Predsjednikovi službeni posjeti isukanim mikrofonima lokalnih medijskih kuća – kao jedina djelatnost kojom se on uistinu bavi – poprimaju formu kontinuirane tirade invalida, jer je teško oteti se utisku da prisustvujemo bizarnome prizoru u kojem čovjek bez obje ruke neprestano udara šakom o stol
"Oni znaju kako da Hrvatska zaštiti granice? Kako, s balalajkama da dočekujemo ilegalne migrante? Pa to je nemoguće. Policija mora primijeniti određenu vrstu sile."
Tom izjavom, danom povodom izvještaja Odbora za borbu protiv mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja Vijeća Europe (CPT), predsjednik RH Zoran Milanović pridružio se hrvatskim državotvornim velikanima iz prošloga vijeka, divovima iz formativne barake HDZ-a, koji su na njima svojstven sočan način artikulirali slavnu tezu o neizbježnoj i dobrodošloj okrutnosti kada su interesi države na stvari.
Pada mi na pamet Ivan Vekić, ratni ministar unutrašnjih poslova, kada je na novinarsko pitanje o "nepodopštinama" pripadnika MUP-a sa smrtnim i sličnim ishodima ironično podigao lijevu obrvu i uzvratio da mu je žao, ali on, eto, u ratne formacije "nije mogao regrutirati časne sestre", nego je bio osuđen na žestoke momke. Uz to je išao za Vekića neizbježan sloj pjesničkoga patosa: "Rat je, krv je, rizik je, strah je, smrt je. Nećete dobiti baš mnogo onih koji su spremni na rizik."
Ili, recimo, HDZ-ov službeni pračovjek Vladimir Šeks, koji je sredinom devedesetih novinare tadašnjega Studentskog lista upućivao u veličanstvenu strahotu stvaranja hrvatske države. "To je porod", rekao je, "ruke moraju biti i krvave i nečiste". Mladi su žurnalisti bili toliko impresionirani da se i dandanas zalažu za zabranu pobačaja.
Sugerirajući da se umjesto stvaranja mitske u obzir uzme stvaranje realne hrvatske države, satiričar je Šeksu svojedobno predložio prozaičniju metaforu. "To je proljev", došapnuo mu je, "školjka mora biti i zaštopana i nečista". No ovaj na takvo što nikada ne bi pristao. Točno se zna zbog čega: hrvatska država, rođena u krvavome slavlju, jest ona spasonosna lozinka pomoću koje pračovjek opravdava nečovjeka u sebi.
Takva tradicija zagovora moralnog idiotizma snažno je zatrubila kroz usta aktualnog predsjednika RH. Nema tu mjesta za jeftine sentimente, za časne sestre, slabiće i kolebljivce, niti za kenjkanja oko finesa i tričarija poput ljudskih prava. Traži se muška snaga i odlučnost. Spremnost da se počini najgora gadost radi najvećega kolektivnog dobra. Ne može se prebirati po žicama balalajke ako se niz prste cijedi tjelesna tekućina onih koji ugrožavaju naše sveto tlo. Treba se lišiti iluzije o moralnoj čistoći kad je interes nacije izložen ugrozi. Treba stisnuti zube i odvaliti nečiji bubreg. Nismo ni opatice ni folklorno društvo.
Konvencionalno shvaćeni moral, poručuje Milanović, ofucana je tra-la-lajka, a na scenu stupa njegov državotvorni supstitut, nakrcan bogatim zalihama testosterona, gdje surovost i nasilništvo predstavljaju najuzvišeniji vid žrtve za domovinu. Da, poštovani građani, domovina se voli manjkom osjećaja, muškom stranom ljudskosti – kaže predsjednik RH. I stvar nije samo na riječima: dok je uručivao ordene okrivljenicima za ratne zločine, što je drugo Zoran Milanović imao na umu nego simboličku apologiju okrutnosti u državno ime?
Članove europskog tijela koji su tu sistemsku okrutnost (u ovom slučaju prema izbjeglicama) prokazali i rezultat svoje istrage učinili javno dostupnim – iako je hrvatska administracija uložila nadljudske napore da taj dokument ne ugleda svjetlo dana – isprašio je biranim riječima: za njega "ti ljudi nisu normalni", oni "takvim arogantnim odnosima ugrožavaju EU projekt", oni su "štetočine koje stalno zabadaju nos i dijele lekcije", a "licemjerno je kad se negdje tamo iz Strasbourga dijele lekcije", i kad "sve to dolazi iz iste prljave kuhinje", i kad "ljudi sa strane, veliki ideolozi, veliki moralisti, svima nabijaju komplekse manje vrijednosti, dakle svi su surovi, necivilizirani, divlji, ono, samo što ne glođu kosti… a oni znaju kako je dobro".
Tim dugim suverenističkim urlikom – isporučenim s gotovo jednakom borbenom strašću kao kad je zaprijetio Andreju Plenkoviću da će luksuzni bunker na Pantovčaku braniti od covid-inspektora uz pomoć privatizirane vojske, do zadnje kapi krvi – Milanović je nadišao skučene horizonte Vekića i Šeksa, približivši se velikome uzoru Franji Tuđmanu i njegovoj nacionalnoj paranoji, opsesivnoj usredotočenosti na "mutikaše i smutljivce" sa zapadne strane (što bez poziva "zabadaju nos" u naš samostalni i suvereni svinjac), na bjelosvjetske centre moći koji hrvatskoj naciji rade o glavi i međunarodnu urotu kojoj je cilj pokopati mladu i potentnu hrvatsku državu.
Uz jednu bitnu razliku: kod Tuđmana je taj tip kriještanja između ostalog proizlazio iz ozbiljne koncentracije moći, dok je kod Milanovića, po svoj prilici, to posljedica ozbiljne koncentracije nemoći. Milanovićeva retorika čvrste ruke, drugačije rečeno, izvire iz frustriranosti zbog njenog nedostatka, a kod Tuđmana je – bez obzira na somnambulnu intonaciju kao karakterističan personal touch – ona bila u izravnome dosluhu s njegovim izvršnim političkim ovlastima. Mada je grmljavina sasvim slična, pokojnik se, za razliku od živog adoranta, nije imao razloga opterećivati pomišlju da prdi u vjetar.
Tako predsjednikovi službeni posjeti isukanim mikrofonima lokalnih medijskih kuća – kao jedina djelatnost kojom se ovaj uistinu bavi – poprimaju formu kontinuirane tirade invalida, jer je teško oteti se utisku da prisustvujemo bizarnome prizoru u kojem čovjek bez obje ruke neprestano udara šakom o stol. Nije mi ni na kraj pameti ulaziti u sadržaj intimne psihološke drame, no sasvim je moguće da histerični suživot nabujala ega s ingerencijama koje ga svode na format političkog mikroba rezultira takvim poremećajem ponašanja da će i konzumacija ničega – konzumacija zraka – biti demonstrirana kao žvakanje sirovoga mesa. Unatoč sve krupnijem izgledu, imamo posla s predsjednikom u gladovanju.
Promoviranje moralnog idiotizma čini se prirodnom posljedicom takva nesporazuma, a onda i radosno jurišanje "lijevog liberala" k taboru populističke desnice, gdje se etnički profil etičnosti podrazumijeva. Svejedno je li riječ o bulažnjenjima kojima se relativiziraju genocid, etničko čišćenje i ratni zločini, ili o bagateliziranju ubojstva obitelji Zec ("Dobili su odštetu, što još treba?"), ili o podilaženju pripadnicima antivakserskog pokreta, ili o pljuvanju Milorada Pupovca po mjeri šovinističke rulje, ili o izražavanju neskrivena prezira prema Bosni i Bosancima, ili o obrani hrvatskoga nacionalnog digniteta od europskih "prljavih kuhinja" i "štetočina" koji bi nam, umjesto policijskih palica, tutnuli u ruke balalajke… A iznad svega, ipak, topli duh militarizma koji grije utvrdu na Pantovčaku, fascinacija vojskom, ratnim podvizima i borbenom gotovošću, i to tolika da je Milanović u iskazivanju strahopoštovanja prema uniformi nadmašio i svoju zaluđenu prethodnicu.
S tim zadnjim u vezi opravdano je postaviti pitanje zašto netko takav početkom devedesetih, kada je bio biološki najpodesniji za borbu, nije dohvatio pušku i branio svoju zemlju od mrskog okupatora, nego je tu čast prepustio drugima. Ovako, sredovječno proratničko kurčenje moglo bi se protumačiti i kao nepriznati obračun s pičkicom što je u mladosti stanovala u njemu, naime kao prikriveni oblik samoprezira. Vrag će ga znati u kolikoj mjeri kod labilnih karaktera jedno nepostavljeno i neapsolvirano pitanje – "Gdje sam bio '91.?" – snaži ambiciju da se normalizira okrutnost pod državnom zastavom.
"Mučenje? Kakve veze to ima s mučenjem?" zgraža se Zoran Milanović nad izvještajem europskih "štetočina". "Što, hrvatska policija koja tamo na minus deset hoda po snijegu do koljena u čizmama ide mučiti ljude? Ja ne vidim njihovu ulogu kao takvu!" A što vidi Zoran Milanović? Vidi li, na primjer, da je vraćanjem državnih odlikovanja Branimiru Glavašu, optuženom za komandnu ulogu u akciji prisiljavanja zarobljenih civila da ispijaju sumpornu kiselinu, simboličkim putem izložio istu uzvišenu misao: "Mučenje? Kakve veze to ima s mučenjem?"
Kakve to veze ima s hrvatskim nacionalizmom? Je li pleme prepušteno muškim ratnim fantazijama dobilo fasadnog vladara kakvog zavrjeđuje?
Predsjednik RH obnaša funkciju slijepog crijeva sistema, koje ne služi ničemu, ali u uspaljenom stanju može prouzročiti nesagledive štete. Racionalan prijedlog bio bi da se taj beskorisni organ ukloni, da ga se kirurškim putem odstrani i baci u kantu za historijski otpad. No takav savjet ima smisla nuditi jedino ako si savjestan građanin i ako sistemu želiš dobro. A ja mu, priznajem, dobro ne želim.
portalnovosti
"Oni znaju kako da Hrvatska zaštiti granice? Kako, s balalajkama da dočekujemo ilegalne migrante? Pa to je nemoguće. Policija mora primijeniti određenu vrstu sile."
Tom izjavom, danom povodom izvještaja Odbora za borbu protiv mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja Vijeća Europe (CPT), predsjednik RH Zoran Milanović pridružio se hrvatskim državotvornim velikanima iz prošloga vijeka, divovima iz formativne barake HDZ-a, koji su na njima svojstven sočan način artikulirali slavnu tezu o neizbježnoj i dobrodošloj okrutnosti kada su interesi države na stvari.
Pada mi na pamet Ivan Vekić, ratni ministar unutrašnjih poslova, kada je na novinarsko pitanje o "nepodopštinama" pripadnika MUP-a sa smrtnim i sličnim ishodima ironično podigao lijevu obrvu i uzvratio da mu je žao, ali on, eto, u ratne formacije "nije mogao regrutirati časne sestre", nego je bio osuđen na žestoke momke. Uz to je išao za Vekića neizbježan sloj pjesničkoga patosa: "Rat je, krv je, rizik je, strah je, smrt je. Nećete dobiti baš mnogo onih koji su spremni na rizik."
Ili, recimo, HDZ-ov službeni pračovjek Vladimir Šeks, koji je sredinom devedesetih novinare tadašnjega Studentskog lista upućivao u veličanstvenu strahotu stvaranja hrvatske države. "To je porod", rekao je, "ruke moraju biti i krvave i nečiste". Mladi su žurnalisti bili toliko impresionirani da se i dandanas zalažu za zabranu pobačaja.
Sugerirajući da se umjesto stvaranja mitske u obzir uzme stvaranje realne hrvatske države, satiričar je Šeksu svojedobno predložio prozaičniju metaforu. "To je proljev", došapnuo mu je, "školjka mora biti i zaštopana i nečista". No ovaj na takvo što nikada ne bi pristao. Točno se zna zbog čega: hrvatska država, rođena u krvavome slavlju, jest ona spasonosna lozinka pomoću koje pračovjek opravdava nečovjeka u sebi.
Takva tradicija zagovora moralnog idiotizma snažno je zatrubila kroz usta aktualnog predsjednika RH. Nema tu mjesta za jeftine sentimente, za časne sestre, slabiće i kolebljivce, niti za kenjkanja oko finesa i tričarija poput ljudskih prava. Traži se muška snaga i odlučnost. Spremnost da se počini najgora gadost radi najvećega kolektivnog dobra. Ne može se prebirati po žicama balalajke ako se niz prste cijedi tjelesna tekućina onih koji ugrožavaju naše sveto tlo. Treba se lišiti iluzije o moralnoj čistoći kad je interes nacije izložen ugrozi. Treba stisnuti zube i odvaliti nečiji bubreg. Nismo ni opatice ni folklorno društvo.
Konvencionalno shvaćeni moral, poručuje Milanović, ofucana je tra-la-lajka, a na scenu stupa njegov državotvorni supstitut, nakrcan bogatim zalihama testosterona, gdje surovost i nasilništvo predstavljaju najuzvišeniji vid žrtve za domovinu. Da, poštovani građani, domovina se voli manjkom osjećaja, muškom stranom ljudskosti – kaže predsjednik RH. I stvar nije samo na riječima: dok je uručivao ordene okrivljenicima za ratne zločine, što je drugo Zoran Milanović imao na umu nego simboličku apologiju okrutnosti u državno ime?
Članove europskog tijela koji su tu sistemsku okrutnost (u ovom slučaju prema izbjeglicama) prokazali i rezultat svoje istrage učinili javno dostupnim – iako je hrvatska administracija uložila nadljudske napore da taj dokument ne ugleda svjetlo dana – isprašio je biranim riječima: za njega "ti ljudi nisu normalni", oni "takvim arogantnim odnosima ugrožavaju EU projekt", oni su "štetočine koje stalno zabadaju nos i dijele lekcije", a "licemjerno je kad se negdje tamo iz Strasbourga dijele lekcije", i kad "sve to dolazi iz iste prljave kuhinje", i kad "ljudi sa strane, veliki ideolozi, veliki moralisti, svima nabijaju komplekse manje vrijednosti, dakle svi su surovi, necivilizirani, divlji, ono, samo što ne glođu kosti… a oni znaju kako je dobro".
Tim dugim suverenističkim urlikom – isporučenim s gotovo jednakom borbenom strašću kao kad je zaprijetio Andreju Plenkoviću da će luksuzni bunker na Pantovčaku braniti od covid-inspektora uz pomoć privatizirane vojske, do zadnje kapi krvi – Milanović je nadišao skučene horizonte Vekića i Šeksa, približivši se velikome uzoru Franji Tuđmanu i njegovoj nacionalnoj paranoji, opsesivnoj usredotočenosti na "mutikaše i smutljivce" sa zapadne strane (što bez poziva "zabadaju nos" u naš samostalni i suvereni svinjac), na bjelosvjetske centre moći koji hrvatskoj naciji rade o glavi i međunarodnu urotu kojoj je cilj pokopati mladu i potentnu hrvatsku državu.
Uz jednu bitnu razliku: kod Tuđmana je taj tip kriještanja između ostalog proizlazio iz ozbiljne koncentracije moći, dok je kod Milanovića, po svoj prilici, to posljedica ozbiljne koncentracije nemoći. Milanovićeva retorika čvrste ruke, drugačije rečeno, izvire iz frustriranosti zbog njenog nedostatka, a kod Tuđmana je – bez obzira na somnambulnu intonaciju kao karakterističan personal touch – ona bila u izravnome dosluhu s njegovim izvršnim političkim ovlastima. Mada je grmljavina sasvim slična, pokojnik se, za razliku od živog adoranta, nije imao razloga opterećivati pomišlju da prdi u vjetar.
Tako predsjednikovi službeni posjeti isukanim mikrofonima lokalnih medijskih kuća – kao jedina djelatnost kojom se ovaj uistinu bavi – poprimaju formu kontinuirane tirade invalida, jer je teško oteti se utisku da prisustvujemo bizarnome prizoru u kojem čovjek bez obje ruke neprestano udara šakom o stol. Nije mi ni na kraj pameti ulaziti u sadržaj intimne psihološke drame, no sasvim je moguće da histerični suživot nabujala ega s ingerencijama koje ga svode na format političkog mikroba rezultira takvim poremećajem ponašanja da će i konzumacija ničega – konzumacija zraka – biti demonstrirana kao žvakanje sirovoga mesa. Unatoč sve krupnijem izgledu, imamo posla s predsjednikom u gladovanju.
Promoviranje moralnog idiotizma čini se prirodnom posljedicom takva nesporazuma, a onda i radosno jurišanje "lijevog liberala" k taboru populističke desnice, gdje se etnički profil etičnosti podrazumijeva. Svejedno je li riječ o bulažnjenjima kojima se relativiziraju genocid, etničko čišćenje i ratni zločini, ili o bagateliziranju ubojstva obitelji Zec ("Dobili su odštetu, što još treba?"), ili o podilaženju pripadnicima antivakserskog pokreta, ili o pljuvanju Milorada Pupovca po mjeri šovinističke rulje, ili o izražavanju neskrivena prezira prema Bosni i Bosancima, ili o obrani hrvatskoga nacionalnog digniteta od europskih "prljavih kuhinja" i "štetočina" koji bi nam, umjesto policijskih palica, tutnuli u ruke balalajke… A iznad svega, ipak, topli duh militarizma koji grije utvrdu na Pantovčaku, fascinacija vojskom, ratnim podvizima i borbenom gotovošću, i to tolika da je Milanović u iskazivanju strahopoštovanja prema uniformi nadmašio i svoju zaluđenu prethodnicu.
S tim zadnjim u vezi opravdano je postaviti pitanje zašto netko takav početkom devedesetih, kada je bio biološki najpodesniji za borbu, nije dohvatio pušku i branio svoju zemlju od mrskog okupatora, nego je tu čast prepustio drugima. Ovako, sredovječno proratničko kurčenje moglo bi se protumačiti i kao nepriznati obračun s pičkicom što je u mladosti stanovala u njemu, naime kao prikriveni oblik samoprezira. Vrag će ga znati u kolikoj mjeri kod labilnih karaktera jedno nepostavljeno i neapsolvirano pitanje – "Gdje sam bio '91.?" – snaži ambiciju da se normalizira okrutnost pod državnom zastavom.
"Mučenje? Kakve veze to ima s mučenjem?" zgraža se Zoran Milanović nad izvještajem europskih "štetočina". "Što, hrvatska policija koja tamo na minus deset hoda po snijegu do koljena u čizmama ide mučiti ljude? Ja ne vidim njihovu ulogu kao takvu!" A što vidi Zoran Milanović? Vidi li, na primjer, da je vraćanjem državnih odlikovanja Branimiru Glavašu, optuženom za komandnu ulogu u akciji prisiljavanja zarobljenih civila da ispijaju sumpornu kiselinu, simboličkim putem izložio istu uzvišenu misao: "Mučenje? Kakve veze to ima s mučenjem?"
Kakve to veze ima s hrvatskim nacionalizmom? Je li pleme prepušteno muškim ratnim fantazijama dobilo fasadnog vladara kakvog zavrjeđuje?
Predsjednik RH obnaša funkciju slijepog crijeva sistema, koje ne služi ničemu, ali u uspaljenom stanju može prouzročiti nesagledive štete. Racionalan prijedlog bio bi da se taj beskorisni organ ukloni, da ga se kirurškim putem odstrani i baci u kantu za historijski otpad. No takav savjet ima smisla nuditi jedino ako si savjestan građanin i ako sistemu želiš dobro. A ja mu, priznajem, dobro ne želim.
portalnovosti
