici HVO-a (što su ratovali na teritoriju Bosne i Hercegovine) ostvarivati puna socijalna prava u Hrvatskoj, te će „ovih osam i pol tisuća ljudi“ – koji dvadeset i tri godine po okončanju rata traže da im se prizna status ratnih vojnih invalida, s realnim očekivanjima da njihovi zahtjevi budu ispunjeni – „predstavljati tek vrh ledene sante“. Jedno je načelo, naime, neupitno: ono što se protivi zakonima elementarne logike, ugrađeno je u zakone Republike Hrvatske.
Uglavnom, oficijelna Hrvatska štanca količinu učesnika i stradalnika „Domovinskog rata“ sa sličnom sistematskom predanošću i sličnim manjkom obzira prema činjenicama kao što je, na primjer, oficijelna Srbija pumpala famu o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, s tim što su u prvome slučaju brojke već sada znatno impresivnije i što konačni cilj nije iscrpljen pukom dohranom nacionalističke mitologije, nego ostvarenjem konkretnih materijalnih privilegija. Te je privilegije, dakako, moguće ostvariti samo na jedan način: bjesomučnom eksploatacijom ostatka državljana voljene domovine.
„Ma kakav zakon?! Pa to su branitelji!“ kazao je prije nekoliko godina tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kada su ga novinari pitali što misli o kršenjima zakona u slučaju „braniteljskih prosvjeda“ u Savskoj ulici u Zagrebu, čiji su militantni predvodnici, neometani od organa reda, zaustavljali promet, prijetili plinskim bocama i proustaškim parolama. U ciničnome i, za hrvatske prilike, tipičnome paradoksu, taj Karamarkov usklik zaprepaštenja – „Ma kakav zakon?!“ – sada je reguliran zakonom. Nije zanemariva vještina usaditi bezakonje u duh zakona i učvrstiti njegovu legitimnost odgovarajućim paragrafima. Ono što je zdravome razumu nedokučivo, u Hrvatskoj je normativizirano.
Država koja dvadeset i tri godine po okončanju rata još uvijek ne uspijeva definirati brojno stanje ratnih vojnih invalida (s tendencijom da konačna cifra premaši ne samo granice mogućega, nego i zamislivoga) po blagonaklonome sudu bi se mogla nazvati disfunkcionalnom. No, imajući u vidu činjenicu da su prema službenoj i obvezujućoj mitologiji „branitelji“ ti koji su „stvorili hrvatsku državu“, nema sumnje da je upravo disfunkcionalnost države najfunkcionalniji okvir za favoriziranje njenih „stvaralaca“. Država je najkorisnija u elementu svoje neefikasnosti. Njena uspješnost osovljena je na njen diletantizam.
Moglo bi se zaključiti da je ona i stvorena zato da bi se ispostavila trajno defektnom i nepopravljivo oštećenom, takvom da i po liniji svoje moći i po liniji svoje nemoći („Ma kakav zakon?!“) perpetuira kardinalnu nejednakost, takvom da „branitelje“ besramno nadređuje ostatku stanovništva, a ovi će onda – kako se računa – u svakome trenutku biti na raspolaganju kao zahvalna pretorijanska garda nacionalističkog režima. Hrvatska država, upregnuta u službu vladajućih gangstera, utoliko spada u sve rjeđu sortu: ona je realan invalid „Domovinskog rata“ koji nema potrebu lažirati svoju dijagnozu.
Prosječnome građaninu bez vojnog staža, sklupčanome u dubokoj intimi, budući da o „Domovinskom ratu“ i njegovim nuspojavama ne smije ni zucnuti, to je po svemu sudeći neshvatljivo, a kad je neshvatljivo znači da je zakonski utemeljeno. Prosječni građanin, sklupčan u dubokoj intimi, pita se tiho, tako da jedva čuje samoga sebe: Gdje su ona vremena blagostanja i socijalne pravde kada je agresor dolazio s one strane granice?
peščanik
„Invalida će biti kao u priči!“ sažeo je problem bivši ministar branitelja Predrag Matić. To samo znači da herojski i slavom opjevani „Domovinski rat“ ne poznaje nikakve limite, pa niti ograničenje oko svoga trajanja. Veličanstvena oslobodilačka epopeja očito ima to svojstvo da ne prestaje nakon službenoga okončanja, nego se, naprotiv, intenzivira s porastom vremenske distance od momenta kada se nacionalna zastava slavodobitno zavijorila na kninskoj tvrđavi. S mnogo osnova može se tvrditi da najveći kapital hrvatske ratne pobjede leži u činjenici da rat njome nije završen.
Otkako je stupio na snagu novi Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, u svega nekoliko mjeseci – točnije: do 31. svibnja ove godine – u nadležnim uredima državne uprave zaprimljeno je osam i pol tisuća zahtjeva za priznavanje statusa ratnih invalida „po osnovi bolesti (…) kao posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske“. Bit će ih još i mnogo više, jer je novim zakonom ostavljen neograničeni rok za podnošenje takvih zahtjeva. Time je načinjena hrabra administrativna inovacija: Hrvatska je prva, a zasigurno će dugo vremena biti i jedina zemlja na svijetu koja se odlučila na takav potez.
Kako je moguće da bilo tko otkrije svoju invalidnost tek nakon dvadeset i tri godine, da dakle skoro četvrt stoljeća ne primijeti kardinalna i nepopravljiva tjelesna ili psihička oštećenja nastala uslijed ratnoga stradavanja, zasad nije poznato – niti se to novim zakonom precizira – kao što nije poznato kojom će se metodologijom služiti nadležne državne komisije kada budu procjenjivale da li je ratni veteran koji podnosi zahtjev, danas u prosječnoj dobi od 60-tak godina, zaradio svoj dijabetes, išijas, depresiju, impotenciju ili kakvu kardiovaskularnu anomaliju zahvaljujući davnoj ratnoj traumi, ili su pak te boljetice rezultat nekih drugih okolnosti, uključujući genetiku, pušenje, alkoholizam, stranačku lojalnost HDZ-u i neumitni proces ljudskoga starenja.
Tek, prosjek „prolaznosti“ kod rečenih komisija dosad je bio oko 75 posto, pa ne treba očekivati značajnija odstupanja. Čini se da je, što se veterana tiče, puni smisao zakonodavne operacije u tome da se ukine bilo kakva razlika između njihova „ratnog“ i „poratnog“ mučeništva, odnosno da se, u širem kontekstu, trajanje „Domovinskog rata“, bez obzira na historiografske sitnice i svečane obljetnice, produži do sretne beskonačnosti. Jedan je marginalni analitičar prije nekoliko godina taj fenomen nazvao ranoholizmom, kolektivnom ovisnošću o ozljedama, što se manifestira kroz sveobuhvatan društveni napor usmjeren na to da ratne rane nikada ne zacijele i da ostanu zauvijek svježe.
Sada, osim ideoloških, u prvi plan dolaze materijalne posljedice takvih težnji. „Pravi pakao počinje od 1. siječnja“, upozorava Predrag Matić, jer tek tada u punome opsegu stupaju na snagu financijski efekti novoga zakona, po kojemu će i pripadnici HVO-a (što su ratovali na teritoriju Bosne i Hercegovine) ostvarivati puna socijalna prava u Hrvatskoj, te će „ovih osam i pol tisuća ljudi“ – koji dvadeset i tri godine po okončanju rata traže da im se prizna status ratnih vojnih invalida, s realnim očekivanjima da njihovi zahtjevi budu ispunjeni – „predstavljati tek vrh ledene sante“. Jedno je načelo, naime, neupitno: ono što se protivi zakonima elementarne logike, ugrađeno je u zakone Republike Hrvatske.
Uglavnom, oficijelna Hrvatska štanca količinu učesnika i stradalnika „Domovinskog rata“ sa sličnom sistematskom predanošću i sličnim manjkom obzira prema činjenicama kao što je, na primjer, oficijelna Srbija pumpala famu o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, s tim što su u prvome slučaju brojke već sada znatno impresivnije i što konačni cilj nije iscrpljen pukom dohranom nacionalističke mitologije, nego ostvarenjem konkretnih materijalnih privilegija. Te je privilegije, dakako, moguće ostvariti samo na jedan način: bjesomučnom eksploatacijom ostatka državljana voljene domovine.
„Ma kakav zakon?! Pa to su branitelji!“ kazao je prije nekoliko godina tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kada su ga novinari pitali što misli o kršenjima zakona u slučaju „braniteljskih prosvjeda“ u Savskoj ulici u Zagrebu, čiji su militantni predvodnici, neometani od organa reda, zaustavljali promet, prijetili plinskim bocama i proustaškim parolama. U ciničnome i, za hrvatske prilike, tipičnome paradoksu, taj Karamarkov usklik zaprepaštenja – „Ma kakav zakon?!“ – sada je reguliran zakonom. Nije zanemariva vještina usaditi bezakonje u duh zakona i učvrstiti njegovu legitimnost odgovarajućim paragrafima. Ono što je zdravome razumu nedokučivo, u Hrvatskoj je normativizirano.
Država koja dvadeset i tri godine po okončanju rata još uvijek ne uspijeva definirati brojno stanje ratnih vojnih invalida (s tendencijom da konačna cifra premaši ne samo granice mogućega, nego i zamislivoga) po blagonaklonome sudu bi se mogla nazvati disfunkcionalnom. No, imajući u vidu činjenicu da su prema službenoj i obvezujućoj mitologiji „branitelji“ ti koji su „stvorili hrvatsku državu“, nema sumnje da je upravo disfunkcionalnost države najfunkcionalniji okvir za favoriziranje njenih „stvaralaca“. Država je najkorisnija u elementu svoje neefikasnosti. Njena uspješnost osovljena je na njen diletantizam.
Moglo bi se zaključiti da je ona i stvorena zato da bi se ispostavila trajno defektnom i nepopravljivo oštećenom, takvom da i po liniji svoje moći i po liniji svoje nemoći („Ma kakav zakon?!“) perpetuira kardinalnu nejednakost, takvom da „branitelje“ besramno nadređuje ostatku stanovništva, a ovi će onda – kako se računa – u svakome trenutku biti na raspolaganju kao zahvalna pretorijanska garda nacionalističkog režima. Hrvatska država, upregnuta u službu vladajućih gangstera, utoliko spada u sve rjeđu sortu: ona je realan invalid „Domovinskog rata“ koji nema potrebu lažirati svoju dijagnozu.
Prosječnome građaninu bez vojnog staža, sklupčanome u dubokoj intimi, budući da o „Domovinskom ratu“ i njegovim nuspojavama ne smije ni zucnuti, to je po svemu sudeći neshvatljivo, a kad je neshvatljivo znači da je zakonski utemeljeno. Prosječni građanin, sklupčan u dubokoj intimi, pita se tiho, tako da jedva čuje samoga sebe: Gdje su ona vremena blagostanja i socijalne pravde kada je agresor dolazio s one strane granice?
peščanik
