U New Yorku može, kod nas ne može



Prije sedamdeset i dvije godine, 22. lipnja 1941. godine, u šumi Brezovica kod Siska formirana je pod zapovjedništvom Vlade Janjića Cape prva antifašistička postrojba u okupiranoj Jugoslaviji. Hrvatska danas taj događaj obilježava Danom antifašističke borbe. Međutim, devedesetih godina prošlog stoljeća izvršen je pokušaj rehabilitacije poraženih zločinačkih snaga iz Drugog svjetskog rata, što je rezultiralo još jednom sramnom epizodom povijesti naše zemlje: od 1990. do 2000. godine, od 6.000 spomenika žrtvama fašizma i NOB-u, uništeno je preko polovice

Prije sedamdeset i dvije godine, 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska formirana je pod zapovjedništvom Vlade Janjića Cape prva antifašistička postrojba u okupiranoj Jugoslaviji. Hrvatska danas taj događaj obilježava Danom antifašističke borbe. Međutim, devedesetih godina prošlog stoljeća izvršen je pokušaj rehabilitacije poraženih zločinačkih snaga iz Drugog svjetskog rata, što je rezultiralo još jednom sramnom epizodom povijesti naše zemlje: od 1990. do 2000. godine, od šest tisuća spomenika žrtvama fašizma i Narodno-oslobodilačkoj borbi, uništeno je više od polovice.


Spomenik Stjepanu Filipoviću nekada (FOTO: uafdu.hr)


U tom anticivilizacijskom i barbarskom pogromu spomenici antifašizmu minirani su i sravnjivani sa zemljom, dok su njihovi ostaci nerijetko prodavani u staro željezo. Mnogi od njih su, osim memorijalno-komemorativne vrijednosti, imali veliki umjetnički značaj, kao što su djela jednog od najvećih hrvatskih kipara prošloga stoljeća, Vojina Bakića. Prema pisanju ugašenog tjednika „Feral Tribunea“ uništen je niz Bakićevih djela, od toga nekoliko u njegovom rodnom Bjelovaru i okolici, poput spomenika u Vojnoviću. Ovdje su 1941. ustaše ubile 195 lokalnih Srba. Spomenik je nestao u komadu te je bronca vjerojatno prodana u reciklažu. U Opuzenu je 1991. raznesen Bakićev spomenik Stjepanu Filipoviću, narodnom heroju rodom iz tog kraja koji je 1942. godine obješen u Valjevu. Njegova poznata fotografija, na kojoj prkosno uzdiže ruke neposredno prije smaknuća (koja se može vidjeti na internetskim stranicama Udruge antifašista Dubrovnik), izložena je i u zgradi UN-a u New Yorku. „Spomenik pobjede“ u zapadnoslavonskoj Kamenskoj, koji struka drži za remek-djelo, još je jedan na listi miniranih, a s obzirom da je bio izrađen on inox-čelika, djelovi su također završili u reciklaži.


Mjesto gdje je spomenik nekada stajao (FOTO: uafdu.hr)


Monumentalni, 37 metara visoki Bakićev spomenik partizanskim i civilnim žrtvama na Petrovoj gori, zapravo čitav memorijalni kompleks, već je dva desetljeća prepušten devastaciji, polaganom raspadanju te krađi nehrđajućih prokromnih ploča kojima je obložen. Osim toga, dosljedno idejama prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o „svehrvatskoj pomirbi“ – zapravo preuzetih od španjolskog diktatora Francisca Franca te ustaškog časnika Vjekoslava Luburića, utemeljitelja jasenovačkog logora – na više su lokaliteta – na primjer u Dugopolju i Košutama – na mjestima uništenih spomenika podizani križevi na koje su upisana imena svih stradalih u Drugom svjetskom ratu - partizana, ustaša, domobrana i civila. To simboličko „miješanje kostiju“ poginulih na strani fašizma i antifašizma izazvalo je zgražanje velikog dijela javnosti.

Problematičan spoj ustaštva i hrvatstva


„Početkom devedesetih od strane se vlasti prešutno tolerirao, ali i poticao vandalizam. U kontekstu priprema za rat došlo je do nacionalne homogenizacije te odbacivanja vrijednosti antifašizma. Stvorio se prvo prostor za domobranstvo, a potom je ustaštvo postalo legitimni izbor. NOB, koji je duboko patriotska i domoljubna borba - se izjednačio s jugoslavenstvom, a kako se odbacivala Jugoslavija – što je u trenutku razaranja Vukovara razumljivo – došlo je do vrlo problematičnog spoja ustaštva i hrvatstva. Podsjećam, tada se u javnom diskursu otvoreno govorilo da su neki zločini prihvatljivi, a „razmjena stanovništva“ – drugi termin za etničko čišćenje – bila je pozdravljena i od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana“, govori Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta.


Bakićevo djelo na Petrovoj Gori (FOTO: Lupiga.Com)


Nakon godine dvijetisućite je krenuo spori proces obnove nekih spomenika, ali Teršelič kaže da je za svaki spomenik potrebna uporna borba nekoliko angažiranih osoba. Naglasila je da nema potpune podatke, ali po podacima kojima raspolaže, nije obnovljeno niti stotinu spomenika – otprilike tri posto. Među njima je i spomenik ustanku u Srbu, uništen 1995. godine tijekom Oluje. Petnaestmetarsko djelo kipara Vanje Radauša obnovljeno je uz veliku pompu i prisustvo predsjednika RH, Ive Josipovića.

Temeljita rasprava, a ne kozmetička korekcija


„Vrlo je važno da je Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) objavio listu svojih prioriteta. Korak koji nedostaje je aktivna politika Ministarstva kulture. Danas smo deklarativno za antifašizam, ali nema sustavne politike pamćenja Holokausta, genocida ni NOB-a. Obnova je, inače, u nadležnosti lokalnih vlasti. Postoje svijetli primjeri, recimo grad Koprivnica, u čijoj blizini je bila Danica, prvi logor u NDH, je revitalizirao to područje i postavio spomen-sobu. Bilo bi izuzetno važno da se sačuva tvrđava u Staroj Gradišci, u kojoj su očuvane ćelije u kojima su mučeni ljudi. Plan postoji, ali novca nema pa tvrđava propada“ Istaknula je još nekoliko naročito problematičnih lokaliteta – nasilno preimenovani Spomen-dom u Glini te oskrnavljeni spomenik u selu Prkos, pri čemu su oba mjesta poprište teških ustaških pokolja. Inače, povjesničar Vjeran Pavlaković je u intervjuu tjedniku „Novosti“ upozorio da su – premda je veliku većinu spomenika uništila hrvatska strana – spomenike rušile i vlasti tzv. Republike Srpske Krajine, jer im nije odgovarala priča o zajedničkoj borbi Hrvata i Srba. Tako je stradao spomenik narodnom heroju Marku Oreškoviću Krntiji u Korenici.


Ulaz u prvi ustaški logor Danica (FOTO: Lupiga.Com)


„Ne želim reći da se trebaju obnavljati svi spomenici te razumijem potrebnu kritičke evaluacije. No ne čini se ni približno toliko koliko bi trebalo i potrebni su puno veći napori. Hrvatska se treba suočiti s prošlošću te izraditi topografiju zločina u tri ključna razdoblja: od 1941. do 1945., zatim u poratnim godinama te konačno od 1991. do 1995., što uključuje i raspravu o nasilju nad tim spomenicima, a ne samo kozmetičku korekciju“, zaključila je Teršelič.

Još nema spiska ubijenih u Jadovnu


Juraj Hrženjak, aktivni sudionik NOB-a i jedan autora monografije „Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990. – 2000.“ kaže da je popisano ukupno 2.964 uništena ili oskrvnavljena spomenika, bisti i masovnih grobnica. „Treba dodati još oko pet stotina spomen obilježja koja nismo mogli popisat jer je u tim općinama na vlasti je bila krajnja desnica, pa su našim borcima, koji su ih htjeli zabilježiti, prijetili čak i smrću. Ukupan broj tako bi bio oko tri i pol tisuće nastradalih spomenika, a oko 2.600, koji nisu porušeni. Oni se većinom nalaze u Istri, Primorju, Zagorju te Međimurju“, priča stari borac. Istaknuo je primjer zagrebačkog spomen-parka Dotrščine, koji je nekoliko puta obnavljan i uništavan, da bi danas konačno bio u prvotnom stanju.


Dotrščinska šuma (FOTO: Lupiga.Com)


„Ima još svijetlih primjera, na području Zagreba obnovljeno je, rekao bih, gotovo 90 posto od ukupnog broja spomen-obilježja. Inače, imam dojam da se i u doba Jugoslavije o tome vodilo premalo računa, težište je bilo na obnovi zemlje. Ni danas nema spiska ubijenih u Jadovnu, gdje je u roku pedeset i dva dana ubijeno između dvadeset i četrdeset i dvije tisuće ljudi - prava fabrika ubijanja", požalio se Hrženjak.



Izvor: Lupiga