Uz 140. obljetnicu rođenja Miroslava Krleže (Zagrb, 7. VII. 1893 – 29. XII. 1981): Miroslav Krleža i ideologija „nacionalnog jedinstva“

Krleža se počeo zanimati za politiku već u vrijeme vojničkog školovanja u Pečuhu i Pešti, a prvi publicistički tekst povezan s politikom objavio je u jeku Prvoga svjetskog rata. Bio je to kontroverzni feljton Barun Konrad, tiskan u Obzoru 28. travnja 1915, oko kojega će se kasnije razviti burne polemike. No piščevo zanimanje za politiku osobito se pojačalo uoči raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Imao je već otprije, pod utjecajem nauka Ante Starčevića, čvrst antiaustrijski stav. Ali pri kraju Velikoga rata, kada je bilo jasno da je Monarhija na izdisaju, opet se aktualiziralo bolno hrvatsko pitanje, posebice problem uređenja budućega odnosa između Hrvata i Srba u okviru sve izglednije južnoslavenske integracije. Posebno glasni bili su zastupnici Jugoslavenske nacionalističke omladine, promotori ideologije „narodnog jedinstva“, poput Ujevića, Čerine, Bartulovića, Tartaglie, Leontića i dr. Sjetimo se da je Tin Ujević u traktatu Narodno jedinstvo (Pijemont, 26. 2. 1912) pisao: „Ujedinjenje je bez jedinstva nemoguće, a jedinstvo bez ujedinjenja besmisleno, besvršno (…) Dok jedinstvo znači da smo mi – Srbi i Hrvati – jedan narod, ujedinjenje znači: treba da smo jedna država; dok je jedinstvo fakat, ujedinjenje je naš ideal.“

Naslovnica prvog broja časopisa Plamen (1919)
u kojemu je Krleža objavio Hrvatsku književnu laž

Krleža je bio pristaša projekta južnoslavenskog ujedinjenja, a jasno je osjećao i važnost Kraljevine Srbije (ratne saveznice pobjedničke Antante) kao ključnoga političkog čimbenika u tom procesu. O tadašnjim simpatijama za Srbiju govori i činjenica da je kao mladi vojni pitomac u peštanskom Ludoviceumu u dvama navratima (1912. i 1913) poduzeo ilegalna putovanja u Srbiju s namjerom da se priključi srpskoj vojsci u balkanskom ratu. No bitka na Bregalnici (1913) došla je kao svojevrsno otrežnjenje uvjerivši ga u romantične zablude iliraca i, kako je poslije napisao, „cinički makijavelizam malih balkanskih dinastija“. Ipak, mladi Krleža ostao je pozitivno nastrojen prema jugoslavenskim političkim programima i unitarističkoj ideologiji „narodnog jedinstva“. Znao je da Hrvatska u tom trenutku, s obzirom na poraz Centralnih sila u ratu, nije politički čimbenik koji bi mogao samostalno odlučivati o svojoj sudbini. S druge strane, jugoslavenstvo i idealizacija Srbije imali su tada, s obzirom na službenu austrijsku militarističku politiku te mađarske i talijanske aspiracije, velik broj pristaša u hrvatskoj intelektualnoj eliti. Krležina nacionalnopolitička misao našla se tada u procijepu. Zbog imperijalne naravi srpske državne politike bio je duboko svjestan opasnosti koja prijeti hrvatskim strateškim interesima. Istodobno, u zadanoj konstelaciji snaga u Europi na kraju rata ujedinjenje mu se ukazivalo kao najmanje nepovoljno rješenje.

Vrijeme sudbinskih
nacionalnih pitanja

No nisu sumnje i dileme mučile samo mladoga Krležu. Opća dezorijentacija zavladala je u čitavoj hrvatskoj politici, posvuda se osjećala nesigurnost i neizvjesnost. To vrijeme konfuzije na političkoj sceni u trenutku rješavanja sudbinskih nacionalnih pitanja Krleža je majstorski opisao u polemičkom, scenično strukturiranom političkom eseju O našoj inteligenciji (Književna republika, 1927; poslije uvrštenom u knjigu Deset krvavih godina) u kojem je prikazao tipičnoga hrvatskog inteligenta kao oportunista, kompromisera i amoralnoga političkog kameleona.

No jedan događaj koji se zbio daleko od Hrvatske presudno je utjecao na Krležino ideološko preslagivanje: bila je to Oktobarska revolucija u Rusiji 1917. U Lenjinovoj revolucionarnoj akciji prepoznao je novu nadu, svjetlo na kraju tunela. Pod utjecajem tektonskih promjena u Rusiji Krleža počinje mijenjati svoja dotadašnja uvjerenja. Fascinacija boljševičkim prevratom i Lenjinom dovela ga je do oblikovanja novoga, marksističko-lenjinističkog modela u rješavanju hrvatskoga nacionalnog i socijalnog pitanja. Izlaz iz (malo)građanske politike partikularnih interesa i jalova strančarenja sada vidi u revolucionarnoj preobrazbi društva i preraspodjeli moći kojom će se socijalno isključeno radništvo preobraziti iz objekta u subjekt politike. Već 1920. Krleža se aktivno angažirao u radu Komunističke partije. Kao agitator drži govore na stranačkim skupovima, manifestacijama i izbornim kampanjama. Lijevoj orijentaciji – ali s otklonom od dogmatskih koncepcija – ostat će vjeran do kraja života. Bit će to konstanta njegove duhovne biografije.

Krležina politička i političko-polemička esejistika
rezultirat će vrhunskim djelima: Moj obračun s njima
(1932) i Deset krvavih godina (1937)

Problemi i proturječnosti
nove države

Pod pritiskom sila Antante ubrzano je ujedinjenje. Nakon burnih događaja, vijećanja, manifesta i deklaracija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca na čelu s kraljem Petrom I. Karađorđevićem proglašena je 1. prosinca 1918. Radić je uzalud upozoravao na činjenicu da hrvatski Sabor nije potvrdio odluku koja je evidentno „protiv velike većine hrvatskoga naroda“. Hrvatski politički čimbenici olako su prešli preko njegova poznatog upozorenja: „Ne srljajte kao guske u maglu!“

Mnogi su nakon ujedinjenja doživjeli bolno otrežnjenje: umjesto željene republike dobili su monarhiju, i to – kako će se ubrzo vidjeti – centralističku. U Zagrebu su 5. prosinca 1918. izbili neredi: na hrvatske vojnike bivše austrougarske vojske koji su na Jelačićevu trgu protestirali protiv ujedinjenja šef policije poslao je Narodnu stražu, a ona je na demonstrante otvorila vatru iz mitraljeza. Ubijeno je trinaest, a ranjeno sedamnaest domobrana. Iste noći zagrebački je garnizon raspušten, a službu preuzimaju odredi srpske vojske. „Prosinačke žrtve“ bit će samo uvod u gomilanje problema i proturječnosti koje će pratiti novu državu u kojoj će likvidiranje protivnika postati praksa.

I sâm Krleža prati stvaranje Kraljevine SHS (a paralelno i prva stranačka prestrojavanja) s rezervom i podvojenim osjećajima. Njegovi tekstovi iz toga razdoblja rezultat su unutarnjih previranja i napetosti pa stoga nisu lišeni ni sumnji, nejasnoća, upitnika, nedosljednosti. Bio je, kako smo već naveli, pristaša narodnog jedinstva pa i nakon ujedinjenja pokazuje jasne znakove prilagođavanja novim okolnostima: 1. surađuje u časopisima koji jasno promiču unitarističku koncepciju (Riječ SHS, Književni jug, Jugoslavenska njiva, Nova Evropa), 2. na tragu starog prijedloga Jovana Skerlića o potrebi jezičnog ujedinjenja (Anketa o južnom ili istočnom narečju u srpskohrvatskoj književnosti, Srpski književni glasnik, 1914) počinje pisati ekavicom.

Skerlićevu „formulu“ prihvatili su vodeći hrvatski pisci: T. Ujević, A. B. Šimić, G. Krklec, U. Donadini, V. Čerina, N. Bartulović, V. Majer, Z. Milković, A. Barac… Tin Ujević (potpisan kao Ouyévitch!) sastavio je 1916, u koautorstvu s P. de Lanuxom, Grammaire élémentaire de la langue Serbe u kojoj je predgovor napisao srpski šovinist Milenko Vesnić, tada veleposlanik Kraljevine Srbije u Francuskoj. Antun Branko Šimić bio je vatreni pobornik ekavštine pa je u članku E (Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, 3. 3. 1918) sve filologe koji su branili ijekavicu proglasio sterilnima i natražnima jer kaskaju za kulturom i vremenom: „Filološka obrana ijekavskoga dijalekta je uvek nevažna i često nasmejava. Tradicija neka. O kad ćemo izbaciti svi iz naših duša tu reč koja uvek čini jednu smetnju.“ Za zatucane branitelje ijekavštine Šimić ima jednostavno rješenje: „Za filologe imamo samo jedan pucanj u njihove filološke mozgove, i idemo dalje.“ Jedina Šimićeva pjesnička zbirka objavljena za života – Preobraženja (1920) – napisana je ekavicom. Osim političkog centralizma novu državu obilježio je i kulturni i jezični centralizam.

Uvjeren da je Titov socijalizam riješio osnovne međunacionalne i društvene odnose, dakle i hrvatsko pitanje, Krleža poduzima niz kapitalnih projekata u izgradnji jugoslavenskoga kulturnog identiteta. S Titova kursa „skrenuo“ je tek stavljanjem potpisa na Deklaraciju (1967)

Krleža je, doduše, prihvatio ekavicu, ali je već i prije ujedinjenja izražavao izrazitu netrpeljivost prema kosovskoj mitologiji i vidovdanskoj etici okajavanja i osvete. Te se kontradikcije jasno osjećaju i u njegovim tekstovima, primjerice već u žanrovski hibridnoj Hrvatskoj rapsodiji (Savremenik, 1917) u kojoj dva studenta – borbeni i rezignirani – razgovaraju o hrvatskom i jugoslavenskom pitanju ili u članku Jedna dekorativna laž (Sloboda, 1917), zapravo napadu na proslavu šezdesete obljetnice Ive Vojnovića, gorljivog promotora kosovskog mita i autora jugonacionalističkih drama Smrt majke Jugovića (1907) i Lazarovo vaskresenje (1913). U manje poznatu Krležinu tekstu Priviđenja (Obzor, 1918) osjeća se karakteristična antitetička napetost: s jedne se strane patetično slavi jugoslavenstvo i skoro narodno ujedinjenje, no istodobno se kao opasnost ukazuju „tri priviđenja“ (Lazar, Marko i Miloš) i njihovi umjetnički glorifikatori – Meštrović i Nazor.

S nacionalnim previranjima povezan je i incident koji je Krleža izazvao na čajanci u zagrebačkom Kolu 14. studenoga 1918. Rojalističko Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena organiziralo je u čast srpskih oficira, koji su bili na proputovanju u Rijeku, priredbu na kojoj je domaćin bio Mate Drinković. Bivši gorljivi pravaš, a sada istaknuti jugounitarist i povjerenik Narodnog vijeća SHS, održao je prigodnu zdravicu, a potom dao riječ potpukovniku Slavku Kvaterniku. Budući da je Kvaternik za vrijeme rata bio časnik angažiran u borbama domobrana u Srbiji, Krleža se, prema novinskim izvještajima, usprotivio da riječ dobije ta „crno-žuta kreatura“ uzviknuvši glasno „Dolje s nedostojnim!“. Došlo je do prepirke, vriske i naguravanja, nakon čega je pisac izbačen na ulicu. Zbog izazivanja javnog skandala pozvan je i na saslušanje u nekadašnji garnizonski zatvor u Novoj Vesi. Svoju verziju događaja, s popratnom analizom socijalnih nejednakosti u Hrvatskoj začinjenom boljševičko-lenjinističkom propagandom, Krleža je iznio u članku Crno-žuti skandal (Sloboda, 21. 11. 1918), a mnogo godina poslije i u autobiografskom zapisu Pijana novembarska noć 1918 (Republika, 1952). U tom tekstu zabavu/čajanku prikazuje kao raskalašenu pijanku na kojoj se razularena gomila, do jučer Habsburzima lojalna elita, pretvara u vatrene zagovornike nove državne zajednice i „cvijet zagrebačke jugorojalističke inteligencije“. Osvrnuo se i na austrougarske časnike koji su mijenjali uvjerenja, simulirali lojalnost „republikama i krunama sve do pojave Hitlera“. Primjer mu je upravo Slavko Kvaternik, austrijski časnik, čovjek koji je još jučer za feldmaršala Borojevića organizirao gastronomske i erotske užitke, sada je pristaša ujedinjenja, da bi 10. travnja 1941. proglasio NDH.

No veliki obrat donosi flamboajantni ikonoklastični manifest/pamflet Hrvatska književna laž, objavljen kao manifest 1. siječnja 1919. u prvom broju Krležina (i Cesarčeva) avangardnog časopisa Plamen. Posrijedi je, kako je konstatirao Stanko Lasić, temeljni dokument za Krležinu duhovnu biografiju. Vođen patosom osporavanja, na tragu Nietzscheove teze iz Antikrista o potrebi „prevrednovanja svih vrijednosti“, pisac se obrušava na nacionalne mitove kao velike kulturne laži. Antologijski početak pamfleta obilježen je radikalnom retorikom i hiperboličnim diskursom: „Vatre! Vatre! Vreme je, da se spali i uništi i razbije najveća laž sviju naših sakrosanktnih laži, legendarna laž nad lažima, laž hrvatske književnosti.“

Uz hrvatski narodni preporod (predstavljen metaforom grobnice) i književnost moderne (koja je zapravo „ornamentalna tapeta“), Krleža kao treću veliku laž spominje jugoslavenski nacionalni heroizam simboliziran bijelim mramornim Vidovdanskim hramom. Nacionalni revolucionari viču po „plesnivom literarnom magazinu“ (aluzija na Mašićev, Bartulovićev i Andrićev Književni jug) i grade „reprezentativni izložbeni paviljon od papira“ (aluzija na Meštrovićev kosovski ciklus monumentalne plastike izložen u paviljonu Kraljevine Srbije na međunarodnoj izložbi u Rimu 1911):

Tito i Krleža / Izvor Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Što viču ovi zdravi heroji na bolesne i jadne nakaze? Oni proklinju tu dekadentsku zarazu u našoj književnosti i propovedaju besne gestove Srdje Zlopogleđe, Marka i Miloša i proklinju beskrvnost i ruše magazin i zidju hram za osvetu Kosova. (…) Propoveda se nova borbena etika, uštrcavaju se herojski serumi, zvekeče se mačem i mamuzama, a zaboravlja se da je sve to galama vašarska i da je taj nacionalizam laž i fraza (…)

Krleža naglašava sve strahote hrvatske povijesne potlačenosti unutar Austro-Ugarske („Svi smo mi Hrvati davali Caru Carevo. /…/ Biti Hrvatom ne znači drugo nego osetiti kako te crnožuti car proždire. Proždire i pije ti krv i mrvi te i ništi iz dana u dan, a ti osećaš kako te nestaje.“), a u čitavoj vertikali „jugoslavenske kulturne tradicije“ pozitivno vrednuje kao „duhovne svetlonoše“ tek bogumile, Križanića i Kranjčevića. Sve ostalo je čemer i jad, golo preživljavanje u kavezu, lijepoj ali prokletoj zemlji „večnih desperatnih magla, bolova i kletve /…/, analfabeta, sinagoga i ludnica, kasarna i vešala, globe i žandara, atentata i komesara, Amerike i špitala“. Pa gdje je rješenje za vjekovna nacionalna i socijalna pitanja? Spas i obrana ljudskog ponosa dolazi iz Rusije jer tamo se dogodio „najgigantskiji preporod sviju preporoda“. Pod snagom revolucije umiru „poslednje utvare varvarskih vremena“: u „sveslavenskoj majčici Moskvi vijore crveni stegovi“ i zvona pozdravljaju Internacionalu. Oktobarska revolucija za Krležu je eshatološki projekt ili, da se poslužimo sintagmom A. Flakera, „optimalna projekcija“.

Zaokret od unitarizma

Hrvatska književna laž pisana je ekavicom i objavljena u trenutku kada je i Društvo hrvatskih književnika zauzelo unitaristički kulturni kurs. Na skupštini održanoj 7. lipnja 1919. predsjednik DHK-a Nikola Andrić podnio je referat pod naslovom Jedan narod treba i jednu književnost u kojem se inzistira na unifikaciji jezika, pisma i književnosti. Krleža je tu odluku ismijao u članku Grobnica u Gundulić-hotelu (Plamen, 1919). Rasprava je, po njegovu mišljenju, deplasirana jer je zajednički jezik očigledna činjenica, a ekavicu su već i tako prihvatili ponajbolji hrvatski pisci. Plemenski sukobi su apsurdni, jedinstvo jugoslavenske kulture je imperativ. Iako piše kritički o grotesknoj kosovskoj mitologiji i rasnom mesijanstvu, Krleža je u to vrijeme još uvijek unitarist.

Zaokret će doći postupno. Krleža se dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća sve više zanima za hrvatsku kulturno-povijesnu tematiku i političku misao. Njegova politička i političko-polemička esejistika upravo buja i rezultirat će vrhunskim djelima: Moj obračun s njima (1932) i Deset krvavih godina (1937). Zanimanje za tragičnu sudbinu Frana Supila vodit će ga do federalističke koncepcije (kojoj je i prije povremeno naginjao), ali tek će smrt Stjepana Radića nakon atentata u beogradskoj skupštini (1928) srušiti njegovu jugoslavensku utopiju i dovesti ga do solidariziranja s hrvatskim nacionalnim zahtjevima u prvoj Jugoslaviji. Ali samo privremeno, jer ubrzo će jednu utopiju zamijeniti drugom. Uvjeren da je Titov socijalizam riješio osnovne međunacionalne i društvene odnose, dakle i hrvatsko pitanje, Krleža poduzima niz praktičnih akcija, kapitalnih projekata u izgradnji jugoslavenskoga kulturnog identiteta: Enciklopedije Jugoslavije i izložbe Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije u Parizu. S Titova kursa „skrenuo“ je tek stavljanjem potpisa na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967).

matica