Za mnoge pripadnike generacije Brođana koji su krajem šezdesetih godina, s razbuktalom strašću i bezuvjetno predano, počeli slušati i živjeti rock muziku, u epohi njenog uspješnog osvajačkog pohoda na naša srca i živote, običaje i stavove, Slobodan Grbić Grban bio je važan posrednik između umjetnosti zvuka i nas mase slušatelja. Grban je bio disc jockey. On od samog početka svojih nastupa nije bio tek puki puštač ploča i pjesama, već kreator atmosfere, vodič kroz muzičke novosti i tokove, inovator u načinu kako se muzika doživljava, od utjecaja na to kako i koliko se čaga. U eri kada se rock muzika demokratizirala kroz radio, klupsku scenu, pa i televiziju, Grban je bio lokalni DJ, znalac muzike, poštovatelj njene nježnosti i snage i naš vodič kroz prostore blaženstva. Bio je čovjek od ukusa, simbol slobode i pokreta mladih. On je bio jedan od onih koji su birali zvuk koji je oblikovao duh vremena, onaj koji je mijenjao noć za dan i dan za noć.

Duh vremena (Zeitgeist) označava preovlađujuće ideje, stavove i osjećanja jednog doba. Među ljude koji su davali nešto da se taj duh formira i učvrsne u ovoj našoj provinciji koja postaje svijet, pripada i Slobodan Grbić koji je svojim delovanjem i glazbenim selekcijama oblikovao karakteristike tog vremena.

Smrt Slobodana Grbića, kojeg mlađe generacije kroz radio emisije, pamte kao DJ Didu, možemo  zamisliti kao prijelaz iz jednog svijeta u drugi – iz stvarnog u mitski, iz zemaljske buke u nebesku harmoniju. Grban, ili DJ Dida, u tom svijetu u koji se preselio, nije samo pojedinac koji pušta glazbu, on je dirigent energije koja tutnji iz gramofona i zvučnika, tvorac ritma koji pokreće ljude. Njegov odlazak percipiram kao trenutak kada se zvuk gasi, ali ostavlja jeku koja traje.

U tom smislu, raj u koji je otišao DJ Dida, pridruživši se bendovima, zaljubljenicima u rock, mogao bi biti metafora za vječni plesni podij u „Partizanu“ – mjesto gdje bas imelodije velikih bendova nikada ne prestaju, gdje su svi ritmovi savršeno usklađeni, gdje se singlice vrte neprestano i gdje je publika uvijek u ekstazi. Možda je to beskonačni festival negdje među zvijezdama, gdje svjetla nikada ne prestaju svoju hipnotičku igru. Ili je to stanje duha – svijest da je glazba koju je puštao ostavila trag u ljudima, da će negdje, u nekom klubu, vinilu, streamu ili sjećanju, njegov miks i dalje trajati.

Grbane, hvala ti što si na svoj način na čagu potaknuo ritam naših koraka, na putovanje kroz naše vrijeme!

_________________________