Po običaju, Hrvatski tjednik je objavio potjernicu na naslovnoj stranici. Ovoga puta na njoj se našlo “7 novinskih batinaša”, uz fotografije i imena, redom – Jurica Pavičić, Ante Tomić, Ivica Ivanišević, Branimir Pofuk, Miljenko Jergović, Boris Dežulović i potpisnik ovih redaka. Grafički je to udešeno tako da su fotografije postavljene na sivkasti zid od cigli, čime se valjda želi poručiti da bi “novinske batinaše” trebalo “izvesti pred zid” i u boljem slučaju strijeljati.
To se sugerira i uvodniku glavnog urednika Ivice Marijačića u kojem on oduševljeno pozdravlja odluku američkog predsjednika da “razori mrežu radikalnih ljevičara”, proglašavajući pripadnike antife teroristima. “Ovakav pristup prema agresivnoj ljevici jedini je normalan”, piše Marijačić, jer “kad na sebi osjete posljedice svoje poremećenosti, onda će tek takvi zastati i razmisliti.”
A “takvi” su u Hrvatskoj striktno profilirani: bolesna ljevica proglašava poželjnim i priziva “jedno krvavo i mračno polustoljetno jugoslavensko doba apsolutnoga zatiranja ljudskih prava”, dok samostalnu hrvatsku državu, s njenim demokratskim obiljem, izvrgava “ruglu i demonizaciji”. Valja je dokrajčiti po Trumpovu modelu, veli urednik, a ne “čekati da netko iz njihovih redova počne ubijati kao u Americi pa ih tek onda proglasiti jugočetničkim teroristima”.
Tekst koji podupire naslovnu tjeralicu, štivo o “7 novinskih batinaša”, međutim, ispisao je Josip Jović, nekadašnji novinar i glavni urednik Slobodne Dalmacije. Pripadnici rečene sedmorke su, kaže, “zadobili nevjerojatan status medijskih moćnika”, predstavljaju takvu brutalnu silu da se i ministrica kulture “vjerojatno osjeća reketiranom”, krasi ih “umišljenost s elementima egomanije”, odreda se “radi o jugonostalgičarima i srbofilima”, od tih se optužbi “niti ne pokušavaju obraniti”, ali “ispod te površine stoji duboka kroatofobija, prijezir i predrasude spram države i naroda”, pa im je zajednički cilj “razoriti Kartagu”, odnosno jedinu i vječnu Hrvatsku.
Jedan pasus u Jovićevu imbecilnom članku, ipak, posebno je instruktivan. Ovako: “Zagonetno je pitanje iz kojega su miljea iznikli i u kojem su formirani svi ti mentaliteti, svi ti Držićevi ljudi nahvao? Valjalo bi u potrazi za odgovorom istražiti obiteljsko naslijeđe, u kojemu bi se našlo podosta orjunaških ostataka ili pripadnosti jugoslavenskoj političkoj klasi i režimu.”
Za “orjunaške ostatke” više-manje, jer nije jasno što bi značila ta magla, ali “pripadnost jugoslavenskoj političkoj klasi i režimu” prilično je egzaktna, pogotovo kada je na stvari ono Marijačićevo “krvavo i mračno polustoljetno jugoslavensko doba apsolutnoga zatiranja ljudskih prava”.
E sad, ako ja u želji da razriješim “zagonetno pitanje” krenem u “potragu za odgovorom” i istražim vlastitu memoriju, sjetit ću se da sam u osamdesetim godinama prošloga stoljeća radio u Slobodnoj Dalmaciji, a da je u tom poduzeću Josip Jović bio posljednji sekretar Osnovne organizacije Saveza komunista, ostavši na funkciji sve do 1990., ne odvaživši se niti formalno ugasiti partijsku ćeliju, nego je pustio da ona nestane u generalnom krahu SK. Sjećam se također da je na završnoj stranici njegove knjige “Dogmi usprkos”, objavljene 1989., stajala cmizdrava konstatacija da autor ne može ni zamisliti raspad Jugoslavije, jer bi to bilo tragično za hrvatski narod.
Time se otvaraju posve druga zagonetna pitanja. Na primjer: smijemo li pojavu Josipa Jovića na dužnosti sekretara partijske ćelije, koji se 1989. čvrsto zalaže za kompaktnost SFR Jugoslavije, opisati kao “pripadnost jugoslavenskoj političkoj klasi i režimu”? Kako se lokalni komunistički funkcioner uklapa u “jedno krvavo i mračno polustoljetno jugoslavensko doba apsolutnoga zatiranja ljudskih prava”? Zašto suradnik Hrvatskog tjednika, zaintrigiran “miljeom” u kojem su “formirani svi ti mentaliteti”, priziva istraživanje obiteljskog naslijeđa evidentiranih neprijatelja Hrvatske, a odbija razmotriti vlastiti slučaj?
Stvar postaje još zagonetnija kada se biografije lica s potjernice ukrste sa životopisom njena tvorca. Ako me pamćenje ne vara, barem četvorica od sedam “novinskih batinaša” pisali su za Slobodnu Dalmaciju u vrijeme dok je Joviću trajao mandat sekretara Saveza komunista u toj medijskoj kući, a da sami nisu pripadali partiji čijim je ogrankom dotični rukovodio. Štoviše, protiv dvojice od njih (Borisa Dežulovića i potpisnika ovih redaka) vođeni su tada ozbiljni sudski procesi, s prijetnjom trogodišnjeg zatvora, zbog “podrivanja ustavno-pravnog poretka” – što će reći da je “jedno krvavo i mračno” doba, doba “apsolutnoga zatiranja ljudskih prava”, demonstriralo svoju sirovu moć – a da se Jović o tome nije usudio zucnuti, jer je, logično, iznad svega bio kvalitetno dresirani komunistički aparatčik, a tek potom polupismeni novinar.
Naizgled može djelovati neobično da individua takva pedigrea s takvom strašću dijabolizira “pripadnost jugoslavenskoj političkoj klasi i režimu”, ali iz teksta tjeralice izbija nešto posve tipično – opscena priroda postkomunističkog antikomunizma i postjugoslavenskog antijugoslavenstva; stanje svijesti u kojem ti se vlastita prošlost ukazuje kao neprijateljska sila. Istinabog, fascinantno je u kolikoj mjeri Jović prezire nekadašnjeg sebe, a još fascinantnije kako uspijeva preusmjeriti tu srdžbu prema današnjim “vanjskim subjektima”, izlazeći iz cijele intimne drame netaknut. To je, kako god uzmeš, vještina. Usvojili su je, doduše, mnogi, te nije čudno da u Hrvatskoj broj antikomunista i antijugoslavena raste po eksponencijalnoj krivulji otkad su komunizam i Jugoslavija upokojeni.
Pucajući u druge, Jović dakle uvijek i iznova puca u sebe, no – pozor! – ne radi toga da bi se razračunao s ondašnjim vodonošom režima, već zato da konstruira vlastitu nevinost: u svom samopoimanju on je postao komunist, čak i sekretar partijske organizacije, zbog nastupa sveproždiruće Sudbinske Sile, zbog neumoljive Totalitarne Mašine, zbog kobne Historijske Neumitnosti, a kako je zbog straha i komocije propustio da joj se suprotstavi u vrijeme njena realna djelovanja, učinit će to danas, kada se ova ukazuje kao konceptualna sablast.
Kada bi se kojim nevjerojatnim slučajem prijetnja ostvarila, kada bi iznova nastupilo “jedno krvavo i mračno” doba kakvo tobože zagovaraju lica s tjeralice, sigurno je jedino to da bi se Josip Jović i tisuće njemu sličnih vratili u položaj sistemskih pizduna, stabilnih zupčanika u stroju političke tiranije. Za razliku od postjugoslavenskog, postpizdunski intelektualni rad stoga je obilježen agresivnošću kao temeljnom metodom krivotvorenja vlastite prošlosti. Zato se i agitator Hrvatskog tjednika očituje kao čovjek koji je, vrišteći od hajke do hajke, drugu polovicu života odlučio posvetiti dekontaminaciji one prve.
Nevolja je što se radi o pukoj iluziji, jer Jović zapravo nije od nekadašnjeg komunista postao nacionalist, nego je ostao jedan te isti, evergreen, trajnovažeći, vječnopostojeći, naime – revni opslužitelj i adorant vladajuće ideologije, koja je ranije bila komunistička, a sada je nacionalistička. Da se sutra s doktrinarne visine objavi neka treća, Jović bi je prigrlio zdušnije od prosječnoga hrvatskog oportunista, uz pljuvanje po dotadašnjem fondu svetinja – državi, naciji, vjeri – i proklinjanje onih koji su i dalje bolećivi prema tim strahotama.
To ga, dakako, ne čini iznimnim, pošto je riječ o omiljenoj nacionalnoj tjelovježbi. Josip je Jović tek nešto ljigaviji primjerak iz mnoštva. Što reče jedan marginalni kroničar: hrvatska povijest puzanja vrvi istinskim herojima.
