Piše: Zlatko Gall (Slobodna)
Zacijelo nisam jedini koji tu filmsku „ljubavnu priču o mržnji“ doživio i kao čudesno uvjerljiv foto-robot Hrvatske. I one od jučer i danas i sutra. Možda smo svi mi do srži ozračeni pogubnom radijacijom dnevne politike no sigurno nisam jedini koji je u liku profesora Kralja, rigidnog turbo desničara s neskrivenim simpatijama prema endehaziji, prepoznao fikcijsku facu koja zavodljivo „baca“ na Zlatka Hasanbegovića. Iako to ni na kraj pameti nije bilo autorima filma odnosno scenarističkom dvojcu Grlić-Ante Tomić koji su i prvu i sve ostale verzije scenarija završili mnogo prije nego li se ex-ministar kulture pojavio na političkoj sceni. Ispalo je čistom igrom slučaja da i fizičkim izgledom i načinom govora, sjajan Nebojša Glogovac baš nekako “daje“ na Hasanbegovića. Mada to, naravno, nije važno niti presudno za ulazak u polje asocijacija iz kojeg put vodi od profesora Kralja do doktora Hasanbegovića. Za znak jednakosti daleko je važnije to što je, baš poput filmskog desničara, homoseksualca profinjenog ukusa finih građanskih manira te tankoćutnog ljubitelja klasične glazbe, i političar Hasanbegović svojevrsni travestit. Koji umjesto ženskih haljina, visokih potpetica i pomno odabranog acessoirea, za svoj „drugi život“ bira ruho građanskog/salonskog intelektualca dok mu u ormaru, dakako na simboličnoj razini, u najlonskoj vreći sa stručcima lavande, visi uredno popeglana crna uniforma.
Rajko Grlić nije Oliver Frljić. U njegovom filmskom seciranju hrvatskog svagdana nema ničeg parolaškog ni prvoloptačkog, nema provokativne agresije ni žestoke ideološke paljbe iz vlastitog svjetonazornog rova. Dapače. S Antom Tomićem kao već pouzdanim scenarističkim partnerom, Grlić i ovog puta svoju „istinu“ koju možete shvatiti i kao „politički“ kroki pakira zajedno s blagotvornim humorom. S onom finom i suptilnom duhovitošću kao lubrikantom zbog kojeg i tvrdi ili najtvrđi politički sadržaji lakše klize. Penetrirajući do same biti.
„Ustav Republike Hrvatske“ stoga je i pitka i vraški precizna slika Hrvatske danas. Jesu li Grlić i Tomić scenaristički Vidoviti Milan da su već prije par godina domislili filmsku radnju politički tako aktualnu? I Hasana i Srbe-branitelje, i ustašofilne klerike i golobrade nasilnike… Nisu. Jer, sve ono što filmski zaplet čini mogućim, aktualnim i zanimljivim nije od jučer. Možda se priča o poziciji hrvatskih građana srpske nacionalnosti u vrijeme Pupovčevih zahtjeva za „nacionalnim ključem“ koji bi Srbe doveo u javne službe i ministarstva, čini tako prokleto aktualnom no ona traje desetljećima. A nije ju na vlastitoj koži samo osjetio filmski policajac Srbin-branitelj kojeg tek nakon intervencije ministra „odozgo“ (čovjeka neupitnog domoljubnog i desničarskog akreditiva) prihvaća radna sredina već i mnogi drugi koji su u hrvatskoj domovini životarili s naljepnicom „persona non grata/non Croata“.
Nije od jučer ni raskorak između općih mjesta o kojima govori Ustav i životne prakse. A danas je, možda no ikad, tako aktualan. Baš kao i sam spomen Ustava čije se odredbe znakovito citiraju u filmu. I zbog recentnijih kemijanja oko sastava Ustavnog suda ali i referendumskih nastojanja da se mnoga svjetonazorna/civilizacijska pitanja u njemu promijene. Naravno – nagore.
Konačno, „Ustav Republike Hrvatske“ možda ne razotkriva (jer sve je tu odavno jasno) ali sjajno ukazuje na jedno od bitnih obilježja hrvatskog (političkog) svagdana: njegovu dimenziju apsurda i nadrealnosti. S kojima smo izgleda naučili živjeti. Sa liberalima koji su u biti narodnjaci, narodnjacima koji su – baš kao i socijaldemokrati – liberali, s ljevičarima kojima je mila desničarska retorika i njihove ikone, desničarskim domoljubima koji bi paktirali sa strankama koje posežu za hrvatskim teritorijem ili crkvenjacima kojima je oltar postao medij za političko djelovanje… Dio tog apsurda ogleda se i u filmu. Njegovi protagonisti su Srbin branitelj i gay ultra-desničar; svećenik kojemu je bivši ustaša (i to Luburićev „crnac“) ultimativni domoljub i borac za „našu stvar“ ali i nasilnik-skinhead koji i turbo-Hrvatinu, samo zato jer je gay, „časti“ pogrdama te naziva „komunjarom“ i „Srbinom“. U toj i takvoj Hrvatskoj, kao da vele Tomić i Grlić, baš sve je moguće. Pa čak i onaj ultimativni apsurd da okorjeli desničar i „srbomrz“ postane prijatelj sa Srbinom. Jer, riječ je – kako to poučno veli i sam podnaslov filma – o „ljubavnoj priči o mržnji“.
Je li tako domišljen podnaslov filma još jedan apsurd? Oksimoron? Naravno ali i nova potvrda kako je sve ovdje jako relativno. Uključujući i ljubav i mržnju.
„Ustav Republike Hrvatske“ nije film koji će nabrijati ionako napaljene strasti. Dapače. Za razliku od dnevne politike i političara, za razliku od Crkve i katoličkih aktivista, on je gotovo utopijski koncilijantan pa i optimističan. U zemlji apsurda možda je ipak moguće da se okorjeli desničar odnosno nabrijana „Hrvatina“ sprijatelji sa Srbinom no da bi se to dogodilo valja zaboraviti na „ljutu travu“ kojom će se ići na svaku na „ljutu ranu“ te predrasude svih boja i oblika. U poruci „all you need is love“ koja možda i ne htijući curi iz filma na sve strane, zacijelo ima i doza hipijevskog utopizma no u njoj je više ljudskosti, pa i nekih temeljnih katoličkih vrijednosti, nego li u porukama s oltara i proglasima svih katolibana. I to je jedino mjesto na kojem „Ustav Republike Hrvatske“ klizi iz polja hrvatske stvarnosti u polje utopije. Iliti umjetničke imaginacije i slobode koja sa životom u Hrvatskoj, nažalost, nema baš nikakve veze.
Zacijelo nisam jedini koji tu filmsku „ljubavnu priču o mržnji“ doživio i kao čudesno uvjerljiv foto-robot Hrvatske. I one od jučer i danas i sutra. Možda smo svi mi do srži ozračeni pogubnom radijacijom dnevne politike no sigurno nisam jedini koji je u liku profesora Kralja, rigidnog turbo desničara s neskrivenim simpatijama prema endehaziji, prepoznao fikcijsku facu koja zavodljivo „baca“ na Zlatka Hasanbegovića. Iako to ni na kraj pameti nije bilo autorima filma odnosno scenarističkom dvojcu Grlić-Ante Tomić koji su i prvu i sve ostale verzije scenarija završili mnogo prije nego li se ex-ministar kulture pojavio na političkoj sceni. Ispalo je čistom igrom slučaja da i fizičkim izgledom i načinom govora, sjajan Nebojša Glogovac baš nekako “daje“ na Hasanbegovića. Mada to, naravno, nije važno niti presudno za ulazak u polje asocijacija iz kojeg put vodi od profesora Kralja do doktora Hasanbegovića. Za znak jednakosti daleko je važnije to što je, baš poput filmskog desničara, homoseksualca profinjenog ukusa finih građanskih manira te tankoćutnog ljubitelja klasične glazbe, i političar Hasanbegović svojevrsni travestit. Koji umjesto ženskih haljina, visokih potpetica i pomno odabranog acessoirea, za svoj „drugi život“ bira ruho građanskog/salonskog intelektualca dok mu u ormaru, dakako na simboličnoj razini, u najlonskoj vreći sa stručcima lavande, visi uredno popeglana crna uniforma.
Rajko Grlić nije Oliver Frljić. U njegovom filmskom seciranju hrvatskog svagdana nema ničeg parolaškog ni prvoloptačkog, nema provokativne agresije ni žestoke ideološke paljbe iz vlastitog svjetonazornog rova. Dapače. S Antom Tomićem kao već pouzdanim scenarističkim partnerom, Grlić i ovog puta svoju „istinu“ koju možete shvatiti i kao „politički“ kroki pakira zajedno s blagotvornim humorom. S onom finom i suptilnom duhovitošću kao lubrikantom zbog kojeg i tvrdi ili najtvrđi politički sadržaji lakše klize. Penetrirajući do same biti.
„Ustav Republike Hrvatske“ stoga je i pitka i vraški precizna slika Hrvatske danas. Jesu li Grlić i Tomić scenaristički Vidoviti Milan da su već prije par godina domislili filmsku radnju politički tako aktualnu? I Hasana i Srbe-branitelje, i ustašofilne klerike i golobrade nasilnike… Nisu. Jer, sve ono što filmski zaplet čini mogućim, aktualnim i zanimljivim nije od jučer. Možda se priča o poziciji hrvatskih građana srpske nacionalnosti u vrijeme Pupovčevih zahtjeva za „nacionalnim ključem“ koji bi Srbe doveo u javne službe i ministarstva, čini tako prokleto aktualnom no ona traje desetljećima. A nije ju na vlastitoj koži samo osjetio filmski policajac Srbin-branitelj kojeg tek nakon intervencije ministra „odozgo“ (čovjeka neupitnog domoljubnog i desničarskog akreditiva) prihvaća radna sredina već i mnogi drugi koji su u hrvatskoj domovini životarili s naljepnicom „persona non grata/non Croata“.
Nije od jučer ni raskorak između općih mjesta o kojima govori Ustav i životne prakse. A danas je, možda no ikad, tako aktualan. Baš kao i sam spomen Ustava čije se odredbe znakovito citiraju u filmu. I zbog recentnijih kemijanja oko sastava Ustavnog suda ali i referendumskih nastojanja da se mnoga svjetonazorna/civilizacijska pitanja u njemu promijene. Naravno – nagore.
Konačno, „Ustav Republike Hrvatske“ možda ne razotkriva (jer sve je tu odavno jasno) ali sjajno ukazuje na jedno od bitnih obilježja hrvatskog (političkog) svagdana: njegovu dimenziju apsurda i nadrealnosti. S kojima smo izgleda naučili živjeti. Sa liberalima koji su u biti narodnjaci, narodnjacima koji su – baš kao i socijaldemokrati – liberali, s ljevičarima kojima je mila desničarska retorika i njihove ikone, desničarskim domoljubima koji bi paktirali sa strankama koje posežu za hrvatskim teritorijem ili crkvenjacima kojima je oltar postao medij za političko djelovanje… Dio tog apsurda ogleda se i u filmu. Njegovi protagonisti su Srbin branitelj i gay ultra-desničar; svećenik kojemu je bivši ustaša (i to Luburićev „crnac“) ultimativni domoljub i borac za „našu stvar“ ali i nasilnik-skinhead koji i turbo-Hrvatinu, samo zato jer je gay, „časti“ pogrdama te naziva „komunjarom“ i „Srbinom“. U toj i takvoj Hrvatskoj, kao da vele Tomić i Grlić, baš sve je moguće. Pa čak i onaj ultimativni apsurd da okorjeli desničar i „srbomrz“ postane prijatelj sa Srbinom. Jer, riječ je – kako to poučno veli i sam podnaslov filma – o „ljubavnoj priči o mržnji“.
Je li tako domišljen podnaslov filma još jedan apsurd? Oksimoron? Naravno ali i nova potvrda kako je sve ovdje jako relativno. Uključujući i ljubav i mržnju.
„Ustav Republike Hrvatske“ nije film koji će nabrijati ionako napaljene strasti. Dapače. Za razliku od dnevne politike i političara, za razliku od Crkve i katoličkih aktivista, on je gotovo utopijski koncilijantan pa i optimističan. U zemlji apsurda možda je ipak moguće da se okorjeli desničar odnosno nabrijana „Hrvatina“ sprijatelji sa Srbinom no da bi se to dogodilo valja zaboraviti na „ljutu travu“ kojom će se ići na svaku na „ljutu ranu“ te predrasude svih boja i oblika. U poruci „all you need is love“ koja možda i ne htijući curi iz filma na sve strane, zacijelo ima i doza hipijevskog utopizma no u njoj je više ljudskosti, pa i nekih temeljnih katoličkih vrijednosti, nego li u porukama s oltara i proglasima svih katolibana. I to je jedino mjesto na kojem „Ustav Republike Hrvatske“ klizi iz polja hrvatske stvarnosti u polje utopije. Iliti umjetničke imaginacije i slobode koja sa životom u Hrvatskoj, nažalost, nema baš nikakve veze.
