U središnjoj dionici priče „Grobnica za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša opisani su dugotrajni i iscrpljujući pregovori između isljednika staljinističke tajne policije Fedjukina i utamničenog revolucionara B.D. Novskog o sadržaju lažnog priznanja koji će potonji potpisati. Da je optužba za špijunažu, sabotažu i neprijateljsko udruživanje u cijelosti izmišljena, obojici aktera bilo je jasno, no ipak je svaki od njih nastojao da se sadržaj i ton službenog „priznanja krivnje“ u što većoj mjeri prilagodi onome što je tog trenutka smatrao vlastitim interesom. Tražio se kompromis između dviju suprotstavljenih težnji.
Pregovorima je prethodilo bestijalno mučenje, zbog kojeg je Novski bio fizički smožden, ali i – tupo pomiren sa smrću – ustrajan u tome da odbija bilo kakav vid suradnje. Stvari se mijenjaju kad Fedjukin dolazi na ingenioznu ideju: dok god optuženi ne prizna izmišljenu krivicu, svakoga dana pred njegovim očima bit će ustrijeljen po jedan zatočenik, tako da se ovome usadi misao „da ih ubija vlastitim rukama“. Paradoksalno, Novski se slama u momentu kada mu se jedan od mladića, prije nego će skončati s dva metka u glavi, unosi u lice i ohrabruje ga da ustraje: „Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima!“
Perverzna diplomatska bitka režimskog krvnika i njegove žrtve traje tjednima, iz noći u noć, „nagnuti u gustom dimu cigareta nad tim stranicama“ oni se bore za svaku riječ u tekstu priznanja. Cilj optuženog je unijeti u konačni dokument formulacije koje bi mogle „da budućem istraživaču došapnu, kroz vešto spletena protivurečja i preterivanja, da celo zdanje tog priznanja počiva na laži isceđenoj bez sumnje torturom“.
Kiš piše: „Novski se borio da u svojoj smrti, da u svom padu, sačuva dostojanstvo ne samo svog lika nego i lika revolucionara uopšte, a Fedjukin je nastojao u svom traganju za fikcijom i za uslovnostima da sačuva strogost i doslednost revolucionarne pravde i onih koji tu pravdu dele; jer bolje je da strada takozvana istina jednog jedinog čoveka, jednog sićušnog organizma, nego da se zbog njega dovedu u pitanje viši principi i interesi.“
Potonji je, uzgred budi rečeno, nošen snagom uvjerenja iskreno prezirao „bolećivu sebičnost optuženih“, njihovu patološku potrebu da dokazuju svoju nevinost, „svoju sopstvenu malu istinu“, njihovo neurotično „vrćenje u krugu takozvanih činjenica“, a da „ta njihova slepa istina nije u stanju da se stavi u sistem jedne više vrednosti“: „Stoga je za Fedjukina postajao krvni neprijatelj svako ko nije moga da shvati tu prostu, skoro golim okom vidljivu činjenicu da potpisati priznanje u ime dužnosti jeste ne samo stvar logična nego i moralna, dakle dostojna poštovanja.“
Što se, međutim, događa kada Fedjukin, umjesto čuvara staljinističke diktature, postaje čuvar liberalne demokracije? Ili drugačije: zbog čega su djela pisaca koji su nam predočavali tamne nijanse totalitarnog sivila – poput Orwella ili Kiša – danas naročito aktualna u onome dijelu svijeta koji je totalitarizmu rekao zauvijek zbogom?
Zahvaljujući učešću oveće garniture advokata i političara, dramaturgija višemjesečnih pregovora između organa progona SAD-a i Juliana Assangea koji su rezultirali njegovim puštanjem na slobodu – točnije: njegovim priznanjem krivnje za optužbu o uroti protiv nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država, što je onda zapečaćeno kaznom od 62 mjeseca robije, upravo onolikom koliku je već odslužio u londonskome zatvoru – teško da ima literarni potencijal dostojan Kišove novele. Napokon, ni ulozi nisu isti: Assange je spašavao glavu, a Novski legendu, znajući da je glava već izgubljena. Ipak, bez obzira na izostanak sprava za mučenje i metoda uvjeravanja karakterističnih za boljševičku maštu, finalni pravosudni spis sadrži formulacije koje itekako mogu „da budućem istraživaču došapnu“ kako „celo zdanje tog priznanja počiva na laži isceđenoj bez sumnje torturom“.
Assange, naime, jest proveo dvanaest godina iza brave (prije londonskog zatvora bio je sedam godina zatočen u ekvadorskoj ambasadi), u okolnostima koje je Chris Hedges opisao kao „egzekuciju u usporenom snimku“, i jest mu u izvornoj optužnici prijetila kazna od 175 godina zatvora, zbog toga jer se drznuo oskvrnuti institut državne tajne i učiniti je javno dostupnom, a državna tajna je sadržavala dokaze o zločinima, korupciji i zloupotrebama vlasti. Zanemarimo li spomenute nijanse, tako, ključna razlika u „pregovaračkim pozicijama“ B.D. Novskog i J. Assangea leži u činjenici da režim koji je tiranizirao onoga prvog nije sebe nazivao demokratskim.
U odnosu na banalni izbor koji je stajao pred osnivačem WikiLeaksa – pomiriti se s doživotnom robijom ili potpisati iznuđeno priznanje i konačno omirisati slobodu – stoga je mnogo izazovniji bio fedjukinovski pregovarački zadatak čuvara poretka: kako zadržati totalitarne snove i poslati jasnu totalitarnu poruku, a istodobno sačuvati demokratski ugled i spasiti liberalnu čast? Kako abortiranje demokracije predstaviti kao investiciju u njezin spas, kada je već, radi punog akustičnog efekta zveckanja, nužno da Janus drži oba kraja lanca?
Na svoj način na to upućuje i odabir lokacije gdje je obavljena razmjena priznanja i presude – otok Saipal u Tihom oceanu istovremeno je i unutar i izvan Sjedinjenih Država, dovoljno daleko od kopnene matice, a dovoljno blizu da na njemu vrijede američki zakoni. Nešto poput izvrnute verzije baze Guantanamo, koja je pod upravom vojske SAD-a, ali gdje američki zakoni ne važe, što širi prostor volje i ostavlja krasne mogućnosti za organizaciju nelegalnih mučenja i zatočenja.
Ispirati grla svečanim parolama o slobodi govora, štampe & političkih uvjerenja, i natapati ždrijela prokletih neprijatelja u sklopu waterboardinga, odavno nisu prakse u zabrinjavajućem sukobu. Učini li vam se, na primjer, da politički dogovoren rasplet „slučaja Assange“ sam po sebi potvrđuje kako je bila riječ o političkome suđenju, to je signal da se niste sasvim udobno smjestili u ciničnu matricu održavanja statusa quo, pa utoliko i razlog za brigu, jer fond sumnjivaca postaje sve širi.
U svakom slučaju, savjest liberala je napokon umirena. Objekt njihova prezira više nije u okovima, ne izaziva nelagodu svojim mučeništvom, te se bez inhibicija mogu vratiti ranijim klevetničkim kampanjama, od izmišljotine da se u Švedskoj odavao silovanjima, preko podvale da je svojim objavama „ugrozio živote nevinih ljudi“, pa do insinuacije da je Hillary Clinton lišio vlasti i ustrojio WikiLeaks kao paraobavještajnu agenturu Putina i Trumpa.
Postojanje državne tajne, skrivene zone u koju uvid smiju imati isključivo posvećeni, dok je takozvanim slobodnim građanima pristup najstrože zabranjen, ostaje samorazumljiva stvar, čak i kada ona krije istinu o zločinima – naročito kad krije istinu o zločinima! – jer bolje je da strada istina, nego da se zbog nje „dovedu u pitanje viši principi i interesi“. Sada je tome dodana i odgovarajuća prijetnja: iako Zakon o špijunaži postoji više od stotinu godina, prvi je put zbog njegova kršenja osuđen jedan novinar.
Tko zna, možda će se uskoro pregovorima pokušati apsolvirati i slučaj Edwarda Snowdena. Možda je sistemski cinizam uznapredovao toliko da mu se ponudi priznanje krivnje, uz garanciju da će boravak u Moskvi ući u obračun kao odležana zatvorska kazna? Snowden je, podsjetimo, upoznao širu javnost s nezakonitim prodorom države u privatnost milijuna tzv. slobodnih građana, pa je u strahu od odmazde američke demokracije morao pobjeći u rusku satrapiju. Od patološke želje da se spasi doživotne robije, pobrkao je strane svijeta.
Logika je toliko upečatljiva da je vrijedi naglasiti kao opomenu: zbog razotkrivanja napada na liberalno-demokratske vrijednosti, zviždač dolazi pod udar režima čija je pesnica u službi liberalno-demokratskih vrijednosti.
Fedjukin bi dakle imao pune ruke posla. Tim više što bi se očekivalo da dade svoj doprinos terminološkom rusvaju u kojem kao orijentiri moraju opstati Istočni inferno i Zapadni eden. Sigurno je da mu od pomoći ne bi bio Assangeov prethodnik, zviždač Daniel Ellsberg, otkrivač pentagonske dokumentacije, koji je svoju domovinu ponekad zvao United Stasi Of America.
