Starost je neizlječiva bolest, rekao je Lucije Anej Seneka, veliki rimski pisac i filozof, jedan od najznačajnijih predstavnika rimske stoičke filozofije. Na tu njegovu misao podsjetio me razgovor s B. P. prije nekoliko dana. Iz razgovora s briljantnim poduzetničkim praktičnim umom u oblasti izdavaštva, saznajem da mu je kardiokirurg V. u brodskoj bolnici „u srce“ ugradio dva stenta. Operaciji su prethodile klasične tegobe: bolovi u prsima, otežano disanje, visoki tlak, koje je zanemarivao kao prolazne i bezopasne.
Hvali mi stentove kao veliki izum – taj podesan spoj inženjerstva i medicine, koji su mu olakšali kretanje, disanje... život, koji su ga oslobodili straha. Nakon radnog vijeka koji je obilovao naporima i stresom, nakon karijere u kojoj se nije štedio, u razdoblju razmjernog smiraja, došla je naplata. Uglavnom i dođe u starosti. To je njena karakteristika kako treba platiti ono što je mladost potrošila. Premda se stentovi ugrađuju i mladima. Srce uvijek iznenadi. A mnogi iznenade svoje srce.
Za njega bi tek rijetki (i zlobni) rekli da je starac. Ni po izgledu i držanju, ni po rezonima, on nimalo ne pripada ljudima za koje se pomisli da su oronuli i onemoćali. Ipak, broj godina upisan u legitimaciju, svrstava ga u „zonu za ispadanje“. On to ne shvaća niti želi shvatiti, da je u senekovski neizlječivom razdoblju. Uostalom, kao ni onaj koji sada o njemu piše. Rekao sam mu da MI kao generacija, u smislu čuvanja zdravlja i htijenja da nam život bude dug, dobro gledamo i odbravamo, a za lošim se povodimo.
Primio je stent-opomenu, ali nije ju uvažio do kraja. Naime, razgovor smo završili pričom o predstojećem važnom izdavačkom pothvatu čiji je on producent, i od kojeg će mu tlak skakati. I opet se sjetim Seneke koji je rekao: Vladati nad sobom najveća je vlast. Dobro, šeta on, vidim ga u Zrinskoj kako sa suprugom bodro korača prema Savi.
**********
Ne mogu dobiti nikakvo zadovoljstvo
Ne mogu dobiti nikakvo zadovoljstvo
Jer pokušavam i pokušavam i pokušavam i pokušavam
Ne mogu dobiti ne, ne mogu dobiti ne
(I Can’t Get No) Satisfaction -The Rolling Stones)
Suprotno nego u mega hitu Stonesa, ja sam (danas) dobio malu satisfakciju. A već sam pomislio da su propale moje iluzije očekivanja.
Ove godine objavio sam dvije knjige. Vuk i pas: o slobodi i strahu od nje (izabrani eseji) i Godine su provalnici (odabrane pjesme). Petnaestak knjiga podijelio sam osobno (i poštom) prijateljima, očekujući da uzvrate barem sa: Sviđa mi se/ne sviđa mi se. Od većine nije ni to stiglo. Manjina mi je svojim ocjenama grijala srce. Ne stidim se reći da se radi o nesumnjivom znaku ignoriranju moje suštine. Sve je podrška, samo ignoriranje nije. Tko nam je kriv za izbor prijatelja?! A možda je u pitanju samo lijenost. Što kažu drugi?!
Najneoprostivi grijeh u odnosu na bližnjega nije mržnja, nego ravnodušnost. Ravnodušnost je bit nečovječnosti. (J.B Shaw)
Ne bojte se neprijatelja - u najgorem slučaju mogu vas ubiti.
Ne bojte se prijatelja - u najgorem slučaju mogu vas izdati.
Bojte se ravnodušnih - oni ne ubijaju i ne izdaju, ali samo uz njihovu prešutnu suglasnost postoji izdaja i ubojstvo na zemlji. (B. Jasenski).
Ali, rekoh, stiglo mi je veliko zadovoljstvo. Moj prijatelj J. U., poseban čovjek, nepotkupljiv, akademik, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, napisao je, gotovo istog trena kad su mu stigle knjige, sljedeće impresije:
Mislim da je knjiga pjesama ozbiljnija, teža, dalekosežnija, ilustracija na koricama eseja - atraktivnija, mnogoznačnija. Sve u svemu, Brod bi trebao biti zadovoljan što te ima.
Već sam pročitao esej odakle preuzet naslov knjige (o psu i vuku), onda onaj o samoubojstvu, svidio mi se uvod u "Svoje bitke" – o Tanzanu i Ekidu... Sve u svemu, mnogo tema za razgovor. A mnogo toga o čem pišeš potpuno je izvan mojega horizonta...
"Četiri prizora na putu za Užarevićevu" podsjetila su me na (meni začudnu) činjenicu, koju sam znao još iz gimnazijskih dana, da si nekada živio u ulici nekoga Užarevića. Začudno je, naime, da ti je to prezime bilo nešto svagdanje - dio djetinjstva i mladosti, oznaka roditeljskoga doma.
Što bi na sve rekao Seneka: Opraštaj uvijek drugome, ali sebi nikad.
*******
Planirao sam za Slavonski narodni kalendar napraviti prilog/priču o jednom dvorištu ispunjenom mirisnim cvijećem, isplaniranim vrtlarskim skladom, ljepotom boja koje svoju snagu crpe iz vode, sunca i ljubavi cvječara. Uredno po zakonima arhitekture cvjećarstva, projektirano u datom i nadzirano od vrijednih vrtlara, bračnog para J. i N. Č. U tom dvorištu bilo je i moje utočište kad god bih im s LJ. dolazio u posjete.
Ali, morao sam odustati, jer oni se nisu željeli fotografirati. Mogao sam pisati o vrtu i njima, ali bez fotografija. Nismo se složili i ja sam odustao. Želio pisati i o raskošnom vrtu i o ljudima koji su ga stvorili. Ti ljudi, moji prijatelji, imaju lica, osobnost. Nisu povod za tekst samo uparađene biljke krasotice, nego i ruke koje su ih takvima učinili. Koji su razlozi za njihovu odluku, koja me neugodno iznenadila – ne znam, ali da se i o tvrdoglavosti radi, ne sumnjam.
A što bi mi rekao Seneka? Komplimente i uvrede svijeta treba jednako primiti; neka te prvi ne vesele, a drugi ne vrijeđaju.
