Izvješće Freda Matića o seksualnom i reproduktivnom zdravlju izazvalo je mnoge reakcije u hrvatskim političkim i crkvenim krugovima. To je sasvim razumljivo.


Izvješće je prepoznato kao poziv da se javno očituje nečiji svjetonazor, neovisno je li taj svjetonazor ono što na legitiman način pripada nekom pojedincu ili, pak, na potpuno nelegitiman način postaje metafizičkom točkom iz koje nastaje čitav kozmos i sve što se u tom kozmosu događa.


Poznato je da su naši političari bića koja su odavno napustila ljudski lik, oni ne žele uređivati javni život, nego žele prtljati po nutrini svakog pojedinačnog ljudskog života.


Najprije su bili na razini usplahirenog, nacionalizmom opsjednutog demijurga koji želi stvoriti jedino i isključivo hrvatski svijet.


Oči takvog demijurga nalazile su se na licu Franje Tuđmana. On je bio nešto više od ljudskog, on je bio iznad ljudskog, ali i, neko vrijeme, nešto niže od nacionalnog. On je, u usplahirenoj tlapnji adrenalinom pokorenog demijurga, od bezlične materije jugoslavenstva stvorio hrvatsku državi.


I, naravski, nije je stvorio za sve ljude, nego isključivo za Hrvatice i Hrvate. Na njegovom licu neprestano se nalazio osmijeh što je navodno stvorio državu, ali i zabrinutost da se netko u njegovoj državi ne oženi Židovkom ili Srpkinjom.


Individualni i javni život nisu i ne smiju biti isto ili isti. Kada se netko zalaže za brisanje razlike između individualnog i javnog života, onda se zasigurno pred nama nalazi prevarant. Javni život treba tako biti uređen da omogućava razvoj mnogih, po mogućnosti svih, nenasilnih individualnih života

On je tu zamku, kako sam kaže, samo pukom srećom izbjegao, ali ne znači da će i drugi biti takvi sretnici. Mala je vjerojatnost za nešto takvo.


Sreća pripada demijurgu, ljudima pripada sudbina ili, kada je riječ o našem zarobljenom vremenu, ljudima pripada usud. I to usud bezumnog nacionalizma i nemoralnog fanatizma.


Kada, oboružani bezumnim nacionalizmom i nemoralnim fanatizmom koji im je sam usud ostavio u nasljedstvo, političari u pokušaju pokrenu proces čitanja izvješća Freda Matića, sasvim je jasno da to neće biti čitanje s razumijevanjem te da se varaju svi oni koji misle da će izvješće o seksualnom i reproduktivnom zdravlju biti upravo to – izvješće o seksualnom i reproduktivnom zdravlju.


Ipak je riječ o nama, a mi smo poznati kao od samih nebesa odabrani narod koji bije boj za kršćanstvo i moralno čistunstvo epohe u kojoj vremenujemo svoj uzvišeni bitak koji se suprotstavlja demonskim silama.


Nije ni čudo što su od nebesa odabrani saborski zastupnici u Matićevom izvješću vidjeli nalog da se ukine priziv savjesti, iako toga u izvješću nema.


U izvješću se prihvaća priziv savjesti kao kategorija koja pripada individualnom biću koje ima priziv savjesti uslijed postupka kojega bi po pravilima struke trebao i mogao izvršiti, ali zbog moralnih razloga to ne smije učiniti, jer bi sebe poništio kao moralno biće.


Ono što u izvješću doista stoji je da zdravstvene ustanove trebaju osigurati barem jednu osobu koja nema priziv savjesti i u stanju je osigurati dostupnost medicinskog zahvata ili usluge.


Priziv savjesti je nešto što čovjeku, budući da je moralni subjekt, dolazi kao nalog iznutra, a taj nalog nije moguće suspendirati.


Priziv savjesti ne smije biti instrument kojim se drugi zloupotrebljavaju u smislu da naš priziv postane nalog drugima da u istoj situaciji djeluju baš kao ja, i nikako drugačije.


Priziv savjesti nije nešto što je iznad struke, ono je, zapravo, kontrolirani i podnošljiv sukob sa strukom.


Konkretno, kada ginekolog, zbog moralnih, religijskih ili svjetonazorskih razloga odbija izvršiti prekid trudnoće ženi koja na to ima zakonsko pravo, on tada, zbog priziva savjesti, prestaje biti ginekolog i postaje, primjerice, kršćanin koji se, kratkoročno i privremeno, dobrovoljno izvlastio iz domene medicine.


Društvo nešto takvo razumije i dopušta, ali samo ako se drugima, zbog nečijeg priziva savjesti, ne uskraćuje nešto na što ima zakonom zajamčeno pravo.


Budući da političari vole govoriti o sebi, a ne o drugima, oni nisu raspravljali o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, nego su raspravu iskoristili kako bi demonstrirali vlastito koprcanje u rascjepu između onoga što u sebi jesu i što žele da drugima budu kako bi ih ti drugi mogli i dalje birati na političke dužnosti.


Nečiji svjetonazor ne smije i ne može biti izvorom javnih politika. Svjetonazor oblikuje naš život, a politika definira javni život. Naš život je naš život, a javni život je život mnogih.


Individualni i javni život nisu i ne smiju biti isto ili isti. Kada se netko zalaže za brisanje razlike između individualnog i javnog života, onda se zasigurno pred nama nalazi prevarant. Javni život treba tako biti uređen da omogućava razvoj mnogih, po mogućnosti svih, nenasilnih individualnih života.


Znao sam ponekad dobiti pitanje zašto se zalažem za liberalno uređenje društva kada bi se, zbog moje teološke naobrazbe i društvenog konteksta u kojem se nalazim, očekivalo da zastupam konzervativan pogled na svijet.


Odgovor je toliko očit i jednostavan – konzervativan pogled na društvo i društvene odnose je preuzak i neautentičan. Netko može, na osobnoj i obiteljskoj razini, živjeti sukladno svim konzervativnim, kršćanskim ili nekim transtemporalnim postulatima, ali ti postulati ne smiju biti obvezujući za društvo, jer se tada drugima uskraćuje pravo da žive sretne i ispunjene živote.


Svjetonazor je skup vrijednosti koje smo izabrali za sebe i prema kojima osmišljavamo i usmjeravamo vlastite živote. Meni je sasvim razumljivo da netko može, na osobnoj i obiteljskoj razini, živjeti konzervativnim načinom, a da se ujedno zalaže za to da društvo bude slobodno, no ono neće biti slobodno ako druge ograničava u njihovim životnim izborima.


Izvješće je prepoznato kao poziv da se javno očituje nečiji svjetonazor, neovisno je li taj svjetonazor ono što na legitiman način pripada nekom pojedincu ili, pak, na potpuno nelegitiman način postaje metafizičkom točkom iz koje nastaje čitav kozmos i sve što se u tom kozmosu događa

Nama javni život ne mogu uređivati ”uski” i prerano i prebrzo ograničeni ljudi.


Onaj tko nije u stanju razlikovati između onoga što bira za sebe od onoga što želi drugima, nedvojbeno ima sužen egzistencijalni horizont koji mu ne dopušta da živi smislenim osobnim životom u uređenoj državi u kojoj žive mnogi, i to mnogi koji žive različitim životima usmjeravani različitim moralnim i svjetonazorskim polazištima.


”Uski” i ograničeni ljudi nisu bili u stanju pročitati Fredovo izvješće, oni su ga shvatili kao poziv da javno brane jedan svjetonazor i da taj svjetonazor postane obvezujući za sve u državi. Ironija je što bi, da se slučajno takva država jednom i formira, oni bili prvi koji bi iz te države bili protjerani.


Naime, njihovi osobni i obiteljski životi ih diskvalificiraju da budu građani jedne takve ”uske” i ograničene države.


Uostalom, zar i ti koji su bili sretni zbog toga što im žene nisu bile Srpkinje, nisu bili usrećeni time što su imali unuke kojima je sama sreća podarila očeve Srbe? Eto, ironija svima pokaže koliko su ”uski” i koliko su prerano i prebrzo ograničeni.


Društvo i svijet ipak napreduju i to po onima koji su sretni zbog žene koja je žena i unuka koji su unuci. Takvi u ženama i u unucima ne vide srpstvo ni hrvatstvo, nego bića do kojih im je stalo, bića koje ljube.


Takve ljude je lako prepoznati – u stanju su pročitati i shvatiti Fredovo izvješće.


Oni koji to nisu u stanju napraviti, nisu u stanju ni pročitati priču vlastitog života. Možda zato što ih vlastiti život demantira?


Tako je to, da parafraziram jednu bivšu ministricu, kada vlastiti život predstavljate kao javnu politiku. Jedno i drugo je laž.


autograf