Lekciju koju mi je ilustrator tada očitao – i koja je, nakon apsolviranja, značajno utjecala na moje buduće uredničko držanje – nikada nisam zaboravio. Ona glasi: sloboda nije nešto što mi omogućuješ, već nešto što mi ne možeš oduzeti
U svijet ilustracija Alema Ćurina uronjen sam desetljećima. Sa svojim amaterskim predispozicijama poznajem ga, mislim, dosta dobro, a ono što prema njemu osjećam, da ne okolišam, svodi se na čisto divljenje. Smatram kako se u Alemovu slučaju – da i dalje ne okolišam – radi o božanstvenome spoju talenta, inteligencije, imaginacije i vještine. Nije da na ovim prostorima nije bilo izvanrednih novinskih ilustratora, doduše prilično davno, no – prema sudu ovog amatera – nitko u toj umjetnosti nije dosegnuo takvo divlje savršenstvo, od onoga tipa da, kada se suočiš s tim radovima, imaš nepogrešiv utisak kako se u procesu njihova nastanka događala naizgled nemoguća mobilizacija, da su na stvaralačko bojište zajedno stupale anarhoidna razularenost i vojnička disciplina.
Profesionalne putanje su nas približavale. Za petnaest godina postojanja Feral Tribunea surađivali smo vrlo blisko – logikom uredničke funkcije najčešće sam bio taj koji je od Alema naručivao ilustraciju za neku od nosećih tema broja – a zadnjih desetak godina ugodno koegzistirali u Novostima kao samostalni autorski subjekti, povezani s redakcijom i udaljeni od nje onoliko koliko to omogućuju blagodati elektronske pošte. U Feralu, razumjeli smo se perfektno. Alem bi obično inzistirao da mu prilikom najave teme iznesem što više detalja iz nečijega još nenapisanog teksta, jer se volio seriozno pripremiti, a ja bih ga, nakon što bih se iskilavio tumačeći, ponekad podjebavao pitanjem hoće li ga ono što sam mu podrobno izložio potaknuti da naslika jurišajućeg psa s peglom umjesto glave ili ribu s krokodilskim okom. Za koji dan bih dobio, recimo, djevojčicu s dvije lavlje glave koja se ljulja na željezničkoj tračnici, s tim da joj je ova proburazila tijelo. Da ne spominjem cijeli niz uradaka koji su u ta doba izazvali ozbiljno društveno uznemirenje i odmazdu režima, poput onoga na kojemu je Alem, uz pomoć nekoliko viklera i velikog majstorstva, doradio Tuđmanovu frizuru u formu Titanika, upozoravajući čitatelje da Poglavarko lošom perikom prikriva od javnosti fatalnu bolest.
Poznajem opus, dakle, više nego dobro. Ipak, u tom se stvaralačkom moru nešto izdvaja. Jedna je Ćurinova ilustracija za mene bila važnija od ostalih. Značila mi je mnogo više. Uznemiravala me snažnije od drugih. Razmišljao sam o njoj bezbroj puta. Često sam joj se vraćao, iznova je promatrao i proučavao, utvrđujući skrivena i očigledna značenja. Može se bez osobita pretjerivanja reći da sam neko vrijeme bio njome opsjednut. Radi se o ilustraciji koju sam, služeći se ogavnom zloupotrebom uredničke moći – cenzurirao.
Čini mi se da je bila 1998. godina, a mi smo već tada jasno nazirali trasu kojom Feral neumoljivo putuje u propast (koja se, uostalom, i zbila desetljeće kasnije). List bez jednoga jedincatog oglasa nije imao matematičkih izgleda za opstanak na takozvanome slobodnom tržištu. U jednom od očajničkih pokušaja da prevarimo sudbinu i iskamčimo šansu za preživljavanje sklopili smo ugovor s nekom od probitačnijih marketinških agencija: za svaki oglas koji nam pronađu, dobit će trostruko veću proviziju od uobičajene, a bili smo, iskreno govoreći, spremni odreći se na neko vrijeme kompletnoga prihoda ostvarenog tim putem, samo da na takozvanome slobodnom tržištu prevlada uvjerenje kako i naši čitatelji – kojih je tada bilo više desetaka tisuća – ispijaju osvježavajuće napitke, drže novac u poznatim bankama i koriste se uslugama eminentnih kompanija za mobilnu telefoniju.
Uglavnom, nazvao sam Alema da mu tu ingenioznu poslovnu zamisao priopćim. Što bi se to mene ticalo? pitao je, logično. Ticalo bi te se utoliko što bi u jednome kraćem periodu na ilustracijama trebalo smanjiti količinu kuraca i pičaka, kazao sam, jer je Alem taman bio u, recimo to tako, kurčevito-pičkastoj autorskoj fazi, pa su spolovila različitih veličina i dezena, ponekad i s anđeoskim krilima, obilno jezdila kroz njegova likovna djela. Kakve veze imaju pičke i kurci s oglasima? opet je pitao, logično. Prevladava mišljenje da oglasno potentne kompanije nerado reklamiraju svoje proizvode u novinama gdje ima kuraca i pičaka, naročito u većim količinama, te ih ne bi trebalo obeshrabrivati, barem dok se ne upecaju, objasnio sam mu poduzetničkim entuzijazmom. Dobro, rekao je. Dobro, rekao sam.
Za nekoliko dana stigla mi je na stol ilustracija za taj broj. U prvome je planu muško međunožje gdje se iz jednoga korijena račvaju dva kurca solidne veličine: lijevoga sa slašću puši ostarjeli Paja Patak (ili je to, zbog marketinško-poslovne uvertire, ipak Baja Patak?), a desnoga također ostarjeli i pomalo ćoravi Miki Maus. Prvo što sam se upitao bilo je, naravno, na koga više sličim. Paja ili Miki? Zar baš na obojicu? Brutalnom uredničkom silom i slinavom inokosnom voljom stornirao sam objavljivanje likovnog uratka. ("Nećeš me još i ti zajebavati!" vjerujem da je bila popratna misao, ako ne i nešto sirovije.) Pokajao sam se praktički istoga trena, a sutradan još i više, kada je otisnut Feral bez Alemove ilustracije. No lekciju koju mi je ilustrator tada očitao – i koja je, nakon apsolviranja, značajno utjecala na moje buduće uredničko držanje – nikada nisam zaboravio. Ona glasi: sloboda nije nešto što mi omogućuješ, već nešto što mi ne možeš oduzeti.
Da gradivo bude što bolje utvrđeno pobrinuli su se zlobom ispunjeni kolege iz redakcije – uzgred budi rečeno: ni prije ni poslije nisam se susreo s većom skupinom pokvarenjaka na jednome mjestu – prilijepivši famoznu ilustraciju na ormarska vrata u jednoj od soba, tako da me Miki i Paja, dok sišu svaki svoj kurčevi krak, drže na oku. Možda su me iskušavali, možda su mislili da ću je kao potvrđeni cenzorski insekt skinuti i odatle.
Ali nisam. Ostala je tamo kao svojevrsna opomena sljedećih deset godina, a ja sam svaki put kada bih kraj nje prošao provodio malu seansu mentalnoga samobičevanja, zapravo zadovoljan što me je prijatelj i mahniti grafički stvaralac, uz vrlo slikovito slanje u dvokurac, u pravome trenutku podsjetio na obavezu privatnoga pristupa slobodi – na činjenicu da ona nije nešto što ti tek tako mogu oduzeti, a nedopustivo ju je uskratiti samome sebi – drugim riječima: na temeljni razlog zbog kojeg je uopće i pokrenut Feral. Nikada mi poslije nije palo na pamet srozavati se u slične poslovno-kompromisne sfere. Nikada se, istini za volju, ni reklame nisu ukazale na stranicama našeg tjednika, no u međuvremenu smo već postali iskusni medijski marginalci, oslobodivši se svih zabluda, upoznavši do detalja totalitarni potencijal takozvanoga slobodnog tržišta, pa i to da su kurci i pičke bili zadnji među uzrocima zbog kojih je Feral ostao trajno nepoželjan oglašivačima.
Alem je, ako smijem reći, bio organski srastao s Feralom. Bio je dio kreativnog pogona koji se u svakome svom segmentu upinjao – i relativno često uspijevao – pružiti otpor banalnosti, jednoobraznosti, predvidljivosti, dobrim običajima i ukusima, uključujući i okoštale normative vlastitog zanata. U Novostima, Alem je svojom radikalnom umjetnošću uglavnom ljekovito stršao, udarajući cijelom projektu pečat rariteta. Bez njegovih ilustracija na koricama, tjednik će biti za krupan korak bliže profesionalnoj konvenciji.
Taj strašni gubitak, jezivo prazna naslovnica Novosti, ta mukla bijela bol, osim što privatno udara, kao da simbolički razdvaja epohe, priređuje nagli sudar s istinom i uklanja posljednje iluzije: zajedno s Alemom zauvijek je otišlo doba kada su novine još mogle biti poprište slobodarski nastrojene kreacije. Vrijeme je za počešljani javni prostor, za marketinški prihvatljivu trivijalnost, ili za neki treći kurac.
Prije neki dan Nenad Popović poslao mi je mejl i jednom se dojmljivom rečenicom osvrnuo na Alemov novinski rad: "Pisao je muziku uz vaše tekstove, kao Ennio Morricone." Veći dio tih davnih slova, poput sadržaja starih filmova, zasluženo blijedi iz sjećanja. Ali muzika, ta se bogami dugo neće zaboraviti.
portalnovosti
U svijet ilustracija Alema Ćurina uronjen sam desetljećima. Sa svojim amaterskim predispozicijama poznajem ga, mislim, dosta dobro, a ono što prema njemu osjećam, da ne okolišam, svodi se na čisto divljenje. Smatram kako se u Alemovu slučaju – da i dalje ne okolišam – radi o božanstvenome spoju talenta, inteligencije, imaginacije i vještine. Nije da na ovim prostorima nije bilo izvanrednih novinskih ilustratora, doduše prilično davno, no – prema sudu ovog amatera – nitko u toj umjetnosti nije dosegnuo takvo divlje savršenstvo, od onoga tipa da, kada se suočiš s tim radovima, imaš nepogrešiv utisak kako se u procesu njihova nastanka događala naizgled nemoguća mobilizacija, da su na stvaralačko bojište zajedno stupale anarhoidna razularenost i vojnička disciplina.
Profesionalne putanje su nas približavale. Za petnaest godina postojanja Feral Tribunea surađivali smo vrlo blisko – logikom uredničke funkcije najčešće sam bio taj koji je od Alema naručivao ilustraciju za neku od nosećih tema broja – a zadnjih desetak godina ugodno koegzistirali u Novostima kao samostalni autorski subjekti, povezani s redakcijom i udaljeni od nje onoliko koliko to omogućuju blagodati elektronske pošte. U Feralu, razumjeli smo se perfektno. Alem bi obično inzistirao da mu prilikom najave teme iznesem što više detalja iz nečijega još nenapisanog teksta, jer se volio seriozno pripremiti, a ja bih ga, nakon što bih se iskilavio tumačeći, ponekad podjebavao pitanjem hoće li ga ono što sam mu podrobno izložio potaknuti da naslika jurišajućeg psa s peglom umjesto glave ili ribu s krokodilskim okom. Za koji dan bih dobio, recimo, djevojčicu s dvije lavlje glave koja se ljulja na željezničkoj tračnici, s tim da joj je ova proburazila tijelo. Da ne spominjem cijeli niz uradaka koji su u ta doba izazvali ozbiljno društveno uznemirenje i odmazdu režima, poput onoga na kojemu je Alem, uz pomoć nekoliko viklera i velikog majstorstva, doradio Tuđmanovu frizuru u formu Titanika, upozoravajući čitatelje da Poglavarko lošom perikom prikriva od javnosti fatalnu bolest.
Poznajem opus, dakle, više nego dobro. Ipak, u tom se stvaralačkom moru nešto izdvaja. Jedna je Ćurinova ilustracija za mene bila važnija od ostalih. Značila mi je mnogo više. Uznemiravala me snažnije od drugih. Razmišljao sam o njoj bezbroj puta. Često sam joj se vraćao, iznova je promatrao i proučavao, utvrđujući skrivena i očigledna značenja. Može se bez osobita pretjerivanja reći da sam neko vrijeme bio njome opsjednut. Radi se o ilustraciji koju sam, služeći se ogavnom zloupotrebom uredničke moći – cenzurirao.
Čini mi se da je bila 1998. godina, a mi smo već tada jasno nazirali trasu kojom Feral neumoljivo putuje u propast (koja se, uostalom, i zbila desetljeće kasnije). List bez jednoga jedincatog oglasa nije imao matematičkih izgleda za opstanak na takozvanome slobodnom tržištu. U jednom od očajničkih pokušaja da prevarimo sudbinu i iskamčimo šansu za preživljavanje sklopili smo ugovor s nekom od probitačnijih marketinških agencija: za svaki oglas koji nam pronađu, dobit će trostruko veću proviziju od uobičajene, a bili smo, iskreno govoreći, spremni odreći se na neko vrijeme kompletnoga prihoda ostvarenog tim putem, samo da na takozvanome slobodnom tržištu prevlada uvjerenje kako i naši čitatelji – kojih je tada bilo više desetaka tisuća – ispijaju osvježavajuće napitke, drže novac u poznatim bankama i koriste se uslugama eminentnih kompanija za mobilnu telefoniju.
Uglavnom, nazvao sam Alema da mu tu ingenioznu poslovnu zamisao priopćim. Što bi se to mene ticalo? pitao je, logično. Ticalo bi te se utoliko što bi u jednome kraćem periodu na ilustracijama trebalo smanjiti količinu kuraca i pičaka, kazao sam, jer je Alem taman bio u, recimo to tako, kurčevito-pičkastoj autorskoj fazi, pa su spolovila različitih veličina i dezena, ponekad i s anđeoskim krilima, obilno jezdila kroz njegova likovna djela. Kakve veze imaju pičke i kurci s oglasima? opet je pitao, logično. Prevladava mišljenje da oglasno potentne kompanije nerado reklamiraju svoje proizvode u novinama gdje ima kuraca i pičaka, naročito u većim količinama, te ih ne bi trebalo obeshrabrivati, barem dok se ne upecaju, objasnio sam mu poduzetničkim entuzijazmom. Dobro, rekao je. Dobro, rekao sam.
Za nekoliko dana stigla mi je na stol ilustracija za taj broj. U prvome je planu muško međunožje gdje se iz jednoga korijena račvaju dva kurca solidne veličine: lijevoga sa slašću puši ostarjeli Paja Patak (ili je to, zbog marketinško-poslovne uvertire, ipak Baja Patak?), a desnoga također ostarjeli i pomalo ćoravi Miki Maus. Prvo što sam se upitao bilo je, naravno, na koga više sličim. Paja ili Miki? Zar baš na obojicu? Brutalnom uredničkom silom i slinavom inokosnom voljom stornirao sam objavljivanje likovnog uratka. ("Nećeš me još i ti zajebavati!" vjerujem da je bila popratna misao, ako ne i nešto sirovije.) Pokajao sam se praktički istoga trena, a sutradan još i više, kada je otisnut Feral bez Alemove ilustracije. No lekciju koju mi je ilustrator tada očitao – i koja je, nakon apsolviranja, značajno utjecala na moje buduće uredničko držanje – nikada nisam zaboravio. Ona glasi: sloboda nije nešto što mi omogućuješ, već nešto što mi ne možeš oduzeti.
Da gradivo bude što bolje utvrđeno pobrinuli su se zlobom ispunjeni kolege iz redakcije – uzgred budi rečeno: ni prije ni poslije nisam se susreo s većom skupinom pokvarenjaka na jednome mjestu – prilijepivši famoznu ilustraciju na ormarska vrata u jednoj od soba, tako da me Miki i Paja, dok sišu svaki svoj kurčevi krak, drže na oku. Možda su me iskušavali, možda su mislili da ću je kao potvrđeni cenzorski insekt skinuti i odatle.
Ali nisam. Ostala je tamo kao svojevrsna opomena sljedećih deset godina, a ja sam svaki put kada bih kraj nje prošao provodio malu seansu mentalnoga samobičevanja, zapravo zadovoljan što me je prijatelj i mahniti grafički stvaralac, uz vrlo slikovito slanje u dvokurac, u pravome trenutku podsjetio na obavezu privatnoga pristupa slobodi – na činjenicu da ona nije nešto što ti tek tako mogu oduzeti, a nedopustivo ju je uskratiti samome sebi – drugim riječima: na temeljni razlog zbog kojeg je uopće i pokrenut Feral. Nikada mi poslije nije palo na pamet srozavati se u slične poslovno-kompromisne sfere. Nikada se, istini za volju, ni reklame nisu ukazale na stranicama našeg tjednika, no u međuvremenu smo već postali iskusni medijski marginalci, oslobodivši se svih zabluda, upoznavši do detalja totalitarni potencijal takozvanoga slobodnog tržišta, pa i to da su kurci i pičke bili zadnji među uzrocima zbog kojih je Feral ostao trajno nepoželjan oglašivačima.
Alem je, ako smijem reći, bio organski srastao s Feralom. Bio je dio kreativnog pogona koji se u svakome svom segmentu upinjao – i relativno često uspijevao – pružiti otpor banalnosti, jednoobraznosti, predvidljivosti, dobrim običajima i ukusima, uključujući i okoštale normative vlastitog zanata. U Novostima, Alem je svojom radikalnom umjetnošću uglavnom ljekovito stršao, udarajući cijelom projektu pečat rariteta. Bez njegovih ilustracija na koricama, tjednik će biti za krupan korak bliže profesionalnoj konvenciji.
Taj strašni gubitak, jezivo prazna naslovnica Novosti, ta mukla bijela bol, osim što privatno udara, kao da simbolički razdvaja epohe, priređuje nagli sudar s istinom i uklanja posljednje iluzije: zajedno s Alemom zauvijek je otišlo doba kada su novine još mogle biti poprište slobodarski nastrojene kreacije. Vrijeme je za počešljani javni prostor, za marketinški prihvatljivu trivijalnost, ili za neki treći kurac.
Prije neki dan Nenad Popović poslao mi je mejl i jednom se dojmljivom rečenicom osvrnuo na Alemov novinski rad: "Pisao je muziku uz vaše tekstove, kao Ennio Morricone." Veći dio tih davnih slova, poput sadržaja starih filmova, zasluženo blijedi iz sjećanja. Ali muzika, ta se bogami dugo neće zaboraviti.
portalnovosti
