Osnivač i prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke, Slavko Goldstein, bio je jedan od ukupno dva i pol stvarna liberala koji su kroz proteklih skoro četrdeset godina protutnjali kroz tu partiju. Napustio ju je čim je shvatio da se ova politički profilira kao čista negacija trećega pridjeva iz njezina naziva, što je bilo razmjerno brzo. Da je danas u prilici komentirati, valjda bi tek s kiselom opaskom uputio na jedan kontinuitet, na činjenicu da rukovodni kadar istoga imena ne prestaje bezdušno cipelariti ime stranke koju je pokretao: Tja, Budiša… Nekoć Dražen, danas Mirko.
Uopće, trebalo bi s vremena na vrijeme povesti računa o lažnome predstavljanju hrvatskih političkih formacija. Hrvatska socijalno-liberalna stranka od ranih je dana bila liberalna onoliko koliko je, na primjer, Hrvatska demokratska zajednica bila demokratska, dakle suštinski – na planu dnevnoga djelovanja – puna prezira prema terminu što ga nosi na svojoj etiketi, pa su svejedno HSLS-ovcima puna usta liberalizma, a HDZ-ovcima demokracije. Kada floskule dopiru s viđenijih partijskih pozicija, konceptualni nesporazum dobiva onu očaravajuću notu kao kad alkoholičar nastupa s mjesta ravnatelja ustanove za liječenje ovisnosti, ili kad, šta ja znam, Igor Peternel progovori o zaštiti ljudskih prava u ime Hrvatskoga helsinškog odbora.
U tom je smislu u Hrvatskoj jedino Domovinski pokret u kakvom-takvom dosluhu s onim za što se izdaje, jer se ono “domovinski” – koje je, sjetimo se, za ratne potrebe izumio Staljin, a prekopirao Tuđman – čini dovoljno apstraktnim, sudbinskim i himničkim da uz magijski militarizam apsorbira bezbrojne verzije idiotluka, uključujući onaj Ivana Penave. Ako si “domovinski”, možeš biti skoro sve, osim mentalno uravnotežen.
S liberalima je druga stvar.
Potpredsjednik HSLS-a Mirko Budiša, inače i zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, žestoko se ostrvio na članicu HSLS-a Nevenku Lastrić-Đurić, inače i državnu tajnicu u Ministarstvu unutrašnjih poslova, zbog toga što se pojavila na Zagreb Prideu. “Njezino sudjelovanje u tom prosvjedu, na kojem se ističu totalitarni simboli poput srpa i čekića te gdje se otvoreno poziva na revoluciju, kao i njezini naknadni medijski nastupi, smatram da predstavljaju isključivo njezin osobni čin i privatni politički stav”, poručio je Budiša u saopćenju, dodavši da HSLS nije i neće biti “odskočna daska za ljevičarske eksperimente”.
U potpredsjednikovu očitovanju najmanje liberalno zvuče laži da su srp i čekić totalitarni simboli ili da se na Zagreb Prideu priziva revolucija. Prozvana članica, po njegovu sudu, koristi HSLS kao paravan za samopromociju i namirivanje vlastitih interesa, ne poštuje stranačku hijerarhiju, šalje poruke koje su primjerenije ljevici nego HSLS-u, što on kao čuvar slavne partijske tradicije neće tolerirati… Sporni “naknadni medijski nastupi” Nevenke Lastrić-Đurić povodom Zagreb Pridea, s druge strane, imaju sva karakteristična svojstva liberalne fraze. Na primjer:
“Vjerujem da je Hrvatska najjača kada igra zajedno, kada snažniji štiti slabijega, kada većina štiti manjinu i kada svi zajedno gradimo društvo međusobnog poštovanja i uvažavanja.”
Uslijedio je krasan unutarstranački pičvajz. Članica predsjedništva HSLS-a Gabriela Bošnjak u znak podrške Budiši podnijela je ostavku, jer “pozivanje na revoluciju i simboli poput srpa i čekića razlozi su i mog osobnog gnušanja prema Zagreb Prideu”. Osim toga, trvenja traju “još od prije situacije s Dabrom pa sve do danas, kada sam odlučila da više ne mogu podržavati predsjednika koji dijeli umjesto da okuplja i povezuje ljude”.
Predsjednik stranke Dario Hrebak, naime, stao je na stranu Lastrić-Đurić, kazavši da je zaštita manjina “dio identiteta HSLS-a od samih početaka” i da će “tako ostati i ubuduće”. A “situacija s Dabrom”, pak, bila je ona kada se Hrebak žestoko usprotivio navadi renomiranog DP-ovca – kolege iz vladajuće koalicije – da javno pjeva ustaške pjesmice, u čemu ga je, opet, zdušno podržala Nevenka Lastrić-Đurić. Epilog znamo: u ime cijeloga HSLS-a stranački je prvak opaučio šakom o stol i uskliknuo kako je dosta bilo ustašovanja, da bi nakon toga – ostao u vladajućem paktu, dok je ustašovanje regularno nastavljeno.
Treba li iz svega izvući zaključak da se među hrvatskim liberalima vodi rat do istrebljenja između desnoga i lijevog krila? Kao loše upućenome nevježi, pritom tek ovlašno zainteresiranom za temu, teško mi se nositi s tom dilemom, jer na sceni još i mogu uočiti lijevo i desno krilo, ali ne i liberale.
Da olakšam stvar, predlažem sljedeći rakurs: HSLS se frakcijski dijeli na one koji snažno podupiru vlast i na one koji još snažnije podupiru vlast. Prvi su trenutno bliži DP-u, a drugi HDZ-u, no nije rečeno da će na duži rok ostati tako, naime da HDZ i DP neće u hodu zamijeniti ideološke busije. Koja će struja odnijeti prevagu, nikoga u Hrvatskoj nije naročito briga. Kao što nikog u HSLS-u nije briga za temeljno pitanje: Može li se smatrati liberalom netko tko pristaje na koaliciju s onima koji reafirmiraju ustaštvo?
Iz te simplificirane, laičke perspektive lakše je doći do daljnjih uvida. Recimo do onoga o savršenoj usklađenosti političkoga leksika desnoga Budiše (kad se referira na skandal Zagreb Pridea) i lijeve Lastrić-Đurić (kad reagira na “situaciju s Dabrom”).
Budiša: “Dok naši građani svakodnevno vode borbu s rastućim troškovima života, inflacijom i nesigurnošću, medijski prostor okupiraju marginalne provokacije i propale ideologije…”.
Lastrić-Đurić: “Građani su umorni od beskrajnih ideoloških sukoba, toksičnih podjela i buke koja se ne povlači iz javnih prostora…”.
Budiša: “Time se stvaraju duboke ideološke podjele koje troše društvenu energiju i usporavaju razvoj Hrvatske. Dok naslovnice pune ideološki performansi i njihovi promotori, ključne teme… guraju se u drugi plan.”
Lastrić-Đurić: “Svaki političar koji u ovom kuršlusu, u kojem ideološke teme ne silaze s dnevnog reda, pokušava na podjelama parazitirati ili skupljati jeftine političke bodove, zapravo radi protiv interesa Hrvatske.”
Uz takvu vjernost ofucanim klišejima i centrističkim opsjenama Lastrić-Đurić bez trunke straha može preuzeti Budišine iskaze i obrnuto, a da se ništa ne promijeni, pa ni njihov međusobni sukob. Jezik je čudo – ni kad je zajednički ne ometa mogućnost uzajamnog pljuckanja… Drugo što antagoniste povezuje su solidno plaćene državne sinekure, stečene zahvaljujući stranačkim iskaznicama: rekosmo, HSLS-ovac je namješten za rukovodioca u Fondu za zaštitu okoliša, a HSLS-ovka za državnu tajnicu u MUP-u.
Taj egzistencijalno-partijski fatum, po svemu sudeći, dodatno motivira za predani rad na deideologizaciji društvenog i političkog ambijenta. Priprosto bi zapažanje glasilo ovako: averzija hrvatskih liberala prema ideologiji tolika je da, uz demonstraciju retoričkog zazora prema crvenim i crnim ekstremima, ne žele dopustiti da ih ideološke predrasude sputavaju dok s neofašistima konzumiraju vlast.
Nevenka Lastrić-Đurić povela je računa o tome da se na Zagreb Prideu pojavi u kariranom dresu nacionalne reprezentacije, k tome zaogrnuta državnom zastavom, ne bi li unaprijed neutralizirala efekte “totalitarnih simbola” i zaziva revolucije s kojima će se možda suočiti na licu mjesta. Time je prilično zgodno ilustrirana melodramatska priroda borbe za stranački identitet, gdje zakrvljeni tabori uzimaju lijeve ili desne kredite, groze se nad desnim ili lijevim pošastima, vjerujući – uglavnom bez osnova – da će tako osigurati budući politički život.
Nema nikakve sumnje da bi, kada Hrebak dogodine napusti komandni most, HSLS s Nevenkom Lastrić-Đurić na čelu bio daleko pristojnije društvance nego da ga vodi Mirko Budiša. Ljubiteljica Lockea i Stuarta Milla uspostavlja jasnu distancu prema desničarskom konzervativizmu, ali ne toliku da bi, nakon što je hrvatska vlast uz pomoć HSLS-a kroz dvije godine pretvorila ovu zemlju u mračnu proustašku jazbinu, dovela u pitanje svoju karijernu perspektivu, a kamoli rekla zbogom i toj stranci, i toj vlasti, i – posljedično – solidno plaćenoj državnoj funkciji.
To je, naravno, sasvim ljudski. Što me, ipak, ne priječi da tekst završim u svečanom tonu: Smijemo li biti toliko okrutni prema Hrvatskoj da liberalima to oprostimo?
