Piše: Marijan Vogrinec
Hrvatska danas masovno uvježbava izvedbu narodne budnice „Ustani, Joža, Hrvatska te zove, zove…“, a lustracijskim jurišnicima pod crnim zastavama još nije došlo iz stražnjice u glavu. Već su jučer ti vječno namrgođeni tipovi morali čoporativno, s grlatim istomišljenicima iz KD Vatroslava Lisinskog od neki dan, provaliti u ured policijskog ministra Ranka Ostojića i zahtijevati „bezodvlačno uhićenje“ svih tih pjevača koji „nikad nisu željeli Hrvatsku“. Ako se prije četvrt stoljeća i kusur hapsilo i na tri mjeseca hladovine zatvaralo one koji su si znali dati oduška „Vilom Velebita“ ili još subverzivnijom „Ustani, bane, Hrvatska te zove, zove/ ustani bane Jelačiću…“, ovo s Jožom Maršalom najgore je antihrvatstvo. Vrijedno barem deset godina hlađenja trulog mozga u kakvoj ćeliji Stare Gradiške. Brzinski opet privedenoj svrsi.
Može Hrvatska pjevati i svirati i ukrućenom nježniku, ali nema tu pomoći s ovakvima kakvi ju vode u prošlih četvrt stoljeća. Sada su se upravo sramotno i kompromitantno ščepali za guše premijer Zoran Milanović i njegov dojučerašnji najvažniji ministar Slavko Linić, pa u nastavcima javno blate jedan drugoga. Kao da nisu najodgovorniji za državu koja nosi gaće na štapu i kao da im život ovisi o što vjernijem dokazivanju građanima kako se SDP-ova koalicijska vlast ni po čemu dobrom ne razlikuje od svih HDZ-ovih. Čak nije znala/željela stati na rep povampirenom ustaštvu na svako koraku, isušiti sportsku močvaru, ispolitiziranim biskupima pokazati gdje im je mjesto, a kamoli omogućiti gospodarski oporavak zemlje i građanima poboljšati životni standard.
I predsjednik RH Ivo Josipović, kao političar najvišeg rejtinga u javnosti, ne želi reći „dosta“ svojim šizofrenično posvađanim stranačkim drugovima, nego si ruši ugled otvorenim navijanjem za premijera Milanovića i njegovu struju u SDP-u. Jest da mu idući mandat na Pantovčaku ovisi o stupnju „kooperativnosti“ s Milanovićem, ali… Zbog te „kooperativnosti“ i naglašene retorike tipa „mi moramo…“, „ako ne budemo…“, „bez porasta zaposlenosti nećemo…“, „Vlada se trudi…“ već mu je rejting okopnio s više od 75 na blizu 50 posto.
Trčećim korakom u propast
Kako će takvim larpurlartizmom proći u predizbornom klinču s HDZ-ovom Kolindom Grabar Kitarović (28 posto potpore građana), koja i intelektualnim kapacitetom, i političkim pedigreom i pojavom ima jake predsjedničke atribute!? I imat će vražje žestoku logistiku konsolidiranog „novog HDZ-a“, koji niže izborne pobjede i rejtinški šiša SDP za 12 posto. Njoj su u Washingtonu otvorena mnoga važna vrata kad to poželi, a Josipović se, tri metra od Obaminog ureda, mora zadovoljiti tek poniznim dolaskom na noge potpredsjedniku SAD-a Bidenu.
Umjesto mic po mic prema boljem, lijeva momčad na vlasti svim svojim cirkusima, osobito zadnjih mjeseci, infantilno sablažnjuje javnost, pojačava opću depresiju i ubrzava građanima trčeći korak u totalnu propast. HDZ se u 18 godina vladanja iskazao kao stranka ključnih poteza za očajno stanje u državi, čak je (prvostupanjski) osuđena za pljačkanje (!) vlastitog naroda, a sada se opet gura na vlast. Sa solidnim izgledima da je i osvoji, uz pomoć svekolikih konzervativnih revolucionara i na krilima masovnog nezadovoljstva SDP-om. Već gotovo 80 posto ljudi smatra da Milanovićeva vlast pogrešno upravlja zemljom. Nakon dvije i pol godine neuspjeha, gotovo više nema šanse za zaokret na bolje.
Ban Jelačić je 1990-ih ustao. Za velebitsku se Vilu više ne robija. Pa, eto, gdje smo i što smo. Zemlju više ne pljačkaju ni Beč, ni Pešta niti Beograd (za Bruxelles još nismo sigurni), nego nacionalne uzdanice krvne grupe od stoljeća sedmog. Velebitsku su Vilu i bana iz zaprešićkih Novih dvora gurnuli u zapećak stadionski zdrugovi, koji na kiši svete vode i u oblacima tamjana deru grla šimunićevskim domoljubljem „za dom, spremni“, „u boj, u boj, u boj za narod svoj“, „ubij, ubij, ubij Srbina“… A Markovim, odnosno Iblerovim trgom ori se neobjašnjiv idiotizam odraslih i navodno zrelih ljudi: „Ti si, Liniću, lopov i kriminalac“, „Tvoji su, Milanoviću, brat i bivša šogorica uzeli državni novac, a ti se praviš grbav“, „Za mene je slučaj Linić završen“, „Raskrinkat ću Milanovića do kraja, pa neka me izbaci iz SDP-a“… Hrvatski građani vjerovali su tim ljudima i njihovom Planu 21, a dobili su figu. Nisu to zaslužili.
Je li, nakon tragične četvrtstoljetne avanture sa svojom puškom na svom ramenu, svojom lisnicom u svom džepu i svim svojim na svome napokon kumrovečki Joža na redu – da ustane!? Raste broj onih koji smatraju da jest. Možda se već 1980-ih moglo, da je bilo pameti kad se već naslućivala grmljavina, regenerirati Jožekovu ostavštinu primjereno demokratskim uzusima naprednog svijeta, a poremećene šovinističke budale odvesti u čoporu na neku pustu livadu, gdje će se međusobno poklati. Danas bi jamačno „narodi i narodnosti“ imali mirniji san. Dogovor kuću gradi, a rat je razara.
Ako je pitati hrvatske interventne specijalce koji su u Obrenovcu spašavali srpsku djecu, žene i starce da se ne utope u poplavi – jest, vrijeme je da Joža ustane. Ako je pitati i te ljude, koji su plakali od mješavine jada i sreće kad su im baš Hrvati spašavali živote i imovinu, dok je vožd Toma Nikolić u veselom društvu pekao rakiju – jest, vrijeme je. Uvelike jest i pita li se ratoborne „delije“ i „grobare“, srbijanske Bad Blue Boyse i Torcidu, koji su na svojim internetskim stranicama i Crveni križ prestali prevoditi u Crveni krst te s Hrvata brzopotezno svukli ustaške odore Francetićeve Crne legije. Nešto se dobro i toplo dogodilo (počelo događati?) među ljudima različitih vjera i nacija, a iste slavenske duše. Zajednički su prionuli razarati berlinske zidove bantustana u koje su ih na prijevaru utjerivali zlikovci s vlastitih nacionalnih ognjišta.
Htjeli ste kapitalizam? Imate ga!
Tragedija povodnja u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, površine jedne Slovenije, u ludim je starijim glavama rasplamsala sentiment vremena u kojem se, doduše, nije smjelo pjevati „Ustani bane“ ni javno kritizirati Tita i Partiju, ali se mic po mic živjelo sve bolje. U miru i sigurnosti. Radilo se, primalo plaću i mirovinu, nitko nikoga nije pitao kojem se bogu moli ni kojem nacionalnom jatu pripada, nije bilo ovršitelja, stranih banaka s lihvarskim ucjenama, robovskog rada bez naknade. Živjelo se pod zajedničkim krovom srednjerazvijene europske države, kojoj u četvrt stoljeća još nije do gležnja ni jedna od sedam osamostaljenih. Osobito po stupnju gospodarskog napretka te radničkim i socijalnim pravima.
Sada možeš nasred Trga bana Jelačića ili pred Banskim dvorima glasno psovati vlast i vrijeđati premijera, predsjednika RH ili ministre ponaosob i – nikom ništa! Zato nemaš za kruh niti imaš čime platiti režije. Djeca nemaju nikakvu budućnost, a svaka treća obitelj raspada se već nakon nekoliko godina braka. Ha, tko ti je kriv što si ne možeš pomoći, smijulje se političari i lijevi, i desni i srednji, glasao si za samostalnu Hrvatsku i neoliberalni kapitalizam. Imaš ih!
Oni koji bi sada lustrirali, utjerivali ljude u torove, zabranjivali, naređivali, prebrojavali krvna zrnca, nadzirali kojim su pismom popunjene stranice u molitveniku i progonili najmanji sentiment proglašen otrovnom jugonostalgijom, dakako, nemaju izglednu i sretnu budućnost, ali, dođu li u prigodu, mogu prouzročiti veću tragediju „hrvatskom narodu“ od SDP-a i „novog HDZ-a“ zajedno. Zato građanima teško sjeda na želudac činjenica da se više ne mogu pouzdati ne samo ni u jednu od dviju najvećih stranaka i njihove koalicije nego ni u njihovu (ne)moguću kohabitaciju. Kakav bi to tek cirkus od vlasti bio da se SDP i „novi HDZ“ sljube u vlasti!
I što sada? Sjesti i plakati, jer nema na vidiku neke jače, poštenije i sposobnije treće opcije? Politički i svjetonazorski bipolarna Hrvatska ostat će takva najmanje još tri-četiri redovna mandata lijevih ili desnih koalicija, SDP-a ili „novog HDZ-a“.
Hrvatska sliči obitelji koja već dugo teško pati od neimaštine i nezadovoljstva, sama si ne zna pomoći, a egzistencijalno korodira u sve grubljim trzavicama među najbližim članovima. Majka i otac upravo su se krvavo počerupali, dreka i razbijanje na sve strane, a unezvjerena djeca obamrla od straha i neizvjesnosti. U toj se mračnoj simbolici prepoznaje more razočaranih ljudi svih dobi, već ranih 1990-ih udarenih na tantalovske muke najperverznijih nacionalističkih prijevara, obmana i potkradanja, koji sada presječena daha, u pozi tragičnih statista gledaju kako im se i vlast i država ruše pred nosom kao kula od karata.
„Pakrački dekret“ s vlasti i fakulteta
Upravo objavljen podatak o padu BDP-a za 0,4 posto na godišnjoj razini, deseti kvartal zaredom, toliki je udarac maljem u čelo vladajućima da je i potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i EU fondova Branko Grčić, zvani „optimist bez pokrića“, pobjegao od novinara ne znajući što im reći o tomu. Banski su dvori očekivali BDP u blagoj pozitivi, recimo 0,2-0,3 posto ili u najgorem pozitivnu ništicu, kad ono… Tek je drugi dan, svojom iritirajuće besmislenom retorikom, kazao da je to zapravo ohrabrujući podatak i dokaz kako je Vlada na pravom reformskom putu. Budući da je prethodno zabilježen pad BDP-a od 1,2 posto, a sada samo 0,4 posto, to je pozitivan rezultat: 1,2 – 0,4 = 0,8! Znači, pojašnjava Grčić, BDP je porastao za 0,8 posto i time možemo biti zadovoljni!
Nedugo prije toga, uvjeravao je građane kako uopće nije strašno to što je hrvatski javni dug premašio 200 milijardi eura i približio se 70 posto BDP-a. Nije problem ni tih 16,2 milijardi kuna proračunskog deficita u prvih pola godine, iako je toliko planirano za cijelu 2014.. Kaže Grčić, moramo uvažiti činjenicu da je Hrvatska članica EU-a. Da ne mora platiti blizu pet milijardi eura članarine, sada ne bi imala toliko muka zbog pada BDP-a, otplaćivanja kamata na kredite i nedostatnih proračunskih prihoda. Narod u poplavljenoj Slavoniji ima uzrečicu: da pas nije srao, uhvatio bi zeca!
Da je Grčić s kolegama u Vladi omogućio rast BDP-a za šest-sedam posto, ne bi bilo ni najmanje enigme u servisiranju države! A nije omogućio, jer toj zadaći nije dorastao. Optimizmom bez pokrića i pogrešnim izračunima znakova izlaska iz krize nije više u stanju ni nasmijavati razočarane građane.
Grčića je profesor koji predaje ekonomiju studentima na Sveučilištu u Splitu, SDP-ovac, neizmjerno zahvalan Milanoviću za svoj položaj u Vladi, a sve što zna o ekonomiji – naučio je iz knjiga. Kojih? Nema ni ikakvog praktičnog iskustva. S obzirom kako u svom resoru „radi u leru“ i nema rezultata, zaslužio je „pakrački dekret“ ne samo iz vlasti nego i s fakultetske katedre. Taj papirnati stručnjak nema čemu naučiti buduće diplomirane ekonomiste. HDZ-ov saborski zastupnik Goran Marić, zanemari li se njegova pristrana stranačka pragmatika, kirurški je precizno opisao Grčićve floskule: „Vi, gospodine ministre, objašnjavate danas zašto se nije ostvarilo jučer ono što ste obećali prekjučer“.
Sukob premijera Zorana Milanovića i njegova doskorašnjeg državnog blagajnika Slavka Linića galopira prema pravosudnoj arbitraži i Linićevom isključenju iz SDP-a. To, što bi se njih dvojica osobno kefali zbog međusobnih animoziteta i bolesnih taština negdje u podrumu SDP-ove tvrđave na Iblerovom trgu, važno je koliko i lanjski snijeg. Ali toj su dvojici povjereni stabilnost i sigurnost države: Milanović odlučuje o sudbini zemlje, a Linić „financira“ provedbu tih odluka od presudne važnosti za živote 4,3 milijuna građana. Nije im dopušteno izigravati na vlasti razgoropađene bebače u jaslicama, koji su se pograbili zbog iste igračke.
Ništa korisno nisu učinili da se gospodarski rejting države izdigne iz kante za smeće u koju su ga ubacile svjetske agencije Standard&Poor’s, Fitsch i Moody’s. Ne smije biti da premijer i ministar financija uopće ne razgovaraju. A Milanović četiri mjeseca ne kontaktira s Linićem, jer ga osobno ne može smisliti, pola godine i kusur ne čuje se sa svojim europarlamentarcem Toninom Piculom, drži pokvareni telefon prema predsjedniku države, navodno zloporabljuje tajne službe i policiju, uzima si jako komotno radno vrijeme… Tako država ne može funkcionirati, a Milanovićeva je vlast nesnosno škripala otpočetka.
Ni sram neće spasiti Hrvatsku?
Već se četvrt stoljeća motaju Banskim dvorima nesavjesni, neodgovorni i moralno isprazni klanovi, koji bi jedino dobro učinili da su smjesta dali osamostaljenu Hrvatsku u višestoljetnu koncesiju, recimo Japancima, Kinezima, Norvežanima, Švicarcima ili tako nekim svjetski uspješnim koncesionarima. Zauzvrat bi svaki žitelj, recimo, dobivao po 1000 eura mjesečno plus besplatno školovanje i liječenje, ali pod uvjetom da se ni zabunom ne približi bilo kojoj ustanovi vlasti. Možda bi uspjelo!? Ovako neće, jer SDP i „novi HDZ“ sa svojim prišlepanim političko-stranačkim buvljacima nisu nikakvo rješenje za budućnost.
Je li rješenje među onih dvije trećine birača koji vide o čemu se „u Hrvata“ zapravo radi, pa ih 55-75 posto pokazuje političarima iz svih 147 stranaka – grb Marijanov (nema veze s imenom autora ovih redaka – op.a.). Jednostavno, ne izlaze na izbore. „Građanskom pravu i dužnosti“ odazivaju se uglavnom interesno ovisni o političkim grupacijama oko SDP-a i „novog HDZ-a“. Nepotizam i klijentelizam su poput korova pirike, neiskorjenjivi. Ugledni književnik i kolumnist Zdravko Zima važe hoće li, parafrazirajući Tarkovskog u „Solarisu“, „sram spasiti Hrvatsku“ (web portal Autograf, 6. prosinca 2013.). Zasad ne vidi tog srama.
„Država u kojoj nije važno ništa izuzev bijedne političke križaljke“, tvrdi Zima, „ne može biti demokratska, no zureći građanima u šlafcimer, nadzirući njihove (homo)erotske snove, gurajući istodobno ruke u čarapu i otimajući im posljednju kunu, Milanovićeva ekipa cementirala je svoj totalitarni pedigre.“ Zato u „civilnoj i uljuđenoj državi nitko ne bi smio dovesti u sumnju moje i bilo čije pravo na izbornu apstinenciju“. Točno. Međutim, što je s političkim legitimitetom vlasti izabrane dvotrećinski u tročetvrtinskom biračkom tijelu?
Izvor: tacno
