Kolona sjećanja 2023. – svrstavanje stradalih Vukovaraca u ljubitelje ustaštva (foto Saša Tadinac/HaloPix/PIXSELL)
Kada bi se provelo ozbiljno sociološko istraživanje o najvećim izvorištima straha u današnjoj Hrvatskoj, na prvome bi mjestu bez ozbiljne konkurencije završili "branitelji". Po stjecanju statusa nedodirljive svetinje, društvena uloga "branitelja" svedena je uglavnom na to da, sukladno tekućim potrebama vlasti, ostatku populacije ledi krv u žilama. Mahom je dovoljno spomenuti "branitelje" da hrvatskim građanima od viška emocija zaklecaju koljena. Grupacija koja je u ratu oslobađala ovu zemlju, u poratnom je periodu, samo naizgled paradoksalno, stavljena u službu njene političke i ideološke okupacije.
Ali, pozor: termin "branitelji" ne podrazumijeva nikakvo realno ljudstvo – koje bi onda, kao i u svakoj velikoj grupi, a ovdje je riječ o pola milijuna duša, bilo obilježeno unutrašnjom raznolikošću – već se radi o socijalnoj utvari koja služi kao batina u rukama vladalaca. "Branitelji" su uniformirana fantomska sila preko koje se izdaju licence i udaraju pečati društvene poželjnosti. A kad se kao kriterij za razdvajanje nepoželjnog od poželjnog nametne goli šovinizam – kao što je to u Hrvatskoj slučaj – "branitelji" postaju jedna od ključnih poluga za uspostavu i održavanje etnototalitarizma.
Zabrana nastupa Bošnjačkog kulturno-umjetničkog društva Sevdah na Večeri bošnjačke kulture u Crikvenici, jerbo su tog prijepodneva folkloraši na mjesnoj rivi spontano zaplesali užičko kolo, argumentirana je optužbom da se skarednost zbila "u blizini spomenika braniteljima Domovinskog rata". Premda rasplesano društvo po svemu sudeći memorijalnu skulpturu nije ni registriralo, time se, po sudu v.d. gradonačelnice Crikvenice Ivone Matošić Gašparović, "izvršio čin izrugivanja hrvatskim braniteljima", a isti čin je "ozbiljno narušio čast i ugled Crikvenice i svih naših građana". S njom se hitro složio predstavnik bošnjačke manjine u Crikvenici Denis Beganović, također "zgrožen nemilim činom", pun razumijevanja za "ogorčenost javnosti i naše gradonačelnice", jer "ovo je zaista uvreda na čast i dostojanstvo hrvatskih branitelja".
Što da su momci i djevojke iz hrvatske ispostave bošnjačkoga folklornog društva zaplesali srpsko kolo u Crikvenici, a da spomenika braniteljima nije bilo u blizini? Dogodila bi se ista stvar, dakako – s gnušanjem bi im bio otkazan večernji nastup – samo što bi umjesto spomenika braniteljima zabranu opslužila neka od "braniteljskih udruga", ili više njih, sročivši kakvo bijesno saopćenje.
"Branitelji" – čiji su ugled i čast ultimativne društvene vrednote, pa svaka kriva riječ, a kamoli nedoličan ples, može biti ocijenjena "činom izrugivanja" ili vrijeđanja – funkcioniraju kao oruđe za održavanje etno-nacionalne higijene u javnome prostoru. Savršeno je svejedno jesu li zastupljeni u spomeničkom ili administrativnom formatu. "Branitelji" su se naprosto borili za zemlju u kojoj užičko kolo neće biti dopušteno plesati, tj. u kojoj ništa srpsko ne treba biti javno, tj. u kojoj će svemu srpskom biti zajamčena javna nevidljivost.
S druge strane, prilično je teško pronaći djelić Hrvatske gdje spomenik braniteljima nije u blizini. Produkcija mitološke građe tolika je da ne priznaje zaostale krajeve. Čak su i vukojebine iz kojih su ljudi odavno odselili, jer im je život postao nemoguć, napučene braniteljskim memorijalnim obilježjima, valjda kao podsjetnik na razlog zbog kojeg je vrijedilo prolijevati krv.
Osim toga, odnos između ljudi i spomenika je kronično neravnopravan: ljudi, vidjeli smo, lako bivaju javno osuđeni procijeni li se da imaju uvredljive aspiracije prema spomenicima, ali obratno ne vrijedi. Spomenik braniteljima na ulazu u splitsku Loru, na primjer, kojim se veličaju djela logorskih čuvara i mučitelja, vrijeđa svakog pristojnog čovjeka, baš kao i spomenik HOS-ovcima na Splitu 3, na kojem je uklesan ustaški pozdrav, no prosječan pristojni čovjek to podnosi šutke, uz tek lagani cvokot zuba, znajući da će se, ako pisne, izložiti erupciji masovne srdžbe.
Bez socijalne sablasti pod nazivom "branitelji", čija je svrha da nosiocima vlasti pribavlja izgovore i pospješuje eliminaciju pravoslavne ugroze, hrvatski bi etnototalitarizam bio značajno manje učinkovit. A ovaj se, bogami, šampionski razmahao.
Nema tome davno da je u Korčuli otkazan nastup zbora iz Podgorice koji je na proslavi 80. godišnjice oslobođenja grada i otoka od fašizma trebao pjevati partizanske pjesme, nakon što su "braniteljske udruge" podigle histeričnu dreku, najavile javni protest, poručile kako "neće da na Korčuli pjevaju Crnogorci" i na koncu iznudile šovinistički intoniranu zabranu; petnaestak dana kasnije nastup crnogorskog zbora je, uz isto objašnjenje, storniran i u Jelsi na otoku Hvaru.
Nema tome davno da je gradonačelnik Sinja Miro Bulj zabranio izložbu fotografija Inie Herenčić "Susret na tromeđi" koju je financiralo Srpsko narodno vijeće, jerbo da kao odgovoran nositelj vlasti i iznad svega "hrvatski branitelj" mora "voditi računa o poštivanju Domovinskog rata i drugih ključnih vrijednosti koje čine srž hrvatske državnosti", a te su vrijednosti, jasno, fotografijama cura i momaka u srpskim narodnim nošnjama ozbiljno ugrožene.
Nema tome davno da je u Vinkovcima otkazan rasprodani koncert Rade Šerbedžije, s objašnjenjem gradonačelnika Ivana Bosančića da "u tjednu kad se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda", kada "odajemo počast žrtvama Vukovara" i "palim hrvatskim braniteljima", održavanje takvoga koncerta "nije primjereno"; u prešućenom dijelu izjave kazano je kako koncert ni slučajno ne bi bio ocijenjen neprimjerenim da se na bini, umjesto Srbina Šerbedžije, trebao pojaviti neki Hrvat, radilo se o Gibonniju ili Thompsonu.
Nema tome davno, uostalom, da je 19-godišnja kadetkinja izbačena s Policijske akademije nakon što je objavila snimku svojih kolega koji, u veselom raspoloženju, slaveći završenu obuku, plešu užičko kolo; u obrazloženju je rečeno kako je time "nanijela štetu ugledu Ministarstva unutarnjih poslova", jer na što to uopće sliči da se budući hrvatski redarstvenici opuštaju plešući srpsko kolo i prakticiraju "ponašanje neprimjereno za policijski sastav", a napose kada to postane javna stvar i kad se, što reče Bulj, bešćutno gaze "vrijednosti koje čine srž hrvatske državnosti".
S istim sržnim vrijednostima na srcu, najčešće na inicijativu "branitelja", u Hrvatskoj su zadnjih godina zabranjivani koncerti Momčila Bajagića, Jelene Karleuše, Duška Kuliša, Saše Kovačevića... Unazad bi se moglo nizati do razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru (ili još dalje – do izbacivanja "istočnih" knjiga iz nacionalnih biblioteka), a unaprijed do financijskoga gušenja "srpskih Novosti" koje – prema mjerodavnom sudu Stipe Mlinarića iz Domovinskog pokreta – "vrijeđaju hrvatske branitelje i hrvatsku državu", pa on to "smeće od novina" ne čita.
A uz Mlinarića koji ne čita, loše nam se piše. Jer on zna da se oglašava kao zastupnik pomno konstruirane aveti: niti su svi branitelji "branitelji", niti svi ratni stradalnici dijele njegova politička uvjerenja (da se isprse u majicama s natpisom "Proud To Be Idiot"), ali su dovoljno umrtvljeni ili dovoljno mrtvi da bez pružanja otpora mogu biti regrutirani i zloupotrijebljeni za projekt koji će rezultirati izgonom preostalih srpskih elemenata iz hrvatskoga javnog života.
U različitim retoričkim registrima, ali s istim ciljem, dvije vladajuće stranke – HDZ i DP – usklađeno rade kao nekrovalne pećnice za podgrijavanje mržnje. U opoziciji, pak, tradicionalno se nerado osvrću na etnička čišćenja i slične sporednosti. Tamo trenutno nema nikoga tko bi se drznuo reći: to što su trideset godina po okončanju rata "ratne rane" sve unosniji resurs za proizvodnju srbofobičnog ambijenta svakodnevice, za normalizaciju diskriminacije, nije posljedica ni srpske ratne agresije ni srpskog ratnog poraza, nego hrvatskoga mirnodopskog debakla.
Pa kad Penava, Mlinarić i kompanija stvar organiziraju tako da na čelu kolone sjećanja u Vukovaru vijore crne zastave s fašističkim parolama, jer koplja drže "branitelji", svrstavajući na taj način sve stradale Vukovarce među ljubitelje ustaštva, a vladajuća svita krotko kroči za tim zastavama i šutke zuri u asfalt, a televizijska voditeljica pobožnim glasom vergla žrtvoslovne klišeje, a vodeće novine kričavim trobojnim dezenima pokušavaju prikriti kompaktno crnilo predvodnika povorke, a pristojni građani postrojavaju jezike za zubima i pale svijeće u čast vlastite ništavnosti... ukazuje se cijelo društvo koje – sitnim koracima, jer su gaće pune – pleše uzničko kolo.
