Gledana u cijelosti, odluka Ustavnog suda može se okarakterizirati kao skandalozno popuštanje krajnjoj desnici. Vukovarske vlasti godinama uskraćuju prava srpskoj manjini zbog nedovoljnog stupnja snošljivosti, iako su upravo hrvatski desni političari najveći inspiratori mržnje, konflikta i netrpeljivosti
Sredinom siječnja 2019. HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava održao je konferenciju za medije povodom 21. godišnjice završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Hrvatske. Obljetnicu važnog događaja kojim je bez oružja završen konflikt u Hrvatskoj Penava je iskoristio da s javnošću podijeli dokaze koji su po njemu pokazatelj da je današnji Vukovar ‘epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije’. Kao pokretače nove ‘agresije’ imenovao je najistaknutije političke predstavnike Srba u Hrvatskoj, ističući da se služe ‘prikrivenim metodama plasiranja laži, širenja pesimizma i defetizma, preuveličavanja i zastrašivanja’.
‘Ključno je da takve neprijateljske namjere prepoznamo, prokažemo, ne podcijenimo te se otvoreno i hrabro spram njih postavimo’, poručio je gradonačelnik, navodeći primjere iz Vukovara koji potvrđuju tezu o ‘velikosrpskoj puzajućoj agresiji’. U krunske dokaze uvrstio je prošlogodišnju snimku s utakmice lokalnih nogometnih klubova na kojoj dio maloljetnika sjedi na tribini za vrijeme intoniranja hrvatske himne. ‘Hoćemo li mi danas, 27 godina nakon toga, šutjeti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu sjede na istu tu himnu?’ zapitao se Penava. Dva dana nakon što je snimka objavljena na službenoj stranici Grada Vukovara, maskirani nasilnici pretukli su učenika trećeg razreda Tehničke škole koju je Penava spomenuo na konferenciji. Političku odgovornost gradonačelnik je na koncu svalio na SDSS, ističući da najveća stranka Srba u Hrvatskoj ‘kreira kaos i onda se čudi ako nešto ne štima’.
Ovu poznatu priču, koja se odvijala prije pola godine, vrijedilo je navesti kao preciznu mjeru recentne odluke Ustavnog suda o pravima srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Politika čiji je reprezentant iskoristio obljetnicu mirne reintegracije za huškanje na maloljetne Srbe, prebacujući odgovornost za premlaćivanje na manjinske političare ‘velikosrpskih’ usmjerenja, i dalje će imati monopol nad odlučivanjem o tome jesu li Srbi zaslužili proširenje svojih prava. Početkom srpnja Ustavni je sud zacementirao dio gradskog statuta prema kojem politička većina u Gradskom vijeću, sastavljena i od Penavinog HDZ-a, i dalje treba razmatrati ‘dostignuti stupanj razumijevanja, snošljivosti itd. među građanima’, pa temeljem svojih zaključaka ‘donositi odluku o mogućnosti, odnosno potrebi proširivanja opsega osiguranih individualnih prava srpske nacionalne manjine’. U rijetko razornom izdvojenom mišljenju, razmjere opasnosti takvog tumačenja manjinskih prava opisao je ustavni sudac Andrej Abramović. Upozorio je na sadržaj statuta iz kojeg proizlazi da će ‘postepeno priznavanje zakonom predviđenih (a trebalo bi biti i zajamčenih!) manjinskih prava ovisiti o političkom dogovoru u Gradskom vijeću u nekom konkretnom trenutku’. ‘To derogira manjinska prava s ustavne/zakonske kategorije na političku kategoriju, što smatram nedopustivim i fundamentalno neustavnim’, napisao je Abramović, oštro kritizirajući odluku većine koja je od svih spornih točaka na koncu poništila odluku gradskih vlasti da se službeni dokumenti na ćirilici mogu tražiti isključivo pisanim putem. Odsad će, naime, to biti moguće i usmenim zahtjevom. Čak i taj ustupak izazvao je revolt lokalne vlasti. Gradonačelnik Penava u prvim je istupima najavio bojkot odluke Ustavnog suda, ističući da treba najprije riješiti pitanje nestalih i neprocesuiranih ratnih zločina, pa da se nakon toga može pričati o aktualnim pravima jedne skupine državljana Hrvatske. Tako je predstavnik najbrojnije stranke u Gradskom vijeću kolektivno poistovjetio prava građana Vukovara srpske nacionalnosti s ratnim zločincima i velikosrpskom politikom.
Gledana u cijelosti, odluka Ustavnog suda može se okarakterizirati kao skandalozno popuštanje lokalnoj krajnjoj desnici. Posebno je, međutim, potrebno naglasiti medijski nedovoljno publiciranu činjenicu da politički predstavnici većinskog naroda u Vukovaru godinama uskraćuju prava manjini zbog navodne nesnošljivosti koju lokalni Srbi proizvode, iako su upravo hrvatski desni političari najveći inspiratori mržnje, konflikta i netrpeljivosti u etnički podijeljenoj vukovarskoj sredini.
Priča s početka teksta samo je jedan u nizu primjera. Kao što je također dobro poznato, cjelokupni problem oko ćirilice uzrokovale su političke opcije čiji će predstavnici, zahvaljujući Ustavnom sudu, i dalje imati monopol nad doziranjem manjinskih prava. Antićirilične prosvjede, koji su doveli do aktualnog stanja, pokrenuo je HDZ uz pomoć pridruženih braniteljskih organizacija. Čekićanjem ćirilice rušili su se Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i pripadajuće međunarodne konvencije. Po mnogima, bio je to i izravni HDZ-ov pokušaj rušenja SDP-a na nacionalnoj razini. Fizičko nasilje pratila je višemjesečna verbalna mržnja protiv lokalnih Srba. Najvidljiviji vukovarski političari predstavili su zakonski jamčena manjinska prava kao alat tobožnje velikosrpske politike i pokušaj da se u mirnodopskim okolnostima provede ‘drugi memorandum SANU’. Umjesto zaštite prava manjine, Ustavni sud donio je 2014. godine odluku kojom se nagrađuje nasilna većina. Osim što su zaustavili postavljanje ćiriličnih tabli, ustavni suci obvezali su tada Gradsko vijeće da u roku od jedne godine propiše kolektivna i pojedinačna prava srpske manjine, ‘uzimajući u obzir posljedice velikosrpske agresije iz Domovinskog rata koje se osjećaju i danas’. Tako su gradskim vijećnicima ‘dopustili’ da se ‘kolektivna prava urede postupno i na način koji uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda’.
Vijećnici HDZ-a, HDSSB-a i Hrvatske konzervativne stranke (HKS) 2015. godine u gradski su statut uglavili odluku da će Srbima povećati prava temeljem procjene političke većine i da će najkasnije svake druge godine dopunjavati statutarnu odluku kojom se manjini priznaju prethodno dogovorena nova prava. Vlada je pak bila obvezana da dopunama Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kontrolira i sankcionira lokalnu opstrukciju njihove provedbe. Državna vlast do danas nije izglasala te izmjene, a vukovarsko vijeće nikada nije dopunilo statutarnu odluku. ‘Zakonodavac izbjegava, a lokalna samouprava niti hoće, niti može riješiti – na Ustavom i zakonom propisani način – problem koji je nastao. Problem je, zbog svega toga, trebao riješiti Ustavni sud, koji je i nastanku problema djelomično kumovao, ali je (opet) propustio to učiniti’, napisao je ustavni sudac Abramović u izdvojenom mišljenju.
Budući da je doziranje manjinskih prava prije pet godina ostavljeno na arbitrarnu procjenu lokalne desnice koja redovno nameće kolektivnu krivnju lokalnim Srbima za sve što se desilo devedesetih, rezultati su bili sasvim očekivani. Odgovornost za izostanak dopune novih prava redovno se prebacuje na manjinsku stranu. Jer nemoguće je povećati prava Srba ako su njihovi politički predstavnici, poput dogradonačelnika Srđana Milakovića iz DSS-a, provoditelji ‘velikosrpske politike’. Njihovo djelovanje treba zabraniti, kako je zatražio Penavin lokalni HDZ. Postepeni progres u širenju manjinskih prava iluzoran je sve dok SDSS djeluje u Hrvatskoj i Vukovaru, sugerirao je Penavin bliski suradnik i šef Savjeta za branitelje Grada Vukovara Tomislav Josić, tražeći zabranu i te stranke. ‘I Milorad Pupovac je ‘91. godine podržavao agresiju, a ni danas zasigurno nije promijenio mišljenje! Takve ljude treba procesuirati, a ne im dati da kroje našu politiku’, poručio je u jednom medijskom istupu, dodajući da bi vojna akcija bila bolje rješenje od ‘tzv. mirne reintegracije’. ‘Manje bi hrvatskih branitelja poginulo da se ‘Oluja’ nastavila na istoku Hrvatske, nego što ih se kasnije ubilo zbog nepravde koju su doživjeli…’, istaknuo je Josić, sugerirajući tako da je za ‘nepravde’ suodgovorna omražena manjina u Hrvatskoj.
Čak i mimo teze o velikosrpskim političarima u Hrvatskoj i Vukovaru, uvjeti za povećanje prava srpske manjine, ako se pita drugog dogradonačelnika, Marijana Pavličeka iz HKS-a, nikada neće biti uspostavljeni. Pavliček, predsjednik Hrvatske konzervativne stranke koja s HDZ-om u vukovarskom Gradskom vijeću donosi ključne odluke, u više je navrata izjavio da ‘ćirilici nikada nije bilo i nikada neće biti mjesto u gradu heroju’. ‘Želim živjeti u Hrvatskoj gdje će u Vukovaru, koji i dandanas traži nestalih 400 ljudi te ima brojne ratne rane, jedini službeni jezik biti hrvatski, a službeno pismo latinica, makar tamo živio jedan jedini Hrvat’, izjavio je Pavliček, dok je u drugom istupu kazao da je među srpskom zajednicom u Vukovaru ‘još uvijek razno oružje zakopano po podrumima i drugim skrivenim mjestima od rata i mirne reintegracije’. Gotovo svi prosvjedi i inicijative gradskih vlasti koji su završili u medijima na nacionalnoj razini išli su u smjeru optužbi na račun manjinskih sugrađana i političara.
Godinama nakon što je jedan hrvatski veteran u nesretnim okolnostima stradao u pokušaju da razbije ćiriličnu ploču, Penava i njegovi politički sekundanti za ubojstvo su prozivali lokalnog policajca srpske nacionalnosti, dok je zataškavanje po njima obavio bivši ministar policije Ranko Ostojić. Slične optužbe na račun aktualne HDZ-ove vlasti poslužile su braniteljima i gradonačelniku da pokrenu prosvjed zbog višedesetljetnog neprocesuiranja ratnih zločina. Povod je bila suspenzija Nikole Kajkića, policajca koji je istraživao Ovčaru. Iako je maknut zbog optužbi za falsificiranje iskaza, njihov je argument bio da su ga nadređeni odstranili zbog HDZ-ovih koalicijskih partnera iz SDSS-a. Ne čudi stoga da je i prosvjed poslužio za optužbe o sudioništvu srpske manjine u zataškavanju zločina, iako se radi o skandalozno neučinkovitom radu hrvatskog tužilaštva i sudova u razrješavanju ratnih zločina srpskih postrojbi na Ovčari i u okupiranom Vukovaru. Kao u svim redovnim komemorativnim prigodama, u kojima se nominalno obilježava sjećanje na žrtve masovnog zločina u Vukovaru, i ovaj je skup korišten da se zastraše preostali lokalni Srbi. Izvan takvih prigoda i redovnih komemoracija, predstavnici Srba dobrim su dijelom izmješteni iz donošenja svakodnevnih odluka, histerično se reagira na njihove zahtjeve za odavanjima počasti (i) srpskim žrtvama, dok se propisane kvote o zapošljavanju u tijelima lokalne samouprave redovno ignoriraju.
Cjelokupna strategija političkih vlasti u Vukovaru svedena je, po svemu sudeći, na bojkotiranje manjinskih prava do sljedećeg popisa stanovništva 2021. godine. Uz malo sreće, daljnji raspad ekonomske perspektive i nastavak javne huškačke strategije većine koja odlučuje o pravima manjine rezultirat će padom udjela registriranih Srba ispod jedne trećine. Time bi nestala i obaveza za uspostavom prava koja im zakonski pripadaju. Premda je Ustavni sud u zadnjoj odluci naložio Gradskom vijeću da uvede obavezu godišnjeg razmatranja ‘razumijevanja, snošljivosti i dijaloga među građanima i u skladu sa zaključcima odlučuje o mogućem proširivanju prava Srba’, i premda je Vlada najavila uvođenje sankcija za neprovođenje te obaveze, opisana kronologija jamac je da od toga neće biti ništa. O doprinosu Ustavnog suda cijeloj priči od 2014. do 2019. godine najpreciznije se očitovao već citirani sudac Abramović: ‘Iz odluke proizlazi da je Ustavni sud tada smatrao da manjinski jezik ili pismo mogu ugroziti potrebe većinskog hrvatskog naroda zbog (još) živih posljedica velikosrpske agresije. Ne mogu se složiti s takvim konstruktom. Kao prvo, manjinski jezik i pismo nikako ne utiču na potrebe naroda koji se njima ne služi – osim na razini simbola. Ako pogledamo tu razinu, onda su jezik i pismo simboli naroda koji ih koristi. Kazati da su jezik i pismo (još) nepoželjni znači, u stvari, kazati narodu koji se njima koristi da je ovdje nepoželjan ‘jer ugrožava potrebe većinskog naroda’.’
portalnovosti
Sredinom siječnja 2019. HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava održao je konferenciju za medije povodom 21. godišnjice završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Hrvatske. Obljetnicu važnog događaja kojim je bez oružja završen konflikt u Hrvatskoj Penava je iskoristio da s javnošću podijeli dokaze koji su po njemu pokazatelj da je današnji Vukovar ‘epicentar kontinuirane velikosrpske puzajuće agresije’. Kao pokretače nove ‘agresije’ imenovao je najistaknutije političke predstavnike Srba u Hrvatskoj, ističući da se služe ‘prikrivenim metodama plasiranja laži, širenja pesimizma i defetizma, preuveličavanja i zastrašivanja’.
‘Ključno je da takve neprijateljske namjere prepoznamo, prokažemo, ne podcijenimo te se otvoreno i hrabro spram njih postavimo’, poručio je gradonačelnik, navodeći primjere iz Vukovara koji potvrđuju tezu o ‘velikosrpskoj puzajućoj agresiji’. U krunske dokaze uvrstio je prošlogodišnju snimku s utakmice lokalnih nogometnih klubova na kojoj dio maloljetnika sjedi na tribini za vrijeme intoniranja hrvatske himne. ‘Hoćemo li mi danas, 27 godina nakon toga, šutjeti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu sjede na istu tu himnu?’ zapitao se Penava. Dva dana nakon što je snimka objavljena na službenoj stranici Grada Vukovara, maskirani nasilnici pretukli su učenika trećeg razreda Tehničke škole koju je Penava spomenuo na konferenciji. Političku odgovornost gradonačelnik je na koncu svalio na SDSS, ističući da najveća stranka Srba u Hrvatskoj ‘kreira kaos i onda se čudi ako nešto ne štima’.
Desničarski političari predstavili su zakonski jamčena manjinska prava kao alat tobožnje velikosrpske politike i pokušaj da se u mirnodopskim okolnostima provede ‘drugi memorandum SANU’
Ovu poznatu priču, koja se odvijala prije pola godine, vrijedilo je navesti kao preciznu mjeru recentne odluke Ustavnog suda o pravima srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Politika čiji je reprezentant iskoristio obljetnicu mirne reintegracije za huškanje na maloljetne Srbe, prebacujući odgovornost za premlaćivanje na manjinske političare ‘velikosrpskih’ usmjerenja, i dalje će imati monopol nad odlučivanjem o tome jesu li Srbi zaslužili proširenje svojih prava. Početkom srpnja Ustavni je sud zacementirao dio gradskog statuta prema kojem politička većina u Gradskom vijeću, sastavljena i od Penavinog HDZ-a, i dalje treba razmatrati ‘dostignuti stupanj razumijevanja, snošljivosti itd. među građanima’, pa temeljem svojih zaključaka ‘donositi odluku o mogućnosti, odnosno potrebi proširivanja opsega osiguranih individualnih prava srpske nacionalne manjine’. U rijetko razornom izdvojenom mišljenju, razmjere opasnosti takvog tumačenja manjinskih prava opisao je ustavni sudac Andrej Abramović. Upozorio je na sadržaj statuta iz kojeg proizlazi da će ‘postepeno priznavanje zakonom predviđenih (a trebalo bi biti i zajamčenih!) manjinskih prava ovisiti o političkom dogovoru u Gradskom vijeću u nekom konkretnom trenutku’. ‘To derogira manjinska prava s ustavne/zakonske kategorije na političku kategoriju, što smatram nedopustivim i fundamentalno neustavnim’, napisao je Abramović, oštro kritizirajući odluku većine koja je od svih spornih točaka na koncu poništila odluku gradskih vlasti da se službeni dokumenti na ćirilici mogu tražiti isključivo pisanim putem. Odsad će, naime, to biti moguće i usmenim zahtjevom. Čak i taj ustupak izazvao je revolt lokalne vlasti. Gradonačelnik Penava u prvim je istupima najavio bojkot odluke Ustavnog suda, ističući da treba najprije riješiti pitanje nestalih i neprocesuiranih ratnih zločina, pa da se nakon toga može pričati o aktualnim pravima jedne skupine državljana Hrvatske. Tako je predstavnik najbrojnije stranke u Gradskom vijeću kolektivno poistovjetio prava građana Vukovara srpske nacionalnosti s ratnim zločincima i velikosrpskom politikom.
Gledana u cijelosti, odluka Ustavnog suda može se okarakterizirati kao skandalozno popuštanje lokalnoj krajnjoj desnici. Posebno je, međutim, potrebno naglasiti medijski nedovoljno publiciranu činjenicu da politički predstavnici većinskog naroda u Vukovaru godinama uskraćuju prava manjini zbog navodne nesnošljivosti koju lokalni Srbi proizvode, iako su upravo hrvatski desni političari najveći inspiratori mržnje, konflikta i netrpeljivosti u etnički podijeljenoj vukovarskoj sredini.
Priča s početka teksta samo je jedan u nizu primjera. Kao što je također dobro poznato, cjelokupni problem oko ćirilice uzrokovale su političke opcije čiji će predstavnici, zahvaljujući Ustavnom sudu, i dalje imati monopol nad doziranjem manjinskih prava. Antićirilične prosvjede, koji su doveli do aktualnog stanja, pokrenuo je HDZ uz pomoć pridruženih braniteljskih organizacija. Čekićanjem ćirilice rušili su se Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i pripadajuće međunarodne konvencije. Po mnogima, bio je to i izravni HDZ-ov pokušaj rušenja SDP-a na nacionalnoj razini. Fizičko nasilje pratila je višemjesečna verbalna mržnja protiv lokalnih Srba. Najvidljiviji vukovarski političari predstavili su zakonski jamčena manjinska prava kao alat tobožnje velikosrpske politike i pokušaj da se u mirnodopskim okolnostima provede ‘drugi memorandum SANU’. Umjesto zaštite prava manjine, Ustavni sud donio je 2014. godine odluku kojom se nagrađuje nasilna većina. Osim što su zaustavili postavljanje ćiriličnih tabli, ustavni suci obvezali su tada Gradsko vijeće da u roku od jedne godine propiše kolektivna i pojedinačna prava srpske manjine, ‘uzimajući u obzir posljedice velikosrpske agresije iz Domovinskog rata koje se osjećaju i danas’. Tako su gradskim vijećnicima ‘dopustili’ da se ‘kolektivna prava urede postupno i na način koji uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda’.
Vijećnici HDZ-a, HDSSB-a i Hrvatske konzervativne stranke (HKS) 2015. godine u gradski su statut uglavili odluku da će Srbima povećati prava temeljem procjene političke većine i da će najkasnije svake druge godine dopunjavati statutarnu odluku kojom se manjini priznaju prethodno dogovorena nova prava. Vlada je pak bila obvezana da dopunama Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kontrolira i sankcionira lokalnu opstrukciju njihove provedbe. Državna vlast do danas nije izglasala te izmjene, a vukovarsko vijeće nikada nije dopunilo statutarnu odluku. ‘Zakonodavac izbjegava, a lokalna samouprava niti hoće, niti može riješiti – na Ustavom i zakonom propisani način – problem koji je nastao. Problem je, zbog svega toga, trebao riješiti Ustavni sud, koji je i nastanku problema djelomično kumovao, ali je (opet) propustio to učiniti’, napisao je ustavni sudac Abramović u izdvojenom mišljenju.
Strategija sadašnjih vlasti u Vukovaru svedena je na bojkotiranje manjinskih prava do popisa stanovništva 2021., kada bi uz ekonomski raspad i huškanje udio Srba mogao pasti ispod trećine
Budući da je doziranje manjinskih prava prije pet godina ostavljeno na arbitrarnu procjenu lokalne desnice koja redovno nameće kolektivnu krivnju lokalnim Srbima za sve što se desilo devedesetih, rezultati su bili sasvim očekivani. Odgovornost za izostanak dopune novih prava redovno se prebacuje na manjinsku stranu. Jer nemoguće je povećati prava Srba ako su njihovi politički predstavnici, poput dogradonačelnika Srđana Milakovića iz DSS-a, provoditelji ‘velikosrpske politike’. Njihovo djelovanje treba zabraniti, kako je zatražio Penavin lokalni HDZ. Postepeni progres u širenju manjinskih prava iluzoran je sve dok SDSS djeluje u Hrvatskoj i Vukovaru, sugerirao je Penavin bliski suradnik i šef Savjeta za branitelje Grada Vukovara Tomislav Josić, tražeći zabranu i te stranke. ‘I Milorad Pupovac je ‘91. godine podržavao agresiju, a ni danas zasigurno nije promijenio mišljenje! Takve ljude treba procesuirati, a ne im dati da kroje našu politiku’, poručio je u jednom medijskom istupu, dodajući da bi vojna akcija bila bolje rješenje od ‘tzv. mirne reintegracije’. ‘Manje bi hrvatskih branitelja poginulo da se ‘Oluja’ nastavila na istoku Hrvatske, nego što ih se kasnije ubilo zbog nepravde koju su doživjeli…’, istaknuo je Josić, sugerirajući tako da je za ‘nepravde’ suodgovorna omražena manjina u Hrvatskoj.
Čak i mimo teze o velikosrpskim političarima u Hrvatskoj i Vukovaru, uvjeti za povećanje prava srpske manjine, ako se pita drugog dogradonačelnika, Marijana Pavličeka iz HKS-a, nikada neće biti uspostavljeni. Pavliček, predsjednik Hrvatske konzervativne stranke koja s HDZ-om u vukovarskom Gradskom vijeću donosi ključne odluke, u više je navrata izjavio da ‘ćirilici nikada nije bilo i nikada neće biti mjesto u gradu heroju’. ‘Želim živjeti u Hrvatskoj gdje će u Vukovaru, koji i dandanas traži nestalih 400 ljudi te ima brojne ratne rane, jedini službeni jezik biti hrvatski, a službeno pismo latinica, makar tamo živio jedan jedini Hrvat’, izjavio je Pavliček, dok je u drugom istupu kazao da je među srpskom zajednicom u Vukovaru ‘još uvijek razno oružje zakopano po podrumima i drugim skrivenim mjestima od rata i mirne reintegracije’. Gotovo svi prosvjedi i inicijative gradskih vlasti koji su završili u medijima na nacionalnoj razini išli su u smjeru optužbi na račun manjinskih sugrađana i političara.
Godinama nakon što je jedan hrvatski veteran u nesretnim okolnostima stradao u pokušaju da razbije ćiriličnu ploču, Penava i njegovi politički sekundanti za ubojstvo su prozivali lokalnog policajca srpske nacionalnosti, dok je zataškavanje po njima obavio bivši ministar policije Ranko Ostojić. Slične optužbe na račun aktualne HDZ-ove vlasti poslužile su braniteljima i gradonačelniku da pokrenu prosvjed zbog višedesetljetnog neprocesuiranja ratnih zločina. Povod je bila suspenzija Nikole Kajkića, policajca koji je istraživao Ovčaru. Iako je maknut zbog optužbi za falsificiranje iskaza, njihov je argument bio da su ga nadređeni odstranili zbog HDZ-ovih koalicijskih partnera iz SDSS-a. Ne čudi stoga da je i prosvjed poslužio za optužbe o sudioništvu srpske manjine u zataškavanju zločina, iako se radi o skandalozno neučinkovitom radu hrvatskog tužilaštva i sudova u razrješavanju ratnih zločina srpskih postrojbi na Ovčari i u okupiranom Vukovaru. Kao u svim redovnim komemorativnim prigodama, u kojima se nominalno obilježava sjećanje na žrtve masovnog zločina u Vukovaru, i ovaj je skup korišten da se zastraše preostali lokalni Srbi. Izvan takvih prigoda i redovnih komemoracija, predstavnici Srba dobrim su dijelom izmješteni iz donošenja svakodnevnih odluka, histerično se reagira na njihove zahtjeve za odavanjima počasti (i) srpskim žrtvama, dok se propisane kvote o zapošljavanju u tijelima lokalne samouprave redovno ignoriraju.
Cjelokupna strategija političkih vlasti u Vukovaru svedena je, po svemu sudeći, na bojkotiranje manjinskih prava do sljedećeg popisa stanovništva 2021. godine. Uz malo sreće, daljnji raspad ekonomske perspektive i nastavak javne huškačke strategije većine koja odlučuje o pravima manjine rezultirat će padom udjela registriranih Srba ispod jedne trećine. Time bi nestala i obaveza za uspostavom prava koja im zakonski pripadaju. Premda je Ustavni sud u zadnjoj odluci naložio Gradskom vijeću da uvede obavezu godišnjeg razmatranja ‘razumijevanja, snošljivosti i dijaloga među građanima i u skladu sa zaključcima odlučuje o mogućem proširivanju prava Srba’, i premda je Vlada najavila uvođenje sankcija za neprovođenje te obaveze, opisana kronologija jamac je da od toga neće biti ništa. O doprinosu Ustavnog suda cijeloj priči od 2014. do 2019. godine najpreciznije se očitovao već citirani sudac Abramović: ‘Iz odluke proizlazi da je Ustavni sud tada smatrao da manjinski jezik ili pismo mogu ugroziti potrebe većinskog hrvatskog naroda zbog (još) živih posljedica velikosrpske agresije. Ne mogu se složiti s takvim konstruktom. Kao prvo, manjinski jezik i pismo nikako ne utiču na potrebe naroda koji se njima ne služi – osim na razini simbola. Ako pogledamo tu razinu, onda su jezik i pismo simboli naroda koji ih koristi. Kazati da su jezik i pismo (još) nepoželjni znači, u stvari, kazati narodu koji se njima koristi da je ovdje nepoželjan ‘jer ugrožava potrebe većinskog naroda’.’
portalnovosti
