Čudo se dogodilo! I kao svaki put kada se čudo dogodi, televizijski reporteri kao u epifaniji izgovore: ovo je najveće čudo u povijesti svjetskih prvenstava. A ta povijest, za razliku od one velike čovjekove povijesti, traje kratko: samo devedeset i dvije godine, koliko je prošlo od Urugvaja 1930. I dijeli se na ono što je svatko od nas, ovisno o godinama koje nosimo na plećima, od svjetskih prvenstava i čuda na njima sam doživio, i na ono o čemu je saznavao čitajući i baveći se nogometnom poviješću. A najveće čudo u toj povijesti, s kojim i započinje era čudesa na svjetskim prvenstvima, zbilo se 1954. u Švicarskoj. Prvi put nakon rata igralo se u Europi, a Švicarska je izabrana za domaćina jer je FIFA osnovana u Zürichu 1923, i godinu ranije slavila je pola stoljeća postojanja. Osim toga, u Švicarskoj, slobodnoj, bogatoj i neutralnoj, netaknutoj ratnim razaranjima, trebalo je biti održano Svjetsko prvenstvo 1949. Tako je bilo odlučeno tri godine ranije. To Svjetsko prvenstvo bilo je zamišljeno kao veliki izlazak iz godina nesreće, stradanja i smrti, ali su Švicarci ubrzo javili da nisu za takvo što spremni, pa je odigrano ono prvenstvo u Brazilu 1950.
A čudo 1954. sastojalo se u sljedećem: nakon ponešto dvojbi i polemika, uz ozbiljna protivljenja onih čiji je ratni neprebol bio golem, a koji su pomalo i živjeli u ulogama žrtvi, i to im je veoma prijalo, jer je biti žrtva ugodnije nego i biti heroj, jer su heroji uvijek moralno dvojbeni, dok su žrtve nesumnjivo čiste i pravedne, Njemačkoj je dopušteno da sudjeluje. U Brazilu 1950. Nijemaca nije smjelo biti – ni Nijemaca, ni Japanaca, kako se to tada objašnjavalo, “zbog ratnih zločina” – a njihovih sportaša nije bilo ni na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu. Pustili su ih, uz ozbiljno zgražanje dijela svijeta, u Helsinki 1952, što je onda olakšalo i put njemačkih nogometaša 1954. u Švicarsku.
Ta velika ekipa djece strašnoga rata, onih koji su po logici epohe svi redom pripadali Hitlerjugendu – neki od njih su pred Hitlerov slom već bili obukli i vojne uniforme – bila je predvođena Sepom Herbergerom, izbornikom još od 1936. i članom Nacističke stranke (NSDAP) od 1933. Nikad u povijesti nogometne igre nije na zeleni teren istrčala moralno-politički problematičnija i u svakom pogledu poraženija i poniženija ekipa od te Njemačke iz 1954. Pritom, bili su jaki kao zemlja! O njihovoj snazi je, s prezirom u glasu, mrk i očajan govorio moj djed Franjo Rejc. Osim što je, u simboličkom smislu, ta Njemačka bila sva nesreća njegova života, Franjo je navijao za Madžarsku. Živnuo bi na sam spomen te ekipe i iz glave, uz pravilan izgovor, nanizao svih jedanaest te Lake konjice. Madžarski je savršeno govorio, njemački je, pak, govorio kao i svoj materinji hrvatski, kao i svoj očinji slovenski, ali meni je bio neobičan i privlačan taj madžarski izgovor, i kako se Franjo Rejc sav u licu izmijeni, kako mu se usta promijene, dok izgovara ta imena i govori taj jezik, pa sam ga stalno nagovarao da mi pobroji tu reprezentaciju.
I danas se kaže da od te Madžarska Europa nije imala jaču ekipu. I gotovo da je sigurno da nikad bolja reprezentacija, i veći favorit, nije ostala bez titule svjetskog prvaka. Nijemci i Madžari našli su se 1954. u istoj skupini, igralo se drugo kolo, i Herberger je na Madžarsku poslao rezervnu ekipu. Računao je da tu utakmicu ne može, a možda i ne treba pobijediti. Igralo se po kiši, usred nekoga mitskog blata, najvećeg blata u sveukupnoj povijesti svjetskih prvenstava, i Madžari su u tom blatu masakrirali Nijemce nečuvenim rezultatom 8:3. Veliki Puskás u tom blatu se bio povrijedio, pa je preskočio dvije sljedeće utakmice.
Poraz, međutim, Nijemce nije demotivirao, nije im ubio samopouzdanje, naučili su oni tako strašno gubiti, te su nastavili s pobjedama, plasirali se iza Madžara u nastavak natjecanja, gdje su u četvrtfinalu dobili Jugoslaviju sa 2:0, Austriju sa 6:1, i našli se pred finalom u Bernu. Protiv sebe imali su tu strašnu Madžarsku, koja je prethodno demontirala moćni Brazil i svjetske prvake Urugvajce. Ta utakmica u Bernu ući će u njemačku povijest svakodnevice kao “Čudo u Bernu”, o toj utakmici bit će snimani filmovi i pisane knjige. Ona će se kao prateći motiv naći u tolikim njemačkim i europskim pričama. Bit će to prvi put da se nogomet uzdignuo među čimbenike velike povijesti i odigrao (o, itekakvu!) ulogu u društvenim promjenama i nacionalnoj emancipaciji. Naime, s ovom pobjedom Nijemci su ušli među civilizirane narode Europe. Tek nakon nje započinje stvarna denacifikacija Njemačke, suočavanje sa zločinima nacističkog režima, ali i sa sudjelovanjem gotovo cjelokupnog naroda u zločinačkom djelovanju. Tek nakon te nevjerojatne, nemoguće, te po mnogo čemu i danas neprihvatljive pobjede nad Madžarima, započinje stvarna njemačka integracija u poslijeratnu Europu. Do tada, Njemačka je u suštinskom smislu bila samo okupirani saveznički teritorij. Čudo se sastojalo u tome što se dogodilo nešto što se dogoditi nije moglo, a ni smjelo.
Sep Herberger Madžare je pobijedio računajući na ljudsku psihologiju. Pobijedio ih je računajući na rad i djelovanje nesreće. Naime, igrajući protiv Nijemaca u onoj prvoj utakmici, onoj koja se u blatu završila 8:3, Madžari su igrali protiv onih koji su 1944. i 1945. proveli bezdušnu okupaciju njihove zemlje, ali koji su ih, više i od toga, ponizili i obezljudili. Pritom, to su doista bili ti ljudi, barem je Herberger bio, makar su u to vrijeme bili dječaci. S obje strane u toj utakmici bili su dovoljno veliki dječaci da bi se svega sjećali. Ali nakon te pobjede, u finalu, što se Madžara tiče, igrat će se samo nogomet. Za njih prošlo je vrijeme osvete. No, sad za Nijemce to više nije bio samo nogomet. Oni su igrali utakmicu u kojoj je, barem sa stanovišta ostatka svijeta, bilo nezamislivo da pobijede i pobijedili su. Das Wunder von Bern. Čudo u Bernu. Ili trenutak stvarnog rođenja Savezne Republike Njemačke.
Sep Herberger bio je nogometaš i veliki nogometni strateg. Njegova ideja o strategiji bila je dvostruka: ticala se onog što se zbiva u tih devedeset minuta na igralištu, ali i onog što predstavlja kontekst same utakmice. Bio je vođa gubitničke trupe, koju je on uspio učiniti genijalnom. Neke od danas najčuvenijih lakonskih fraza nogometne igre, one koje nakon utakmice izgovaraju treneri i igrači, jer nemaju što drugo reći, pripadaju Sepu Herbergeru. Recimo, “Lopta je okrugla”, “Utakmica traje devedeset minuta”. Mitska utakmica s Madžarima imala je dramaturgiju koja će postati tipična za Nijemce: u prvih desetak minuta Madžarska je već vodila 2:0. Nijemci su se kroz utakmicu ubijali da izjednače. Premda su Madžari bili bolji, ili se vjerovalo da su bolji, noge su im se podsjekle pod rezultatom. I Nijemci su izjednačili. I tu, na samom kraju, u osamdesetčetvrtoj minuti kao da iz zemlje izniče Helmut Rahn, i zabija taj gol za pobjedu. Zvali su ga Der Boss. Bio je vedar čovjek, veliki zajebant, držao je u Essenu trgovinu polovnih automobila. Bila su to neka druga, romantična nogometna vremena…
Eto, to je bilo najveće čudo u povijesti svjetskih prvenstava. A sad su se, dan za danom, na jednom Svjetskom prvenstvu zbila dva čuda. Najprije je Saudijska Arabija pobijedila Argentinu, a onda je Japan pobijedio Njemačku. Obje utakmice 2:1. I obje, dramaturški isto postavljene. Veliki povedu iz jedanaesterca, a onda ih predestinirani gubitnici u nekoliko minuta drugog poluvremena stignu i prestignu. Važnija je, pa i karakterističnija pobjeda Saudijske Arabije. I veće je to čudo. Argentinci su poveli iz jedanaesterca kakav se nije sudio prije VAR-ova doba. A u VAR-ovu dobu sudi se samo moćnima. Nikad-zanikad takav se penal ne bi sudio Saudijskoj Arabiji protiv Argentine, ali će se suditi Argentini protiv Saudijske Arabije. Suci su u nogometu brana pred čudima, suci i nogometna administracija. Jer čudo remeti red stvari.
Ne volim Saudijce, njihov je režim najodvratniji među svim odvratnim režimima svijeta. Saudijsko je društvo prvorazredno civilizacijsko ruglo. S tim svijetom nitko čestit i pošten ne bi smio imati nikakvih veza ni kontakata. Zemlja u kojoj je zabranjeno, i smrtnom kaznom zaprijećeno ispovijedanje bilo koje druge vjere mimo islama, ne bi smjela sudjelovati u ceremonijalima ostatka svijeta, na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima. Zemlja u kojoj se žene kamenuju zbog preljuba, zemlja koja je najveći svjetski sponzor terorizma, zemlja čiji vladar po inozemstvu ubija novinare, a onda ih sjecka na komadiće dovoljno malene da stanu u kofer… Ta zemlja ne bi smjela igrati nogomet protiv Argentine.
Ali ga, eto, igra. I mene zapeče taj izmišljeni jedanaesterac za Argentinu, i najednom me srce povuče protiv reprezentacije koju inače volim, i zemlje o čijoj bih nogometno-privatnoj legendi tek trebao nešto napisati. (Napomenite me da u ovih mjesec dana Svjetskog prvenstva to i učinim!) No, još uvijek se suzdržavam, premda je golema moja gorčina pred tim olakim likvidiranjem jednog autsajdera. A onda se, negdje oko argentinskog šesnaesterca, dogodi neki bezazlen prekršaj saudijskog igrača, koji onda Argentincu pruži ruku. Ovaj mu odbije rukovanje. I on je pruža još jednom. Ali Argentinac neće! Argentinac ga prezre sa svojih nogometnih visina. Ili ga prezre zato što ga je Saudijac hinjski udario po gležnju? Ne znam zašto, ali to će biti trenutak koji će me sasvim okrenuti reprezentaciji Saudijske Arabije. I radovat ću se silno njihovim golovima…
Ono čime su Saudijci pobijedili, kao ni ono čime su Japanci pobijedili, uopće, međutim, nije naivno. Oni su pobijedili savršeno sigurnom i discipliniranom koreografijom, i jedni i drugi nogometnim terenom su se kretali kao skupina divljih gusaka na sunčanom nebu, kao skupina planktona u čistom moru. Svatko od njih bio je pojedinačno nemoćniji, u igri slabiji, od svojih protivnika, ali su kao ekipa naprosto bili uigraniji. Njihov nogomet više je bio precizna manifestacija strategije, manifestacija iz oblasti suvremenog plesa, nego što je bio igra. Čudo se u oba slučaja sastojalo u nečemu što je oduvijek u samoj biti nogometa: tim je superioran nad pojedincem. Ukoliko na terenu nije Diego Armando Maradona. Ili u našem lokalnom slučaju Marko Livaja. A Messi nije više Messi. Messi je prebogat da bi bio slobodan poput Helmuta Rahna. Nogomet je, ipak, romantična igra. Zato čuda!
