Ušutkivanje građana ide dalje

Ne zna desnica što radi desnica, da parafraziramo onu biblijsku. Nakon stampeda na neprofitne medije i HRT, Vlada je krenula i na nevladine organizacije. Prijedlog uredbe o raspodjeli sredstava od igara na sreću za 2016. godinu predviđa drastično rezanje novaca za Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva.

Preko nje su mnoge udruge za osobe s invaliditetom, ekološke organizacije, udruge za brigu o djeci, beskućnicima i drugim ranjivim skupinama već godinama mogle aplicirati za lutrijska sredstva. Samo u 2014. godini preko Nacionalne zaklade odobreno je 486 financijskih potpora za projekte koje provodi više stotina raznih nevladinih organizacija, zahvaljujući čemu je zaposleno 829 osoba i u čije je aktivnosti uključeno preko 7000 volontera.

Po sadašnjem „domoljubnom“ prijedlogu, ta su sredstva smanjenja za 70 posto, odnosno za oko 30 milijuna kuna. Istina, nakon što su se mnogi savezi tih udruga digli na noge, Vlada je privremeno odgodila donošenje novog, srezanog modela. Do kada – ne zna se. Ne zna se ni hoće li se pred Vladom za tjedan-dva-tri opet naći istovjetni restriktivni papir ili će on pretrpjeti neke pretumbacije.

U međuvremenu, valja podsjetiti da udar na civilno društvo nije slučajan. Početkom veljače u Saboru je raspravljan izvještaj o radu Nacionalne zaklade za 2014.godine. Bila je to prilika novoj vladajućoj desnoj osovini da udari po 'nepoćudnim' udrugama. Najglasniji je bio HRAST-ov Ladislav Ilčić iz HDZ-Mostove koalicije. Lukavom snishodljivošću Ilčić nije krenuo đonom na sve udruge bez razlike. Pametan je on. Za razvoj demokratskog društva važna mu je, kazao je, aktivnost građana, ali (uvijek to 'ali') - ne bilo kojih građana. Razumljivo mu je da država treba pomagati, na primjer, udruge roditelja djece s posebnim potrebama ili braniteljske udruge, ali „u našem civilnom društvu ima ljudi kojima je to veliki biznis, koji imaju dobre veze s medijima, s dobrim vezama u inozemstvu, koji se dobro grupiraju i njih mi ne bi trebali podržavati“. Bio je još konkretniji – ti potonji sumnjivci su, po Ilčiću, GONG, CESI, Centar za mirovne studije, Iskorak, Kontra, B.a.B.e., Ženska mreža Hrvatske, mreža udruga Platforma 112, ... Upravo je kroz te udruge oslikao svoju tezu da je „naše civilno društvo duboko bolesno“. I što nam je, dakle, činiti? Ilčić ima rješenje: treba ojačati problematični Savjet za razvoj civilnog društva s predstavnikom „obiteljskih udruga“, treba pročistiti civilno društvo od udruga koje su umrežene sa SDP-om i HNS-om i treba u financiranju praviti jasnu razliku između udruga koje „zaslužuju našu podršku i onih koje to ne zaslužuju“.

Desetominutna Ilčićeva saborska kanonada urodila je plodom. Nakon samo dva mjeseca pred Vladom se našla sporna uredba o preraspodjeli sredstava od igara na sreću. Suprotno nedavno usvojenom Državnom proračunu i Strategiji Vlade za 2016-2018. godinu u kojima se predviđa više (!) novca za Nacionalnu zakladu i njezino jačanje kroz nove projekte podrške. Uredba je doturena u Banske dvore, a da nije prošla raspravu na Savjetu za razvoj civilnog društva kojeg čine predstavnici udruga i državne uprave, a što je bila praksa svih proteklih 12 godina. Srezana su sredstva isključivo Nacionalnoj zakladi preko koje je od 2004. godine svake godine išlo prosječno 14 posto novca dobivenih od igara na sreću. Sada se predlaže samo 4 posto, najmanje do sada. Istina, ojačane su novčane podrške preko različitih ministarstva za sportske, braniteljske, socijalne i humanitarne udruge. Uguran je čak i dobro HDZ-ovski ekipiran Hrvatski crveni križ preko Ministarstva zdravstva (to spominjemo kao kuriozitet).

Na prvi pogled, nije se dogodilo ništa strašno: predlaže se samo preraspodjela – sad će udruge za osobe s invaliditetom, udruge za odgoj i obrazovanje djece i mladih ili one iz kulture aplicirati preko „matičnih“ ministarstava za približno istu količinu novca.

Razlika ipak postoji. Nacionalna zaklada je, za razliku od ministarstava, neovisna od politike. Pomoć preko ministarstava podložna je političkim igrama i vladajućim ideologijama kroz razmrvljene projekte, bez dugoročne podrške. Nacionalna zaklada jedina je koja je do sada imala sustavnu institucionalnu dugogodišnju podršku za udruge koje se bave ranjivim skupinama. Njihovim prebacivanjem pod izravnu državnu kapu, aktivnosti koje pomažu mogu doći u pitanje. Ako se doista oslabi Nacionalna zaklada, dogodit će se još jedna vrlo važna posljedica – a što je Ilčić najviše priželjkivao – bit će to izravan udar na udruge koje kritički promišljaju i mobiliziraju građane za društveni angažman. To su upravo udruge koje je Ilčić poimence spominjao.

Ipak, nemojmo se zavaravati. Nije Ilčić slobodni strijelac, jednako kao što nije ni ministar Zlatko Hasanbegović u sektoru kulture i medija. On je samo nestrpljiv. Zato naizgled dobrohotna gesta ministra financija Zdravka Marića da privremeno odgodi donošenje sporne uredbe, tek je predah. Do novog, a u suštini istog, udara iza druge okuke. Kritički, dobro informiran i aktivan građanin jednostavno smeta ovoj vlasti. Treba ga ušutkati. Kroz proceduru ili bez nje.