Nema nama spasa sve dok relativiziramo i slavimo ono čega bi se čovjek trebao duboko stidjeti. Trideset godina indoktrinacije, žmirenja i uporne malograđanske reciklaže ustašluka uzetog sa smetlišta hrvatske povijesti urodilo je plodom.
Svuda oko nas su golobradi mladi ljudi, koji unutar novih glazbenih pravaca ”obrađuju”, veličaju i prihvaćaju primitivni seksizam (žene su kurve), rasizam (emigranti dobivaju stanove dok se Hrvate deložira)…
S takvima onda kandidat za gradonačelnika glavnoga grada snima glazbeni spot kampanje. Njih dvojica nam onda zajedno glazbom poručuju ”Tu kraj Save grad je za sve nas”, a meni dok ih slušam u glavi brode slike tog nekog budućega grada u kojemu bi neki završili u Savi, a neki kraj Save.
Tako su uostalom Drava i Dunav odnosili neke pred tridesetak godina nepoželjne u kraju iz kojega dolazi pretendent za prvog čovjeka Zagreba.
No on to naravno nije znao, kao što nije znao ni što je repao Zizi prije nego što je baš s njime odlučio snimiti spot i duet za svoju kampanju, i mlađahnoga repera predstaviti valjda kao reprezenta budućnosti glavnog grada ”za sve nas”!
Kad je raskrinkan onda kreće univerzalno opravdanje ”Zizi je sin branitelja”, to je znao, pa osuda svih totalitarizama. Predvidljivo, prozirno do neba i nekako otužno.
S takvima onda kandidat za gradonačelnika glavnoga grada snima glazbeni spot kampanje. Njih dvojica nam onda zajedno glazbom poručuju ”Tu kraj Save grad je za sve nas”, a meni dok ih slušam u glavi brode slike tog nekog budućega grada u kojemu bi neki završili u Savi, a neki kraj Save
To ”ne znam i nisam znao” za kojim sad posežu mnogi na političkoj pozornici kad se nađu u gabuli, inaugurirao je aktualni premijer Andrej Plenković. Sad stvarni kvaritelji mladeži, politički kvazi Sokrati (…znaju da ne znaju), niču k’o gljive poslije kiše.
Prvo koketiraju i ljubuju s ustaštvom, a nakon toga osuđuju totalitarizme i tupavo pokušavaju novim generacijama podmetnuti tezu o izjednačavanju zločina fašističke Nezavisne Države Hrvatske s onima socijalizma.
Nije da ih nije bilo u prošlome sustavu, ali se ni u jednoj njegovoj razvojnoj fazi, pa ni u onoj rigidnoj poratnoj, ne mogu, ma koliko se udžbenici punili neistinama i emigrantskim budalaštinama, izjednačiti s koljačkim karakterom NDH.
Jasno da se može relativizirati, falsificirati, osobne i obiteljske traume prikazivati kao opće pravilo, ali istina je potpuno drugačija, ma koliko vladajući i oporba s desna šutjeli o njoj, ili ju uporno bojali ružičastim domoljubljem i ”stoljetnom težnjom za vlastitom državom”.
Jedino što su nesumnjivo postigli jest upravo to da se normalni ljudi, građani svih nacionalnosti kojima se gade nacionalistička iživljavanja na drugima i drugačijima, isključivost, šovinizam ili rasizam ustručavaju javno i jasno pisati i govoriti o svojim stavovima, jer ih se u čas proglašava komunjarama, jugonostalgičarima i srbofilima koji mrze svaku pomisao na samostalnu Hrvatsku…
Računaju na oportunizam, što sve nas tjera da pognemo glavu i zašutimo pred primitivizmom koji nam serviraju pod domoljublje, da se mirimo pred situacijom u kojoj čak i premijer zemlje koja u Ustavu ima antifašizam veli kako se ”samo iznimno može koristiti ustaški pozdrav za dom spremni” na spomen pločama, uniformama, pjesmama, ako je riječ o braniteljima i njihovim udrugama koje su takve simbole koristili u Domovinskom ratu.
Je li se ikad taj naš premijer zapitao tko su i kakvi su to ljudi, koji je njihov stvarni vrijednosni sustav (ne samo proklamirani kršćanski i katolički), kojima je motiv u obrani domovine bio zločinački režim? Kad ih je takvo što dizalo na obranu. Što je s velikom većinom bivših branitelja kojima je bila dovoljna maskirna uniforma i činjenica da netko napada njihovu zemlju, obitelj, kuću?
Kako se oni osjećaju kad ih se pod pojmom branitelja izjednačava s onima koji su nosili na rukavu grb s početnim bijelim poljem i u mramor nakon rata klesali pozdrav od kojega se većini hrvatskih građana ledi krv u žilama?
Gdje nas je odvelo to ”samo iznimno” relativiziranje ustaštva najbolje je pokazao nedavni međunarodni Croatia Rally, kad je u rodnom mjestu Josipa Broza Tita iz zvučnika, i ne samo iz njih, grmilo ”Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”.
Krasnu smo poruku odaslali u svijet! Poruku da se ni za jotu nismo pomakli od ’41. i da se radujemo, slavimo i opuštamo uz ustaške borbene.
Nije da ih nije bilo u prošlome sustavu, ali se ni u jednoj njegovoj razvojnoj fazi, pa ni u onoj rigidnoj poratnoj, ne mogu, ma koliko se udžbenici punili neistinama i emigrantskim budalaštinama, izjednačiti s koljačkim karakterom NDH
Puštati ustaške pjesme valjda je trebalo predstavljati posebnu hrabrost četrdesetak godina nakon Titove smrti
Potpuno je nevažno tko je bio vrli ”glazbeni urednik” na ovom sramotnom derneku koji su vjerojatno zabilježili i svjetski mediji. Jesu li mu amalgami i benzinske pare uništile i ono malo neurona i sinapsi koje zagovornici ustaškoga klanja ionako imaju u minimalnim količinama, kad takvo što mogu činiti zemlji u koju se kunu.
Gadljivo je to da gadljivije ne može biti, ali odgovornost ne leži na ćelavim tupamarosima koji su s rukom podignutom u zrak revali uz stihove iz zvučnika.
Oni tako revu na svadbama, krštenjima i krizmama, pa su im završnice relija samo logičan nastavak.
Odgovornost je na onima koji su sve ove godine šutjeli, prelazili i odobravali ”samo iznimno” korištenje recikliranog ustašluka sa smetlišta sramne povijesti. Iznimke su nažalost postale pravilo i došle i do Kumrovca…
Ne sumnjam da će vladajući reći kako nisu znali što se zbivalo u Titovom rodnom mjestu.
Nema nama spasa!
autograf
