S glumicom Uršom Raukar, dugogodišnjom članicom Zagrebačkoga kazališta mladih, razgovaramo o specifičnim vrijednostima tog teatra, ljepotama i naporima glumačkog posla, statusu kulture u Hrvatskoj, pritiscima financijskog kapitala i desnog ekstremizma te njezinom dugogodišnjem aktivizmu na civilnoj sceni.
Zanimljivo je da kazališne uprave vole ZeKaeM-ov ansambl na sceni, ali ne i na sastancima: vole našu predanost koja nosi nagrade i priznanja, ali nemaju uvijek sluha za naše potrebe, želje, primjedbe i prijedloge
Kada sam u jesen 1983. postala glumica ZeKaeM-a, bilo je to kazalište bez dvorane i u tom smislu, mogla bih reći, neprivlačno. Manje su se tada radile večernje predstave a više dječje, no od mog prvog dana taj je teatar za mene bio mjesto kazališnog zdravlja. U njemu su se predstave oduvijek zajednički stvarale i kroz sve ove godine to sam nazivala profesionalnim zajedništvom ansambla. Zasigurno ne bih bila glumica kakva sam danas, odnosno sve ono što kod mene vrijedi ne bi se razvilo i ojačalo da nisam radila u takvom okruženju i s takvim kolegama. Mislim da je ZeKaeM mjesto koje glumce čini boljima.
U čemu se krije ta posebna energija toga glumačkog ansambla?
Taj ansambl nije neka metafizička kategorija, on je realna činjenica o kojoj se treba brinuti svaki dan. Postoje i drugi dobri teatri, umjetničke grupe i sjajni pojedinci, ali za ZeKaeM je specifično to da je nama kao ansamblu važna jednostavna zadatost da je kazalište zajednička umjetnost. Naravno da postoje razlike između velikih i malih uloga, ali ključno je pitanje pristupa, ne samo jednog glumca prema svojoj ulozi nego i svih kolega prema svim ulogama. Nama je bitno da se međusobno uvažavamo i podržavamo i da imamo jednaku pobudu u pristupu i radu na predstavi. Taj smo refleks naslijedili od starijih i kroz generacije ga predajemo mlađima, a rezultat takvog pristupa je vrlo jednostavan. A to je da već 34 godine idem dobre volje na posao.
Volimo talente drugih
Kao da je riječ o svojevrsnom ljubavnom prijateljstvu?
O: Ansambl ZeKaeM-a ne postoji zahvaljujući pojedincu, upravi ili manifestu: taj zajednički senzibilitet stvoren je još davnih godina Pionirskoga kazališta – bliži nam se 70 obljetnica! – i taj se zanos dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu održao do danas. Kod nas nema prvaka, pa tako ni ‘drugaka’, nema mlađih i starijih… podjednako se veselimo svakom novom kolegi ili kolegici, a oni osjećaju da su u okruženju koje ih podržava i podupire njihovu mladost i talent. Sjećam se npr. predstave ‘Zastave’ iz 1991., u kojoj se kao mladi glumac pojavio Rene Medvešek: od prve njegove rečenice ‘Ja sam Kamilo Emerički’ do kraja četverosatne predstave osjećalo se da se rađa veliki glumac, a ja sam, poput ostalih sudionika te predstave, bila svojevrsna stuba po kojoj je taj mladi čovjek išao onamo kamo pripada, među zvijezde. Ili danas Adrian Pezdirc i Dado Ćosić… Radi se o kazališnom uzbuđenju: mi volimo talente drugih i to nas veseli. To je istinska ljepota kazališta.
Nikako nije dobro graditi državu na lošim temeljima, a malo je reći da je ndh loš temelj: ndh je zločin i izdaja hrvatskih političkih interesa i izdaja hrvatskih građana uopće
Kako je onda kada vam kao ansamblu bude teško?
Lako je biti dobar ansambl kada su uvjeti dobri, primjerice na probama predstave ‘Črna mati zemla’ na koje redateljica Dora Ruždjak dolazi spremna kao puška i s izvrsnom dramatizacijom Tomislava Zajeca ili kada je ansambl u rukama Paola Magellija ili Janusza Kice, da ne nabrajam dalje. Ali na muci se poznaju junaci, pa u momentima nekakve ugroze ili problema u funkcioniranju pojedine predstave ili kazališta u cjelini ansambl okuplja glave, jer upravo u takvim trenucima imamo još veću potrebu biti zajedno. Zanimljivo je da kazališne uprave vole naš ansambl na sceni, ali ne i na sastancima: vole našu predanost koja nosi nagrade i priznanja, ali nemaju uvijek sluha za naše potrebe, želje, primjedbe i prijedloge.
Vaš kolega Vili Matula često govori kako je gluma javna ispovijed: kako to ‘ispovijedanje’ izgleda kod vas?
Meni su u glumi posebno zanimljivi zadaci u kojima sama pred sobom razotkrivam svoje nelijepe strane, one koje svi imamo, ali ih želimo prikriti. Rekla bih da je zadatak glumca upravo to, da se pogleda neuljepšan i da iz te točke krene kopati. Takva je primjerice bila uloga Žane koju sam igrala u komadu ‘Skakavci’ Biljane Srbljanović – žene koja je sama, nesretna i odbačena, pri čemu je bjelodano da ta osobna nesreća proizvodi agresiju i nesreću za druge. Isto tako, glumac je netko tko promatra i tko je prijemčiv za tuđe sudbine, koje predstavljaju bunar inspiracije za razumijevanje nekog lika; glumac je emotivni promatrač svijeta. A nakon silnih godina u kazalištu, sa svim analizama ljudskih osobnosti i sudbina, rekla bih da kroz glumu postajemo i boljim ljudima, barem u mjeri u kojoj je to moguće.
Na pitanje o današnjem društvenom položaju teatra glumica beogradskog Ateljea 212 Dara Đokić uzviknula je: ‘Opkoljeni smo!’ Što vi mislite o tome?
Slažem se s njom da smo opkoljeni. Kazalište je, kao i druge grane kulture, ušlo u ralje novca i financija i u njemu se iz tog razloga smanjuju prostori stvaranja. Tragično je da je pozicija kulture spala na 0,5 posto hrvatskog proračuna, a upravo je ta kultura sačuvala našu državnost kroz stoljeća. Pretužno je da je kultura, poput znanosti i obrazovanja, u ovoj državi marginalizirana do krajnjih granica, a sve u nekoj zaluđenosti mantrom investicija, zarade i novca. Imamo primjer Irske koja je u znanost i kulturu uložila najviše i vrlo brzo dobila rezultate u poboljšanju čitavog sustava. Ako se politika ne osvijesti i ne da prostora kulturi, obrazovanju i znanosti, za nas neće biti napretka. S druge strane sadašnja ograničenja i zanemarivanje kulture stvaraju žilavost i prkos da se, upravo usprkos preprekama, stvara više i bolje.
Što više pogađa hrvatsko društvo – neoliberalizam, radikalni nacionalizam ili ostaci birokratizma iz prošlih vremena?
Mi smo nevjerojatno talentirani da od svega uzmemo što ne valja: i od socijalizma i od kapitalizma smo uzeli ono najgore i naravno da su zbog današnjega strašnog osiromašenja ideje retrogradnog i ekstremnog nacionalizma pale na plodno tlo. Kada se u Europi 1930-ih događalo slično, još nije bilo iskustva sa strahotama nacizma i fašizma, ali danas više ne možemo okretati glavu i ne vidjeti da u Hrvatskoj, kao i u svijetu, postoje tendencije desnog ekstremizma. Naša je dužnost ne samo da na to ukazujemo nego da se tome i aktivno suprotstavimo.
Jednom ste rekli da ste nerv građanskog aktivizma ponijeli iz roditeljske kuće?
Moji roditelji nisu bili aktivisti, ali su bili građani. U Jugoslaviji nije bilo većih mogućnosti za iskazivanja građanske svijesti, osim na način da završiš u zatvoru. Oni su bili muzičari i živjeli su svoj građanski život tako da su bili pošteni, da su prihvaćali druge, drugačije i različite te smatrali da je u toj različitosti bogatstvo. Potekla sam iz takvog osjećaja pravde i elementarnoga ljudskog poštenja. U mladosti, kao i mnogi, nisam znala puno o politici, ali kada je došlo do osamostaljenja Hrvatske, potom i do rata, doživjela sam to kao situaciju koja obvezuje. U tom smislu, osjećala sam odgovornost da u interesu te države kao pojedinac ukazujem na stvari koje nisu dobre. Kada je početkom 1990-ih promijenjeno ime Trga žrtava fašizma, godinama sam sudjelovala u akcijama za vraćanje tog naziva, konstantno se pitajući kako je uopće bilo moguće maknuti spomen na nevine žrtve. Nikako nije dobro graditi državu na lošim temeljima, a malo je reći da je NDH loš temelj: NDH je zločin i izdaja hrvatskih političkih interesa i izdaja hrvatskih građana uopće. NDH treba ostati u povijesti kao upozorenje da se nikada više nešto takvo ne ponovi, ni u jednom promilu.
Još 1994. sudjelovali ste u akciji ‘Tisuću potpisa hrvatskih kulturnih djelatnika’, potom i onima za zagrebačku Varšavsku ulicu i Cvjetni trg, a danas ste aktivno uključeni u političku platformu Zagreb je naš?
Jedino što smo 1994. s tih tisuću potpisa uspjeli izboriti jest samostalno Ministarstvo kulture, premda se već onda naziralo da će pozicija kulture u hrvatskoj politici biti, blago rečeno, nezadovoljavajuća. Upravo je u takvoj vrlo dvojbenoj izvedbi demokracije jako važan građanski glas, koji se neće svoditi samo na izbore svake četiri godine. Ako nam je Ustavom zagarantirano pravo da iskažemo što mislimo, to nas pravo i obvezuje. Sve što sam činila u tom smislu bila je moja želja da i vlastitim primjerom, koliko god mogu, pokušam osvijestiti potencijale građanskog djelovanja i da pritom i druge ljude pozovem da reagiraju. Što nas je više, vlasti će teže ignorirati naše, građanske zahtjeve.
Za nove političke opcije
Doima se da su Srbi danas dežurna meta za sve frustracije na političkoj desnici?
Ne bih željela umanjivati probleme ovdašnje srpske zajednice, ali mislim da živimo u vremenu u kojem su ugrožene sve drugačije zajednice. Osim Srba, izrazito su ugroženi LGBT zajednica, ostale manjine, pa imigranti, žene… Nova kategorija su Jugoslaveni: ako se nekome ne može prilijepiti etiketa Srbina ili homoseksualca, onda je sigurno ‘Jugoslaven’ ili ‘Jugoslavenka’. Naravno da je to proizvod potpuno krive i uske nacionalističke politike koja se, više ili manje intenzivno, vodi od početka 1990-ih. Ta kost nacionalizma bačena je da bi se stvorio ‘neprijatelj’ i da bismo se oko nje gložili dok se istovremeno provodi enormna krađa ove zemlje. Žalosno je da danas seksualni zlostavljači, dileri kokaina, osuđenici za gospodarski kriminal i pojedinci koji liječe osobne familijarne frustracije postaju moralnim arbitrima koji upiru prstom u tzv. neprijatelje. Ljepota je u različitosti i o toj je ljepoti govorio Vlado Gotovac kada se na sudu sam branio spominjući katedralu u Chartresu. Zašto ti frustrirani delinkventi i dežurni moralisti ne upru prstom u Hrvate, pa oni su – a ne netko drugi! – opljačkali ovu zemlju u posljednjih 27 godina. Zašto sami sebe ne pogledamo? Navodno je u Hrvatskoj 90 posto katolika, pa se pitam gdje se to izgubilo ono Kristovo ‘ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ ili ‘ne ukradi’, sedma Božja zapovijed…
Kakva je vaša dijagnoza današnjeg stanja u Hrvatskoj?
Živimo u državi potpune ekonomske i pravne nesigurnosti. Jedan od mnogih primjera toga je crni petak otprije nekoliko tjedana, kada je Tomislav Horvatinčić oslobođen krivnje za ubojstvo dvoje ljudi zato što je u tom trenutku bio ‘u sinkopi’, nesvjesnom stanju. Tog je petka započela ovrha obitelji Šitum, koja pokušava raskrinkati malverzacije u dobrotvornoj udruzi. Istoga je dana predsjednik Vigilarea izjavio da je znanstveno dokazano kako kod silovanja ima manje pobačaja?! Sve češće svjedočimo i popisima za odstrel u opskurnim časopisima i knjigama. Zašto mladi ljudi odlaze iz Hrvatske? Zato što ne mogu do posla, zato što ne žele da im se Crkva miješa u intimni život, zato što ne žele živjeti u zemlji mržnje, prozivanja ‘nepodobnih’ i zazivanja aveti ustaštva. Ako nešto radikalno ne promijenimo, ubrzo će se zbiti to da nas više neće biti.
Kakve su daljnje šanse platforme Zagreb je naš?
To je nova politička platforma koja je na lokalnim izborima, kao koalicija nekoliko stranaka, izborila 7,6 posto glasova, pa su joj pripala četiri mjesta u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Tomislav Tomašević, naš predstavnik u Skupštini, profilira se, kao i Danijela Dolenec, u političara novog tipa, iza kojeg stoje mladi ljudi koji nisu izgubili vjeru i koji imaju snage posvetiti se bavljenju transparentnom, poštenom i ekološkom politikom, odnosno onom koja je usmjerena prema održivom razvoju i koja se protivi korupciji, nepotizmu i klijentelizmu. To je za naše društvo od nasušne važnosti. Sa skupštinske se govornice javno prokazuju malverzacije gradonačelnika Milana Bandića i politička trgovina stranaka koje drže štangu njegovim nevjerojatnim kombinacijama. Vrijeme je za nove političke opcije, jer su nas dosadašnje i dovele dovde: da smo osiromašeni i obespravljeni, u državi pravne nesigurnosti i gospodarske neizvjesnosti. Vjerujem da je upravo Zagreb je naš politička snaga koja daje nadu da je moguće izaći iz zatvorenoga kruga samodopadnosti političkih stranaka koje su davno zaboravile što je to javno dobro te da se može započeti graditi jedno poštenije i pravednije društvo.
