Blebetanje je jedna od temeljnih zadaća našeg čovjeka, onoga koji želi neku afirmaciju u društvu.
Zna se da se blebetanjem najviše postiže, i tko blebeće više, i nadmoćnije, tko je u tom blebetanju nakinđuren poput seoske kapelice, kome se pri blebetanju šire i više nadimaju prsa, kao u kočopernog purana, i tko je ujedno dovoljno bestidan da tim blebetanjem što više vrijeđa i obezvrjeđuje kakav zadani cilj, kakvog javno prokazanog subjekta, taj će, garantirano, imati više uspjeha, biti će u ovoj kulturi slavljen i poštovan.
To je takozvana ”psihologija seoskoga dvorišta”, u kojemu sve kokoši kvocaju iritantno puno i glasno, u neprekidnoj težnji da jedna drugoj dokažu svoju elokvenciju i svoje obrazovanje, dok su, istovremeno, najdrskiji među gusanima i puranima daleko iznad kokoški, jer oni ne samo da kvocaju, već i ispuštaju piskutave urlike, koji ih uzdižu do viših formi i oblika – sve po shvaćanjima naših umnih ljudi i uglednika.
Jedno nipošto ne treba gubiti iz vida – o svemu se može blebetati, od svega se može raditi priča – bitno je samo da čovjek izgubi svaku mjeru objektivne prosudbe važnosti vlastite uloge, i da si naprosto, čim mu prigoda pruži za to povoda, čim više i čim blagoglagoljivije, kulturno daje na značaju.
Uostalom, čemu zdvajati, čemu se držati po strani? Treba se naprosto gurati i udarati laktima u rebra, kao pri tramvajskoj gužvi, uz jasno, ljubazne osmijehe i birane izraze.
Treba naprosto blebetati i blebetati, uopće nije bitno što, jer blebetala već odavno nitko ne sluša, iz razloga jer su se svi prepustili uživanju u glazbi koju tvore njihove riječi.
Međutim, dokazano je vječitim vraćanjem istih primjera, kako najglasnije kokoši u tom našem uljudbenom dvorištu potiču naše najuzvišenije udivljenje, a njihova neotesanost i opći manjak ukusa, vulgarnost i primitivnost njihova stila, samo im još dodatno povisuju cijenu.
Sve je to dio kolektivne groteske na koju dobrovoljno, bez naročitih prisila, pristajemo, uvjereni u važnost i neizbježnost prisustva unutar ovakve slike, koja se shvaća kao dio tradicijskog naslijeđa i narodnog blaga, i kao takva, nepromjenjiva, vrijedna svakog očuvanja.
Jer tko ne blebeće, ili tko blebeće nedovoljno glasno i snažno, nedovoljno postojano i samodopadno, taj i ne postoji – toga je, već istoga časa, dok još udiše i izdiše kisik, pregazilo vrijeme – ono isto vrijeme koje će uznesti u vis i prebaciti preko sama sebe, k nedodirljivim sferama vječnosti, vrijedna i ustrajna blebetala, narcisoidna lupetala koja govore sve i sva, ali ipak više ono što ne treba i ono što ih nitko ne pita i ne traži, rukovodeći se drevnom logikom kako od viška glava ne boli.
”Nikad se ne zna” i ”nije zgorega”, također su naše misli vodilje, stoga mi blebećemo, ističemo ovo i ono, iznosimo svoja rodoslovna stabla i krštene listove čim nam se netko obrati s ”Dobar dan!”, zlu ne trebalo, imena i prezimena predaka uklesana na nadgrobne spomenike, krivotvorene i skupo plaćene dokaze o položenim svetim prvim pričestima, malim i velikim maturama, diplomama i diplomskim radovima…
Sve su to već dobro uvježbani Pavlovljevi refleksi u našeg predvidljivog naroda, koji je prošao izgleda jednu jako učinkovitu i dobru dresuru, nakon koje se vrzma uokolo blebećući i naguravajući se laktovima i kezeći se čeljustima u ovako zavidnome drilu, drilu kojega bi svi da shvaćaju kao mrtvo ozbiljnu stvarnost, premda često sve više nalikuje na kakvu nezgrapno uvježbanu provincijsku predstavu, iz onog poznatog sela Mrduša Donja.
autograf
