Preuzeto s portala autograf. Autor: Dragan Markovina
U tjednu u kojem je hrvatsko pravosuđe osudilo novinara Borisa Dežulovića na plaćanje novčane kazne od 350 tisuća kuna skupini opskurnih splitskih homofoba, u kojem je nastavljena agonija brodogradilišta Nauta Lamjana, u kojem uz pomoć istog tog pravosuđa institucije države gase održivu proizvodnju ne bi li se omogućilo još jedno devastiranje i unovčavanje prostornih resursa, svjedočili smo još jednom furioznom ukazanju Tomislava Karamarka.
Samopouzdani i uobičajeno retorički razigrani Tomislav ukazao se široj javnosti na nečemu što je predstavljeno kao HDZ-ov skup o investicijskim potencijalima Hrvatske, briljiravši kao i obično. Prosto zadivljuje kako iz svake njegove rečenice izbija uvjerenje u činjenicu da su hrvatski građani nesposobni pamtiti išta duže od sat vremena.
Poslušajmo tu snagu koja je nakon 17 godina provedenih na vlasti došla na ideju kako zaslužuje još jednu šansu. Jer tek sad su uhvatili pravi zalet za konačni obračun sa tko zna čime. Obrti se zatvaraju, a investitori nas zaobilaze u širokom luku. Ova Vlada ne radi svoj posao. Ne brinu o standardu građana i kreditnom rejtingu. Ima li izlaza? Ima. Izašli smo iz problema nakon rata i nitko nije bio gladan. Tuđman nije stvarao državu da bismo sad ovdje bili gladni.
Kad čovjek čuje ove Karamarkove riječi, ispuni se nekim ponosom, oči mu se neobično zažare, pojavi se i pokoja suza u pokušaju, baš kao njemu dok sluša himnu i posve smiren krene na spavanje znajući da će već sutra, zahvaljujući mudrom vodstvu HDZ-a, zemljom poteći med i mlijeko. A kako i ne bi, kad nas nakon domoljublja i nacionalnog patriotizma sada grije ekonomski patriotizam, kako je lijepo rekao Srećko Prusina, inače ravnatelj Zaklade hrvatskog državnog zavjeta.
Kako dakle stoje stvari s ovim tvrdnjama da Tuđman nije stvarao Hrvatsku, da bi ljudi bili gladni? Zanimljiva je i dirljiva ta briga hadezeove vrhuške za hrvatski puk i njegov ekonomski prosperitet, posebno dok se poziva na Tuđmana. Javnim prostorom i dalje kao sablasti kruže Canjugini stališi, ideje o 200 bogatih obitelji, svi ti pažljivo birani tajkuni koji su opustošili državnu imovinu brzinom ovećeg tsunamija, a Karamarko nudi ekonomski oporavak pozivajući se na Tuđmana. Svega se hrvatska javnost naslušala u posljednjih 25 godina, ali s ovakvim cinizmom može se mjeriti samo poziv tog istog Tuđmana srpskim civilima da ostanu u svojim domovima jer im se ništa ružno neće desiti.
No teško je zaustavit hadezeovce kad ih obuzme domoljubna ognjica. “Onako kako smo jurišali devedesetih godina braneći svoju slobodu i domovinu, danas ćemo jurišati za interes svakog pojedinca, borit ćemo se za svako radno mjesto, za svakog mladog čovjeka koji želi napustiti Hrvatsku te da što više ljudi vratimo u našu krasnu zemlju“.
Iako od takvih usporedbi bježe glavom bez obzira, teško je ne povući paralelu između ovih voluntarističkih najava i poslijeratnih tipskih govora partijskih funkcionara, koji bi najavljivali izgradnju novog mosta u mjestu bez rijeke, pa bi na primjedbu kako se nema preko čega gradit most, dodali: Dovest ćemo i rijeku. Što se zapravo može očekivati od najavljenog juriša? Da se sukladno ustaljenim običajima novih 400 tisuća ljudi pripremi za burzu rada i neizvjesnu sutrašnjicu? Jer to je, naime, jedino što je u ekonomskom smislu iza HDZ-a ostalo, a što manje riječi utrošimo na civilizacijske i duhovne posljedice toga po ovo društvo, tim bolje za sve.
HDZ se, naime, od svojih prapočetaka do danas ponaša na isti način. Mahom štetočinski, a potom moralizatorski, optužujući druge za vlastite postupke.
Da u takvim rabotama nisu usamljeni, svjedoči i primjer iz njima bliskog klerikalnog miljea. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić na uskrsnoj misi u splitskoj katedrali zaključio kako su: ”Sve ideologije prekrivale grobove i obračunavale se preko mrtvih. Potrebna nam je povijesna istina o grobovima i žrtvama radi budućnosti. Obračunavanjem preko grobova naše društvo samo više upada u tamu groba.”
Ove bi riječi, zanemarimo li sveprisutni kičasti klerikalni stil kojim su izrečene, mogao potpisati svaki razuman građanin ove zemlje. Naravno, kad ne bi znao iz čijih usta dolaze. Nema, naime, tjedna u posljednjih petnaestak godina u kojem se iz crkvenih krugova ne poziva na nova iskapanja kostiju, povijesni revizionizam i poetiku nevine žrtve. Al’ što vrijedi reći kad riječi ničemu ne pomažu.
U tjednu u kojem je hrvatsko pravosuđe osudilo novinara Borisa Dežulovića na plaćanje novčane kazne od 350 tisuća kuna skupini opskurnih splitskih homofoba, u kojem je nastavljena agonija brodogradilišta Nauta Lamjana, u kojem uz pomoć istog tog pravosuđa institucije države gase održivu proizvodnju ne bi li se omogućilo još jedno devastiranje i unovčavanje prostornih resursa, svjedočili smo još jednom furioznom ukazanju Tomislava Karamarka.
Samopouzdani i uobičajeno retorički razigrani Tomislav ukazao se široj javnosti na nečemu što je predstavljeno kao HDZ-ov skup o investicijskim potencijalima Hrvatske, briljiravši kao i obično. Prosto zadivljuje kako iz svake njegove rečenice izbija uvjerenje u činjenicu da su hrvatski građani nesposobni pamtiti išta duže od sat vremena.
Poslušajmo tu snagu koja je nakon 17 godina provedenih na vlasti došla na ideju kako zaslužuje još jednu šansu. Jer tek sad su uhvatili pravi zalet za konačni obračun sa tko zna čime. Obrti se zatvaraju, a investitori nas zaobilaze u širokom luku. Ova Vlada ne radi svoj posao. Ne brinu o standardu građana i kreditnom rejtingu. Ima li izlaza? Ima. Izašli smo iz problema nakon rata i nitko nije bio gladan. Tuđman nije stvarao državu da bismo sad ovdje bili gladni.
Kad čovjek čuje ove Karamarkove riječi, ispuni se nekim ponosom, oči mu se neobično zažare, pojavi se i pokoja suza u pokušaju, baš kao njemu dok sluša himnu i posve smiren krene na spavanje znajući da će već sutra, zahvaljujući mudrom vodstvu HDZ-a, zemljom poteći med i mlijeko. A kako i ne bi, kad nas nakon domoljublja i nacionalnog patriotizma sada grije ekonomski patriotizam, kako je lijepo rekao Srećko Prusina, inače ravnatelj Zaklade hrvatskog državnog zavjeta.
Kako dakle stoje stvari s ovim tvrdnjama da Tuđman nije stvarao Hrvatsku, da bi ljudi bili gladni? Zanimljiva je i dirljiva ta briga hadezeove vrhuške za hrvatski puk i njegov ekonomski prosperitet, posebno dok se poziva na Tuđmana. Javnim prostorom i dalje kao sablasti kruže Canjugini stališi, ideje o 200 bogatih obitelji, svi ti pažljivo birani tajkuni koji su opustošili državnu imovinu brzinom ovećeg tsunamija, a Karamarko nudi ekonomski oporavak pozivajući se na Tuđmana. Svega se hrvatska javnost naslušala u posljednjih 25 godina, ali s ovakvim cinizmom može se mjeriti samo poziv tog istog Tuđmana srpskim civilima da ostanu u svojim domovima jer im se ništa ružno neće desiti.
No teško je zaustavit hadezeovce kad ih obuzme domoljubna ognjica. “Onako kako smo jurišali devedesetih godina braneći svoju slobodu i domovinu, danas ćemo jurišati za interes svakog pojedinca, borit ćemo se za svako radno mjesto, za svakog mladog čovjeka koji želi napustiti Hrvatsku te da što više ljudi vratimo u našu krasnu zemlju“.
Iako od takvih usporedbi bježe glavom bez obzira, teško je ne povući paralelu između ovih voluntarističkih najava i poslijeratnih tipskih govora partijskih funkcionara, koji bi najavljivali izgradnju novog mosta u mjestu bez rijeke, pa bi na primjedbu kako se nema preko čega gradit most, dodali: Dovest ćemo i rijeku. Što se zapravo može očekivati od najavljenog juriša? Da se sukladno ustaljenim običajima novih 400 tisuća ljudi pripremi za burzu rada i neizvjesnu sutrašnjicu? Jer to je, naime, jedino što je u ekonomskom smislu iza HDZ-a ostalo, a što manje riječi utrošimo na civilizacijske i duhovne posljedice toga po ovo društvo, tim bolje za sve.
HDZ se, naime, od svojih prapočetaka do danas ponaša na isti način. Mahom štetočinski, a potom moralizatorski, optužujući druge za vlastite postupke.
Da u takvim rabotama nisu usamljeni, svjedoči i primjer iz njima bliskog klerikalnog miljea. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić na uskrsnoj misi u splitskoj katedrali zaključio kako su: ”Sve ideologije prekrivale grobove i obračunavale se preko mrtvih. Potrebna nam je povijesna istina o grobovima i žrtvama radi budućnosti. Obračunavanjem preko grobova naše društvo samo više upada u tamu groba.”
Ove bi riječi, zanemarimo li sveprisutni kičasti klerikalni stil kojim su izrečene, mogao potpisati svaki razuman građanin ove zemlje. Naravno, kad ne bi znao iz čijih usta dolaze. Nema, naime, tjedna u posljednjih petnaestak godina u kojem se iz crkvenih krugova ne poziva na nova iskapanja kostiju, povijesni revizionizam i poetiku nevine žrtve. Al’ što vrijedi reći kad riječi ničemu ne pomažu.
