‘Pozdrav ‘Za dom spremni’ treba, da citiram dr. Zlatka Hasanbegovića, koristiti uvijek, u svakoj prilici i posvuda’, kaže Karolina Vidović Krišto, nova Škorina akvizicija. Zanimljiva ideja. Oni koji ga žele, taj pozdrav trebali bi koristiti posvuda, u crkvi, na televiziji, u dućanu, doma, u školi, u Austriji i Njemačkoj…
Užitak je gledati Hrvoja Krešića u kaznenom prostoru protivnika – to je Leo Messi našeg političkog loptanja. Na dan kad izlazi ‘Nacional’, u utorak, na Krešićevom se nišanu našao Gordan Jandroković, izmoren teškim okršajem s novopečenim mostašom Ninom Raspudićem. Prema staroj navadi, Krešić je postavljao precizna, odmjerena, inteligentna pitanja: zašto se hrvatska nafta transportira u Mađarsku nakon što je sisačka rafinerija šaptom pala, a obnova riječke nije započela; kako to da nije bilo jače reakcije na Orbanovu objavu karte velike Mađarske (nešto nalik na ‘oprostite što stojite na mojoj nozi’, promrmljao je ministar vanjskih poslova); kakva bi gromoglasna reakcija bila da je nešto slično napravio Aleksandar Vučić, i tako dalje i tomu slično. Jandroković se crvenio, mucao, isijavao nelagodom – Krešić nije Maras ili Raspudić, pristojan je to gospodin od glave do pete – pa je na sva pitanja morao davati neuvjerljive poluodgovore. U pet minuta verbalnog ping-ponga Krešić je prikazao sav čemer vladajuće politike, koja je taman toliko jaka i uvjerljiva koliko je jaka i uvjerljiva njezina ekonomija, a u njoj se, kako znamo, godišnje proizvede više kruhoboraca nego kruha. Tradicionalni hegemon, Kruna svetog Stjepana, opet se natkrilila nad ovdašnje državice koje se Ugarskoj nisu mogle i ne mogu oduprijeti. Krleža je u ‘Zastavama’ davno napisao kako su se ‘Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti’, a sada gledamo reprizu tog čina i sve nam se čini poznato.
Taman dovršiš osvrt o Krešiću, kad evo njega opet. Nedugo nakon ćeranja s Jandrokovićem, Krešić je pitanjima o transportu hrvatske nafte u Mađarsku posve izbezumio ministra Tomislava Ćorića, koji novinara proziva za ‘rubno bavljenje naftnim biznisom’, a što je ‘vidljivo iz Krešićevih poruka u zatvorenim novinarskim grupama’, koje da je ministar i osobno vidio… Još dok je Ćorić difamirao Krešića, prostorijom je zagospodario autoritativni reporterov ton, koji je ministra zamolio da podastre dokaze za svoje difamacije, koje je bez okolišanja nazvao niskima i podlima. Krešić ne zarezuje ni ministre ni premijere – i to je jedini pravi odnos novinara prema političarima. Političari su prolazni, novinari, ako su novinari, ostaju. U svojoj se 30-godišnjoj karijeri gorepotpisani kritičar nagledao stotina i stotina ministara – većine se više nitko i ne sjeća, nastupile su zastare, a žurnalističko ih je jato za mandata gledalo kao bogove. U tome obogotvorenju sivih aparatčika leži dio objašnjenja zagonetke privlačnosti politike kao poziva, ali kad mandat prođe, s čarolijom je zauvijek gotovo. Malo je tako žalosnih, besmislenih figura u ljudskom svijetu kao što su pali političari – oni lutaju svijetom kao zombiji, ispražnjeni od smisla, dostojanstva i života, kao hodajuće sablasti. Tito je Đilasu, neposredno pred smjenu, rekao kako je politička smrt u mnogočemu gora od biološke. I bio je u pravu. Elem, u ovoj kritici valja reći da su i Nova TV i HRT korektno prikazali događaj, nisu prešutjeli ni ime novinara koji je satrao ministra ni konkurentsku TV. No HRT ne bi bio HRT kad u ‘Temi dana’ ne bi ministru dao priliku da se solo brani i pušta mašti na volju, ali to je nevrijedno spomena.
‘Pozdrav ‘Za dom spremni’ treba, da citiram dr. Zlatka Hasanbegovića, koristiti uvijek, u svakoj prilici i posvuda’, kaže Karolina Vidović Krišto, novinarka HRT-a na dopustu i nova Škorina akvizicija. Zanimljiva ideja. Oni koji ga žele, taj pozdrav trebali bi – onako kako je u originalu i korišten, s desnom rukom podignutom u visini kukuruza, kako je to činio Ante Đapić – koristiti posvuda, u crkvi, na televiziji, u dućanu, doma, u školi, u Austriji i Njemačkoj. Za dom spremni! Molim vas pola kile grincajga… Štovani gledatelji ‘Bujice’, za dom – spremni! I tako dalje i tomu slično, ako može Thompson, mogu svi. I svuda. Uvijek. Iako se čini da je riječ o trendu koji nameću mediji i političari s desne margine, prava je istina obrnuta. Stvar dolazi iz mainstreama. Svako malo u Dnevniku HRT-a vidimo vijest kako su negdje otkopane žrtve partizanskih zlotvora – od Dakse do Savske, od Gračana do Macelja, to je uvijek jaka reportažna vijest u Dnevniku. One su uvijek, ali baš uvijek, nedužne, nevine, ‘pobijene bez suda, pokopane bez groba’, kako reče Plenković (pozajmivši desnici uporabljivu frazu koja će ga nadživjeti). Žrtve ustaša i drugih ne ekshumira i ne istražuje nikad nitko (kao da ne postoje stotine, tisuće takvih neistraženih stratišta), pa se u Dnevniku i nema što prikazati na tu temu. Drugi svjetski rat sveden je tako, a u svijesti mladih apsolutno, na epopeju u kojoj su nevina dječica bježala od pomahnitalih partizana koji su ničim izazvani klali, palili i ubijali. U ‘TV kalendaru’ katkad se, povrh ovoga, oprezno pusti poneki afirmativni prilog o herojima NDH, pa kad tome dodamo po 2000 vjerskih emisija godišnje, mise za grešne dušice, tisuće priloga u informativnim emisijama, školske obrazovne programe, čovjek se mora zapitati: a kako ovdje uopće (još) egzistira nešto što ne spada u tu ‘civitas Dei’?
Tihomir Ladišić pita Vesnu Škare Ožbolt koliko će trajati suđenje za Agrokor ako proces Fimi mediji – u kojemu je ključna svjedokinja promijenila iskaz pa amnestirala Sanadera, a optužila jednog političkog i drugog pravog pokojnika – neće biti gotov idućih par godina. Škare Ožbolt iskazuje nadu da neće trajati desetljećima. Neće šipak. Hrvatska nalikuje na poprište filma ‘Beskrajan dan’, u kojemu se lik svakog jutra budi u istom danu, pokušavajući malo-pomalo ispraviti svoje pogreške kojih se sjeća od jučer, pa na kraju nešto i učini. Mi nismo te sreće. Ovdje je beskrajan dan uvijek isti, a najbolje se i dalje živi, kako netko reče, od nedostatka dokaza.
Nataša Božić cijelo je jutro goste u ‘Točki na tjedan’ pitala kakva je računica natjerala HDZ da mjesec dana prije izbora hapsi nekoliko svojih vedeta, na čelu s kninskom Marianne, Josipom Rimac, i to zbog sumnji na teški kriminal (standardno za HDZ-hobotnicu). Niti jedan gost nije imao neki uvjerljiv odgovor (najčešće ponuđeno objašnjenje bilo je kako HDZ želi poručiti javnosti da su u obračunu s korupcijom spremni ići do kraja). Ali nije to to, suviše je glupo i posezanje za tim objašnjenjem pokazuje samo intelektualnu bijedu opozicije. Mi nudimo alternativno objašnjenje: istraga je krenula krajem prošle godine, na meti su bili uglavnom ljudi vezani uz Karamarkovu i Brkićevu desnicu i rezultate je trebalo prezentirati u nekom pogodnom trenutku. Nedavno je privedena Karamarkova supruga, no kako je Josipa Rimac provalila mjere (tj. netko joj je otkucao da je prate i da u autu ima prislušne uređaje), ona se napravila luda, otišla na policiju i prijavila da je netko prati. Trenutak je dakle izabrala ona. Potom su svi članovi hobotnice, hoćeš-nećeš, morali biti ekspresno uhićeni jer bi izbio skandal da nisu (u istragu su ulupani deseci tisuća eura). Dakle, uhićenje u ovom trenutku nije bilo dio nikakvog plana jer razuman plan s opcijom hapšenja u ovo vrijeme ne postoji. Tako su kninska kraljica i onaj tko je potpisao nalog za hapšenje zeznuli i šefa, i stanicu, i onih pet kilometara pruge. Dan ranije to je Adrianu De Vrgni pronicljivo rekao i Žarko Puhovski: ‘Čini mi se da ova uhićenja jako sramote HDZ i ja ne vidim logiku po kojoj bi HDZ, da to može učiniti, sam sebe sramotio. Ali što se sve događa ne možemo znati. Sad je ovo s tom novootkrivenom bubom možda dosjetka odvjetništva da dokaže da su morali ići u ovom trenutku ili se možda i to dogodilo mimo njihovog znanja, to ne možemo znati.’ Hapšenje je otkrilo aferu grandioznih dimenzija, tešku više od milijardu kuna. Ovaj jedinstveni slučaj, ovaj primjer u kojemu su institucije, zbog neke pogreške u sustavu, uradile svoj posao, čak i dopola, pokazao je koja bi čuda mogli izvesti da rade kako spada i do kraja. Ali politika će se već pobrinuti da ne bude tako. Jer od čega bi onda političari kupovali Audije Q, vile, hacijende i druga zemaljska dobra?
portalnovosti
N1 uživo, 26. svibnja, 10:30
Užitak je gledati Hrvoja Krešića u kaznenom prostoru protivnika – to je Leo Messi našeg političkog loptanja. Na dan kad izlazi ‘Nacional’, u utorak, na Krešićevom se nišanu našao Gordan Jandroković, izmoren teškim okršajem s novopečenim mostašom Ninom Raspudićem. Prema staroj navadi, Krešić je postavljao precizna, odmjerena, inteligentna pitanja: zašto se hrvatska nafta transportira u Mađarsku nakon što je sisačka rafinerija šaptom pala, a obnova riječke nije započela; kako to da nije bilo jače reakcije na Orbanovu objavu karte velike Mađarske (nešto nalik na ‘oprostite što stojite na mojoj nozi’, promrmljao je ministar vanjskih poslova); kakva bi gromoglasna reakcija bila da je nešto slično napravio Aleksandar Vučić, i tako dalje i tomu slično. Jandroković se crvenio, mucao, isijavao nelagodom – Krešić nije Maras ili Raspudić, pristojan je to gospodin od glave do pete – pa je na sva pitanja morao davati neuvjerljive poluodgovore. U pet minuta verbalnog ping-ponga Krešić je prikazao sav čemer vladajuće politike, koja je taman toliko jaka i uvjerljiva koliko je jaka i uvjerljiva njezina ekonomija, a u njoj se, kako znamo, godišnje proizvede više kruhoboraca nego kruha. Tradicionalni hegemon, Kruna svetog Stjepana, opet se natkrilila nad ovdašnje državice koje se Ugarskoj nisu mogle i ne mogu oduprijeti. Krleža je u ‘Zastavama’ davno napisao kako su se ‘Hrvati u punoj rezignaciji, kod pune političke svijesti, iz vlastite volje, odrekli svoje političke i financijalne suverenosti’, a sada gledamo reprizu tog čina i sve nam se čini poznato.
N1, Nova TV i HRT, 26. svibnja
Taman dovršiš osvrt o Krešiću, kad evo njega opet. Nedugo nakon ćeranja s Jandrokovićem, Krešić je pitanjima o transportu hrvatske nafte u Mađarsku posve izbezumio ministra Tomislava Ćorića, koji novinara proziva za ‘rubno bavljenje naftnim biznisom’, a što je ‘vidljivo iz Krešićevih poruka u zatvorenim novinarskim grupama’, koje da je ministar i osobno vidio… Još dok je Ćorić difamirao Krešića, prostorijom je zagospodario autoritativni reporterov ton, koji je ministra zamolio da podastre dokaze za svoje difamacije, koje je bez okolišanja nazvao niskima i podlima. Krešić ne zarezuje ni ministre ni premijere – i to je jedini pravi odnos novinara prema političarima. Političari su prolazni, novinari, ako su novinari, ostaju. U svojoj se 30-godišnjoj karijeri gorepotpisani kritičar nagledao stotina i stotina ministara – većine se više nitko i ne sjeća, nastupile su zastare, a žurnalističko ih je jato za mandata gledalo kao bogove. U tome obogotvorenju sivih aparatčika leži dio objašnjenja zagonetke privlačnosti politike kao poziva, ali kad mandat prođe, s čarolijom je zauvijek gotovo. Malo je tako žalosnih, besmislenih figura u ljudskom svijetu kao što su pali političari – oni lutaju svijetom kao zombiji, ispražnjeni od smisla, dostojanstva i života, kao hodajuće sablasti. Tito je Đilasu, neposredno pred smjenu, rekao kako je politička smrt u mnogočemu gora od biološke. I bio je u pravu. Elem, u ovoj kritici valja reći da su i Nova TV i HRT korektno prikazali događaj, nisu prešutjeli ni ime novinara koji je satrao ministra ni konkurentsku TV. No HRT ne bi bio HRT kad u ‘Temi dana’ ne bi ministru dao priliku da se solo brani i pušta mašti na volju, ali to je nevrijedno spomena.
Bujica, Z1, 27. svibnja, 20:05
‘Pozdrav ‘Za dom spremni’ treba, da citiram dr. Zlatka Hasanbegovića, koristiti uvijek, u svakoj prilici i posvuda’, kaže Karolina Vidović Krišto, novinarka HRT-a na dopustu i nova Škorina akvizicija. Zanimljiva ideja. Oni koji ga žele, taj pozdrav trebali bi – onako kako je u originalu i korišten, s desnom rukom podignutom u visini kukuruza, kako je to činio Ante Đapić – koristiti posvuda, u crkvi, na televiziji, u dućanu, doma, u školi, u Austriji i Njemačkoj. Za dom spremni! Molim vas pola kile grincajga… Štovani gledatelji ‘Bujice’, za dom – spremni! I tako dalje i tomu slično, ako može Thompson, mogu svi. I svuda. Uvijek. Iako se čini da je riječ o trendu koji nameću mediji i političari s desne margine, prava je istina obrnuta. Stvar dolazi iz mainstreama. Svako malo u Dnevniku HRT-a vidimo vijest kako su negdje otkopane žrtve partizanskih zlotvora – od Dakse do Savske, od Gračana do Macelja, to je uvijek jaka reportažna vijest u Dnevniku. One su uvijek, ali baš uvijek, nedužne, nevine, ‘pobijene bez suda, pokopane bez groba’, kako reče Plenković (pozajmivši desnici uporabljivu frazu koja će ga nadživjeti). Žrtve ustaša i drugih ne ekshumira i ne istražuje nikad nitko (kao da ne postoje stotine, tisuće takvih neistraženih stratišta), pa se u Dnevniku i nema što prikazati na tu temu. Drugi svjetski rat sveden je tako, a u svijesti mladih apsolutno, na epopeju u kojoj su nevina dječica bježala od pomahnitalih partizana koji su ničim izazvani klali, palili i ubijali. U ‘TV kalendaru’ katkad se, povrh ovoga, oprezno pusti poneki afirmativni prilog o herojima NDH, pa kad tome dodamo po 2000 vjerskih emisija godišnje, mise za grešne dušice, tisuće priloga u informativnim emisijama, školske obrazovne programe, čovjek se mora zapitati: a kako ovdje uopće (još) egzistira nešto što ne spada u tu ‘civitas Dei’?
Novi dan, N1, 28. svibnja, 09:30
Tihomir Ladišić pita Vesnu Škare Ožbolt koliko će trajati suđenje za Agrokor ako proces Fimi mediji – u kojemu je ključna svjedokinja promijenila iskaz pa amnestirala Sanadera, a optužila jednog političkog i drugog pravog pokojnika – neće biti gotov idućih par godina. Škare Ožbolt iskazuje nadu da neće trajati desetljećima. Neće šipak. Hrvatska nalikuje na poprište filma ‘Beskrajan dan’, u kojemu se lik svakog jutra budi u istom danu, pokušavajući malo-pomalo ispraviti svoje pogreške kojih se sjeća od jučer, pa na kraju nešto i učini. Mi nismo te sreće. Ovdje je beskrajan dan uvijek isti, a najbolje se i dalje živi, kako netko reče, od nedostatka dokaza.
RTL, 30. svibnja / N1, 31. svibnja
Nataša Božić cijelo je jutro goste u ‘Točki na tjedan’ pitala kakva je računica natjerala HDZ da mjesec dana prije izbora hapsi nekoliko svojih vedeta, na čelu s kninskom Marianne, Josipom Rimac, i to zbog sumnji na teški kriminal (standardno za HDZ-hobotnicu). Niti jedan gost nije imao neki uvjerljiv odgovor (najčešće ponuđeno objašnjenje bilo je kako HDZ želi poručiti javnosti da su u obračunu s korupcijom spremni ići do kraja). Ali nije to to, suviše je glupo i posezanje za tim objašnjenjem pokazuje samo intelektualnu bijedu opozicije. Mi nudimo alternativno objašnjenje: istraga je krenula krajem prošle godine, na meti su bili uglavnom ljudi vezani uz Karamarkovu i Brkićevu desnicu i rezultate je trebalo prezentirati u nekom pogodnom trenutku. Nedavno je privedena Karamarkova supruga, no kako je Josipa Rimac provalila mjere (tj. netko joj je otkucao da je prate i da u autu ima prislušne uređaje), ona se napravila luda, otišla na policiju i prijavila da je netko prati. Trenutak je dakle izabrala ona. Potom su svi članovi hobotnice, hoćeš-nećeš, morali biti ekspresno uhićeni jer bi izbio skandal da nisu (u istragu su ulupani deseci tisuća eura). Dakle, uhićenje u ovom trenutku nije bilo dio nikakvog plana jer razuman plan s opcijom hapšenja u ovo vrijeme ne postoji. Tako su kninska kraljica i onaj tko je potpisao nalog za hapšenje zeznuli i šefa, i stanicu, i onih pet kilometara pruge. Dan ranije to je Adrianu De Vrgni pronicljivo rekao i Žarko Puhovski: ‘Čini mi se da ova uhićenja jako sramote HDZ i ja ne vidim logiku po kojoj bi HDZ, da to može učiniti, sam sebe sramotio. Ali što se sve događa ne možemo znati. Sad je ovo s tom novootkrivenom bubom možda dosjetka odvjetništva da dokaže da su morali ići u ovom trenutku ili se možda i to dogodilo mimo njihovog znanja, to ne možemo znati.’ Hapšenje je otkrilo aferu grandioznih dimenzija, tešku više od milijardu kuna. Ovaj jedinstveni slučaj, ovaj primjer u kojemu su institucije, zbog neke pogreške u sustavu, uradile svoj posao, čak i dopola, pokazao je koja bi čuda mogli izvesti da rade kako spada i do kraja. Ali politika će se već pobrinuti da ne bude tako. Jer od čega bi onda političari kupovali Audije Q, vile, hacijende i druga zemaljska dobra?
portalnovosti
