On je uskrsnuo, a vječni je život započeo, sama je suština svečanoga četverodnevlja koje kulminira današnjim danom Uskrsa.
Ovaj je najvažniji dan u godini gotovo svake kršćanske zajetnice prilika kada već stoljećima glavešine tih zajednica šalju poruke koje njihove vjernike trebaju usmjeriti u društvenu i privatnom životu.
„Nova vina u nove mjehove“ biblijska je uzrećica kojom bismo mogli sažeti prve dane djelovanja novoga poglavara Rimske crkve Franje.
Na sveopće iznenađenje izabran u, mogli bismo reći, kratkim konklavama, od prvoga je svoga nastupa pokazao kako će se potruditi da zapušu neki novi vjetrovi. Vraćanje crkve siromašnima, preporuka izviranja teološke i propovjedne misli iz lokalne, župne, zajednice te odricanje od vidljiva bogatstva neki su od naglasaka preduskrsnog djelovanja pape Franje. Oprao je noge zatvorenicima i zatvorenicama u sklopu Bogoslužja na Veliki četvrtak i održao propovjed u kojoj je rekao kako ne namjerava trošiti riječi zato što je dao primjer za djelovanje crkve. Iako ne smijemo zaboraviti kako je ovo obred crkve već stoljećima i kako papa Franjo nije jedini koji je radio takve stvari. Recimo, činio je to i pokojni kardinal Kuharić, time je „kupio“ i najveće skeptike.
Hrvatska biskupska konferencija požurila je povesti se za tim primjerom te su se navodno odrekli pozlaćenih križeva na odorama, koristit će željezne, a čuju se i izjave o mogućnosti smanjenja voznoga parka. Posebno su mediji otvorili prostora uskršnjim porukama hrvatskih biskupa. Poruke su to koje ostavljaju dojam velikoga pesimizma, kritike postojećeg prevladavajućeg ekonomskog poretka, državnih mjera protiv siromaštva, ima tu i kritike besmisla društva u kojemu živimo i velike udaljenosti istoga od Boga.... Iako sljednici marksističkih teorija u ovome vide veliku suspektnost, a humanistički orjentirani ljudi zahtijevaju potpuno povlačenje teologije iz društva po onoj Kantovoj ("vjera i teologija moraju biti zaključane u najprivatnijoj sobi pojedinca"), smatram ovaj val društveno-ekonomske osjetljivosti hvale vrijednim.
Poučeni latinoameričkim papom koji se cijeli svoj praktični teološki vijek ne libi djelovati u skladu s onome što je J. B. Mertz definirao u svojoj zbirci predavanja "Politička teologija", i hrvatski su biskupi očito odlučili izaći iz ograničenih struktura komisije Iustitia et pax i osobno se angažirati. Upravo je to sama bit političke teologije, utjecaj na politiku putem osobnoga djelovanja svećenika na vjernike, a izvan svećeničkog sudjelovanja u političkoj utakmici.
Dakle, nema ništa suspektno u društvenoj poruci hrvatskih biskupa, no ono što je sporno jest praksa. I dok su kardinali prilikom izbora novoga poglavara Rimske crkve pazili izabrati čovjeka koji je svojim ranijim djelovanjem pokazao kako bi mogao donijeti neke novine u djelovanje zajednice u koju su uprte oči cijeloga svijeta, a koji je najavio reformu kurije ljudima s istim takvim kvalitetama, čini se kako zajednica u koju su uprte oči cijeloga hrvatskoga društva ne slijedi takav primjer. Naime, kako vjerovati u kritične poruke ljudi koji su kako s oltara tako i kuloarski podržavali ekonomski poredak u kakvom se nalazimo? Kako vjerovati u odricanje od bogatstva istih ljudi koji su vidljivo uživali u bogatstvu do dan prije?
Zbog toga se postavlja legitimno pitanje jesu li ove poruke i promjene suštinkse ili samo prigodne? Jesu li one usmjerene na povratak ljudi u crkvu, a vjernici nose milodare ili je poruka usmjerena na dugoročnije ciljeve poboljšanja društva u kojemu živimo? Mislim, osnov je teologije permanentno obraćenje, konstantna osobno usklađivanje s Isusovim djelovanjem i u tom smislu niti autor ovih redaka ne odriče to pravo hrvatskome kleru, no u društvenom je djelovanju potrebno javno priznati vlastite pogreške prije promjene stajališta i ponašanja.
Svatko zaslužuje novu priliku, pa tako i hrvatski biskupi, no za Rimsku crkvu u Hrvata, a time i društvo u cjelini bilo bi mnogo bolje kada bi, kad je već nemoguće na svoju ruku mijenjati kadrovsku strukturu, nove poruke javnosti priopćavali komunikatori koji sa suprotnim porukama u prošlosti nisu imali veze. U protivnom bi umjesto biblijske uzrečice o novom vinu u novim mjehovima mogla slijediti ona o licemjerima i obojenim grobovima koji iznutra vonjaju, a izvana sjaje.
Izvor: SEEbiz
Ovaj je najvažniji dan u godini gotovo svake kršćanske zajetnice prilika kada već stoljećima glavešine tih zajednica šalju poruke koje njihove vjernike trebaju usmjeriti u društvenu i privatnom životu.
„Nova vina u nove mjehove“ biblijska je uzrećica kojom bismo mogli sažeti prve dane djelovanja novoga poglavara Rimske crkve Franje.
Na sveopće iznenađenje izabran u, mogli bismo reći, kratkim konklavama, od prvoga je svoga nastupa pokazao kako će se potruditi da zapušu neki novi vjetrovi. Vraćanje crkve siromašnima, preporuka izviranja teološke i propovjedne misli iz lokalne, župne, zajednice te odricanje od vidljiva bogatstva neki su od naglasaka preduskrsnog djelovanja pape Franje. Oprao je noge zatvorenicima i zatvorenicama u sklopu Bogoslužja na Veliki četvrtak i održao propovjed u kojoj je rekao kako ne namjerava trošiti riječi zato što je dao primjer za djelovanje crkve. Iako ne smijemo zaboraviti kako je ovo obred crkve već stoljećima i kako papa Franjo nije jedini koji je radio takve stvari. Recimo, činio je to i pokojni kardinal Kuharić, time je „kupio“ i najveće skeptike.
Hrvatska biskupska konferencija požurila je povesti se za tim primjerom te su se navodno odrekli pozlaćenih križeva na odorama, koristit će željezne, a čuju se i izjave o mogućnosti smanjenja voznoga parka. Posebno su mediji otvorili prostora uskršnjim porukama hrvatskih biskupa. Poruke su to koje ostavljaju dojam velikoga pesimizma, kritike postojećeg prevladavajućeg ekonomskog poretka, državnih mjera protiv siromaštva, ima tu i kritike besmisla društva u kojemu živimo i velike udaljenosti istoga od Boga.... Iako sljednici marksističkih teorija u ovome vide veliku suspektnost, a humanistički orjentirani ljudi zahtijevaju potpuno povlačenje teologije iz društva po onoj Kantovoj ("vjera i teologija moraju biti zaključane u najprivatnijoj sobi pojedinca"), smatram ovaj val društveno-ekonomske osjetljivosti hvale vrijednim.
Poučeni latinoameričkim papom koji se cijeli svoj praktični teološki vijek ne libi djelovati u skladu s onome što je J. B. Mertz definirao u svojoj zbirci predavanja "Politička teologija", i hrvatski su biskupi očito odlučili izaći iz ograničenih struktura komisije Iustitia et pax i osobno se angažirati. Upravo je to sama bit političke teologije, utjecaj na politiku putem osobnoga djelovanja svećenika na vjernike, a izvan svećeničkog sudjelovanja u političkoj utakmici.
Dakle, nema ništa suspektno u društvenoj poruci hrvatskih biskupa, no ono što je sporno jest praksa. I dok su kardinali prilikom izbora novoga poglavara Rimske crkve pazili izabrati čovjeka koji je svojim ranijim djelovanjem pokazao kako bi mogao donijeti neke novine u djelovanje zajednice u koju su uprte oči cijeloga svijeta, a koji je najavio reformu kurije ljudima s istim takvim kvalitetama, čini se kako zajednica u koju su uprte oči cijeloga hrvatskoga društva ne slijedi takav primjer. Naime, kako vjerovati u kritične poruke ljudi koji su kako s oltara tako i kuloarski podržavali ekonomski poredak u kakvom se nalazimo? Kako vjerovati u odricanje od bogatstva istih ljudi koji su vidljivo uživali u bogatstvu do dan prije?
Zbog toga se postavlja legitimno pitanje jesu li ove poruke i promjene suštinkse ili samo prigodne? Jesu li one usmjerene na povratak ljudi u crkvu, a vjernici nose milodare ili je poruka usmjerena na dugoročnije ciljeve poboljšanja društva u kojemu živimo? Mislim, osnov je teologije permanentno obraćenje, konstantna osobno usklađivanje s Isusovim djelovanjem i u tom smislu niti autor ovih redaka ne odriče to pravo hrvatskome kleru, no u društvenom je djelovanju potrebno javno priznati vlastite pogreške prije promjene stajališta i ponašanja.
Svatko zaslužuje novu priliku, pa tako i hrvatski biskupi, no za Rimsku crkvu u Hrvata, a time i društvo u cjelini bilo bi mnogo bolje kada bi, kad je već nemoguće na svoju ruku mijenjati kadrovsku strukturu, nove poruke javnosti priopćavali komunikatori koji sa suprotnim porukama u prošlosti nisu imali veze. U protivnom bi umjesto biblijske uzrečice o novom vinu u novim mjehovima mogla slijediti ona o licemjerima i obojenim grobovima koji iznutra vonjaju, a izvana sjaje.
Izvor: SEEbiz
