U suvremeno maniristično doba remakeova, rebootova, spinoffova, franšiza, prequela i sequela, dedukcijskog razrjeđivanja/cjepkanja filmova u serijale (Fargo, Vrisak, nadolazeći Gospodar prstenova), svakako svoje mjesto zauzima i nasuprotan proces zgušnjavanja/reduciranja serija u filmove. Upravo tom postupku pribjegao je cijenjeni scenarist Gosford Parka (2001) i autor višestruko nagrađivanog, globalno omiljenog inicijalnog serijala od šest sezona Downton Abbey Julian Fellowes, zaokruživši petnaestogodišnju sagu obitelji Crowley od uvodno prezentiranog potonuća Titanica 1912. u prvoj epizodi do 1927. godine, tematizirane u dugometražnom filmu.
Bazno superlativan scenarij obilato se koristi kategorijama light, sapuničastog i melodramatičnog, s brojnim rukavcima romantičnih čežnji, spletkarenja ali i nepravdi u skladnom omjeru, što vrsno funkcionira u seriji, a i u filmu je nastavilo teći, proširivši kameru izvan imanja – na ulice, trgovine, dodatne prostorije vile, umješno pritom baratajući s nekoliko subplotova, no nažalost – ali i razumljivo neminovno, izbacivši neke od likova (potentni Spratt Jeremyja Swifta, gospodin Mason kao potencijalni ljubavni interes gospođe Patmore) te je u nekom smislu bolji završetak predstavljao sam finale šeste sezone, sa brojim cameima (Richard E. Grant, Rade Šerbedžija), katkad i isforsiranim (ali uvijek u službi feel-good mota) sparivanjima gotovo svih likova i općim hepiendom, pa film zapravo funkcionira kao benigna i pitka no praktički nepotrebna ekstenzija istog, odnosno kao utješni desert za brojne fanove kojima je bilo teško rastati se od opće omiljenog showa i njegovih likova.
Fascinantni interijeri raskošnog dekora, glamuroznog retro luksuza kao spektakularna minuciozno razrađena mizanscena produkcijskog dizajna, kostima, frizura, pouzdanog ansambla, s mnogim pronicljivim zajedljivim one-linerima (mahom rezerviranima za lik udove Grantham Maggie Smith), ali i parcijalno neuvjerljiva priča (najviše prelomljena preko leđa lika Thomasa Barrowa /Robert James-Collier/ - od njegove abruptivne transformacije od negativca do reformiranog, reakcija na odluke nadređenih; ali i nemotivirano i dvojbeno uzimanje stvari u svoje ruke od strane posluge) čine miks čije je mane ipak lako previdjeti i oprostiti jer zarazan, benevolentan saharinski eskapizam filma i pitanja koja su mu u srži čini probavljivima i manje dramatičnima. U ista svakako spadaju propitkivanja o inherentnoj vrijednosti očuvanja tradicije i obitelji, ali i nužnosti promjene, odnosno klasne diskrepancije, u downtonskom aristokratskom mikrokozmosu prezentirane u utopijsko-idealiziranom svjetlu, bez egzaminacijskog, satiričnog ili kritičkog žalca.
filmovi
