Anti-antifašistička rekonkvista, na sreću, nailazi na antifašistički otpor, ali isključivo fokusiranje na taj segment aktualnih zbivanja nosi sa sobom opasnost da se pod pritiskom "ustaško-partizanskih", "blajburško-jasenovačkih" tema ponovno zaboravi na neugaslu prijetnju kapitalizma. To se, naime, već jednom dogodilo, početkom devedesetih godina.
Premda bi bilo pretjerano tvrditi da se u Hrvatskoj nakon posljednjih parlamentarnih izbora išta bitno promijenilo, nedvojbeno je da su se dogodile određene klimatske promjene, i to vrlo brzo, tako da su se zapravo ostvarile riječi Tihomira Tima Oreškovića (TTO), izrečene kao zakletva pred predsjednicom Republike 23. prosinca 2015., kad mu je ova dala mandat za sastavljanje vlade: "Znam da danas hrvatski mandatar nema 100 dana, ali to ni ne tražim." Kakve su se to promjene dogodile?
Retorika vladajućih – pri čemu mislim i na tzv. poziciju i na tzv. opoziciju – zaoštrila se, na svjetlo dana ponovno su izašli ustaše i partizani, raskopane su blajburške i jasenovačke grobnice, fašistoidni revizionisti i antifašistički vizionari podsjećaju na četrdesetprvu i četrdesetpetu, devedesetprvu i devedesetpetu... HDZ je, napajajući nikad presahnule desničarske ponornice, uzbibao post-tuđmanovsku močvaru, u koju se ulijeva i konzervativno-klerikalna struja koja teče ispod Mosta, a u koju su spremno uskočili i "lijevi liberali" na čelu sa SDP-om. Svi oni, udruženim snagama, povukli su za sobom onemoćali narod, kojemu ne treba još mnogo da se udavi, iako je i jednima i drugima i trećima, koji su zapravo jedno, puna usta Hrvata i Hrvatske, građana i demokracije.
U članku Mrtvi kut politike, objavljenom na ovom mjestu prije dva mjeseca, ustvrdio sam, promatrajući predizbornu i poslijeizbornu gungulu, da tu i takvu pseudodemokratsku retoriku natkriljuje hrvatska partitokratska oligarhija, a da se iznad partitokratske politike Republike Hrvatske utvrdila oligarhijska politika Europske unije, nad kojom, pak, vlada hladna kapitalistička ekonomija koja je progutala cjelokupnu politiku.
Dok se inteligencija, kulturnjaci i aktivisti bave ministrom kulture, kao posve neproblematiziran (i to, simbolično, kao prvi od svih ministara) na funkciju ministra financija (što je, kako stvari stoje, ključna državna funkcija) sjeda Zdravko Marić, do maločas izvršni direktor Todorićevog Agrokora za strategiju i tržište kapitala, čija se vizija politike, dakako, potpuno poklapa s TTO-ovom. (Foto: Damir Senčar, Hina)
Tvrdnja se može činiti promašenom jer: kakve veze ima glib hrvatske politike i društva s antiseptičkim europskounijsko-kapitalističkim prostorima? Međutim, veza mi se i dalje čini izravnom. Naime, da bi europskounijska i kapitalistička atmosfera bila prozračna i da bi se kontinuirano poduzetnički klimatizirala, potrebno je osigurati dobru kanalizaciju, a recentno hrvatsko desničarenje, slično onom mađarskom i poljskom, savršeno izvršava tu funkciju. Kad je poglavnik tzv. Domoljubne koalicije, Tomislav Karamarko, 23. siječnja 2016. pobjednosnosno izjavio: "HDZ je uspio maknuti nehrvatstvo sa Pantovčaka, iz Sabora i Banskih dvora, a to i jest bio naš cilj", ne samo da je imao figu u džepu, nego se, zbog njegova šupljeg domoljubnog džepa, ta figa vidjela iz aviona. Jer njegova verzija "micanja nehrvatstva" znači da je predsjednikom Vlade Hrvatske postao jedan Kanađanin, da je kreator ekonomske politike Republike Hrvatske jedan njemački think tank, da je kreator hrvatske politike općenito Europska komisija, a sve to da bi se "stranim investitorima", multinacionalnim korporacijama ili anacionalnom kapitalu osiguralo uvjete za nesputan rad.
Jedino nepripremljenosti TTO-a za izazove novostečene dužnosti, odnosno činjenici da je s neba globalno-korporativnog svijeta pao na žitko tlo hrvatske politike, treba pripisati njegovu kritiku prve saborske rasprave u ovom mandatu: "Moja firma bi propala da smo satima pričali o ustašama." Mislio je, naivan, da je višesatno, tj. višegodišnje i višedesetljetno bavljenje ustašama i partizanima smetnja privođenju kompanije pod nazivom Republika Hrvatska svijetu svjetskog biznisa. Mislio je, jadan, da je, jednako kao i u Kanadi i drugim normal(izira)nim zemljama, društvena integracija i homogenizacija olakotna okolnost za biznis. Uskoro je prestao prigovarati Hrvatima na njihovim čudnim običajima jer je shvatio da u hrvatskom političko-ekonomskom folkloru stvari stoje malo drugačije: njegovoj korporativnoj politici neće biti otpora sve dok se narod dezintegrira po liniji ustaša i partizana, fašizma i antifažizma, antikomunizma i komunizma. To je jedino objašnjenje TTO-ovog reteriranja, odnosno njegove rastuće rezistentnosti na domorodački diskurs i odgovarajuće mu prakse, uključujući njegovo uključivanje u cjenkanja oko realpolitički i realekonomski nevažnih ministara kulture i branitelja, koja potiču svađe i podjele među političarima i, što je još važnije, građanima. "Actually", pomislio je TTO, "that's good for doing business".
Karamarkova verzija "micanja nehrvatstva" znači da je predsjednikom Vlade Hrvatske postao jedan Kanađanin, da je kreator ekonomske politike Republike Hrvatske jedan njemački think tank, da je kreator hrvatske politike općenito Europska komisija, a sve to da bi se "stranim investitorima", multinacionalnim korporacijama ili anacionalnom kapitalu osiguralo uvjete za nesputan rad. (Foto: Hina)
I onda se bacio na posao. Dok se hrvatska raja klala kao četrdesetih i devedesetih, TTO je u Kitzbühelu dogovarao poslove sa svjetskim "financijašima i kupcima državnog duga na neformalnom druženju u organizaciji bankarske grupacije UniCredit". Ne trebamo se čuditi: "Kazao je da je presretan razgovorima s financijašima te je putovanje ocijenio uspješnim." A to znači, njegovim riječima, da je nastojao ispuniti dvije stvari: "Da pokrenemo optimizam i pozitivnu klimu za investitore, a drugi da iskoristimo priliku i stvorimo o Hrvatskoj pozitivnu sliku." Ne treba čuditi ni reakcija tamo prisutnih predstavnika krupnog kapitala koju je TTO prenio: "Komentirali su da je vrlo pozitivan korak za Hrvatsku to što je došao netko iz privatnog sektora i financija."
U to se uklapa i postizborna objava predizbornog ekonomskog programa HDZ-a, koji je izradio njemački "ordoliberalni" institut ifo, a u kojemu se za Hrvatsku ne predviđa ništa drugo doli prilagodba europskim i svjetskim neoliberalističko-kapitalističkim trendovima. U to se uklapaju i nešto kasnije najave "korektivnih mjera" Europske komisije koja Hrvatskoj obećava isto što i svjetski kapitalizam, samo s europskim predznakom. S obzirom na to, TTO je idealan predsjednik koalicije HDZ-a i ifo-a.
Koalicijska vlast koju sačinjavaju Kapital i Država, ili EU i RH, ili HDZ i SDP, u prvom će naletu potaracati krhki sloj "nedržavotvornih" nezavisnih medija, krhka prava "privilegiranih" nacionalnih manjina, a možda i prava nekih drugih krhkih manjina koje su se suviše "osilile", ali to je samo ono što je najvidljivije, a zapravo je tek predigra za napad na radnike i penzionere, zdravstvo i školstvo, i sve drugo što ometa betoniranje europskounijsko-kapitalističke paradigme.
TTO: Njegovoj korporativnoj politici neće biti otpora sve dok se narod dezintegrira po liniji ustaša i partizana, fašizma i antifažizma, antikomunizma i komunizma. (Foto: Lana Slivar Dominić, Hina)
Pod tim vidom, opsesivno inzistiranje uznemirenih aktivista na skretanju hrvatske visoke politike udesno, na mejnstrimiziranju "filoustaštva" i "fašizaciji" javnog života ne treba obezvređivati, jer važno je upozoravati i na te epifenomene vladajućeg sistema, ali zadržavanje na tom vidu recentnih promjena čini se kratkovidnim jer Hasanbegovićevom kapom i Crnojinim "registrom izdajnika" samo se prikrivaju pravi problemi građana Hrvatske i prave prijetnje njihovoj budućnosti. Jednostavnije rečeno: anti-antifašistička rekonkvista, nasreću, nailazi na antifašistički otpor, ali isključivo fokusiranje na taj segment aktualnih zbivanja nosi sa sobom opasnost da se pod pritiskom "ustaško-partizanskih", "blajburško-jasenovačkih" tema ponovno zaboravi na neugaslu prijetnju kapitalizma, što se već jednom dogodilo, naime, početkom devedesetih godina.
Dok se inteligencija, kulturnjaci i aktivisti bave ministrom kulture, kao posve neproblematiziran (i to, simbolično, kao prvi od svih ministara) na funkciju ministra financija (što je, kako stvari stoje, ključna državna funkcija) sjeda Zdravko Marić, do maločas izvršni direktor Todorićevog Agrokora za strategiju i tržište kapitala, čija se vizija politike, dakako, potpuno poklapa s vizijom TTO-a, do maločas glavnog financijskog direktora farmaceutske korporacije TEVA. U tom smislu, s pažnjom treba saslušati izjavu Ružice Vukovac, nesuđene Mostove ministrice poljoprivrede, koja je 22. siječnja 2016., u napadu iskrenosti, jasno rekla što je bio problem pri njezinu izboru na funkciju ministrice: "Rečeno mi je da sam zapravo zapostavila krupni kapital, odnosno one velike koncerne."
Famozno "stvaranje poduzetničke klime" podrazumijeva klimatski dizajn ili manipulaciju atmosferom. U najnižem sloju hrvatske atmosfere, u troposferi, za koju znanost kaže da je "sloj koji leži uz površinu zemlje" i da je "najniži, najgušći i najtopliji dio atmosfere", narod se guši u ustašama i partizanima, fašizmu i antifašizmu. Potisak odozgo pravi medijska stratosfera, a to je sloj koji je, reći će znanstvenici, "stabilan zbog temperaturne inverzije", takoreći, zbog pravilnih promjena političke retorike i retoričke politike, tj. zbog onoga što se zbiva u mezosferi, u onom sloju čija "visina i debljina nisu precizno definirane, zbog učestalih i opsežnih promjena, u relativno kratkom vremenskom periodu", dakle, zbog učestalih zamjena SDP-a HDZ-om, da ne kažem "ljevice" "desnicom". To što se zbiva u partitokratskoj mezosferi pod izrazitim je utjecajem termosfere kao "najvećeg sloja atmosfere", dakle, pod utjecajem Europske unije, nad kojom je egzosfera, koja "predstavlja kontakt Zemlje i svemira", odnosno Hrvatske i svijeta, a to je krupni kapital. Što si niže u atmosferi, to ti je manja šansa da vidiš gornje slojeve atmosfere, ali oni imaju itekako veliki utjecaj na tebe. I tako Hrvati i građani Hrvatske – oni u najnižem, najgušćem i najtoplijem sloju – gube dah, a da ustvari ne znaju zašto, jer nemaju vremena da razmišljaju o višim, njima nedostupnim slojevima.
Deratizacija najnižih slojeva atmosfere ne smije prestati biti zadaćom svih onih mislećih i djelujućih – prvenstveno teoretičara i aktivista – ali i oni i svi drugi trebali bi gledati dalje od onoga što im diktiraju HDZ i SDP, koje boli neka hrvatska stvar za hrvatstvo i nehrvatstvo sve dok su oligarhijski privilegiji osigurani i dok se "ide delati" europski i globalno, što je novi hrvatski premijer brzo prepoznao istaknuvši kao svoje temeljno načelo "doing business".
h-alter
