Unatoč svim naporima njene majke Vjere Solar ni danas nemamo potvrđenu i službenu verziju ubojstva Ljubice Solar u Sisku 1991. godine. Izostanak policijsko-sudskog epiloga nam govori da to ubojstvo nije bilo slučajno već je bilo plod političkih akcija koje su bile dio šire ratne strategije.
Tog 17. septembra 1991. Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije i Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, potpisali su u crnogorskom Igalu još jedan u nizu brojnih sporazuma o prekidu ratnih djelovanja u svim područjima Hrvatske. Sporazum su tom prilikom supotpisali i tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević i predsjedavajući Mirovne konferencije o Jugoslaviji lord Carrington. Prema tom dokumentu obje su strane svoje neregularne i paravojne snage trebale razoružati, snage JNA trebale su se povući u kasarne, a rezervisti su se trebali demobilizirati.
Naravno da se nitko nije povukao ni za milimetar, ni jedna postrojba nije povučena u kasarne, ni jedan se rezervist nije demobilizirao. Jer ni jednom od dvojice glavnih potpisnika nije bilo stalo do toga da se primirje i održi. Tinta na dokumentu nije se ni osušila, a ratna djelovanja su ponovo počela diljem Hrvatske. Tako je istog dana Zbor narodne garde (ZNG) srušio avion JNA iznad Sarvaša, borbe su eskalirale na području Okučana i Nove Gradiške, a napadi ZNG-a na kasarnu na Kulinama u Šibeniku ulazile su u svoju finalnu fazu. Srpska strana bila je još uvijek daleko od ostvarenja svojih velikodržavnih ciljeva, pa im primirje nije padalo na pamet, a i hrvatskoj strani, zapravo je svako potpisivanje dokumenta o prekidu vatre bilo dobrodošlo da pregrupira svoje tada još uvijek nedostatne vojne snage. S tim je u vezi Branko Mamula, kordunaški partizanski general i ministar obrane do 1988. godine, u svojoj memoarskoj knjizi “Slučaj Jugoslavije” odao priznanje Tuđmanu za njegovu strategiju otezanja: “Tuđman je zauzeo ispravan strategijski stav… ubrzano naoružavati i stvarati vojsku koja bi se mogla suprotstaviti istovremeno i JNA i krajiškoj paravojsci… pri tome odugovlačiti, pregovarati i ne izazivati JNA na radikalan razračun…”
Psi rata
I dok se tako pregovaralo, odugovlačilo i vodilo rat, čas slabijeg, čas jačeg intenziteta, tog se 17. septembra 1991. godine, sasvim na margini tog velikog sukoba, zapečatila i jedna sudbina. Naime, istog dana kad je u crnogorskom lječilištu bivši Tačeričin ministar vanjskih poslova nagovarao dvojicu ratobornih predsjednika da zaustave rat i sjednu za pregovarački stol, snovi i nade jedne devetnaestogodišnje djevojke zauvijek su ugašene. Štura vijest iz domaćih novina s tim nadnevkom glasila je: “Ljubica Solar, devetnaestogodišnja kći Vjere i Jovana Solara, ubijena je od strane još uvijek nepoznatog počinioca oko 23 sata u stanu u središtu Siska preciznim hicem kroz prozor.” Nepoznati počinitelj ostao je nepoznat do dana današnjeg. Međutim, prije negoli vidimo što se zapravo dogodilo, samo da opišemo ratnu situaciju u Sisku tog ljeta 1991. godine, iz čega bi moglo proizaći da Ljubičina smrt, samo zato što je ona bila posve nevina žrtva, ipak nije isključivo rezultat nesretnog spleta okolnosti ili nekakvog niza slučajnosti. Neki je sistem iza svega toga ipak postojao.
U gore spomenutoj Tuđmanovoj strategiji, koju Mamula hvali, jedna od bitnih točaka bila je i antagoniziranje srpskog pučanstva u Hrvatskoj, izazivanje krajiških seljaka da uzvrate na provokacije i da se i na taj način pokuša srpsko pitanje u Hrvatskoj jednom za svagda riješiti. Međutim, običan puk natjerati na rat nije bilo nimalo jednostavno. Za to nije bila dovoljna ni velikosrpska ideologija, kao ni ideologija hrvatskog suverenizma. Virus rata bilo je potrebno nasilu ucijepiti u narod zastrašivanjima, pljačkama i likvidacijama. Brojni krajiški ekstremisti zadojeni SDS-ovom velikosrpskom politikom često nisu bili dovoljni da se srpski narod u Hrvatskoj dovoljno zaljulja. Makar je srpskim ekstremistima u Krajini tada leđa čuvala i JNA, ipak je bilo potrebno nešto puno žešće, nešto eksplozivnije da bi se rat intenzivirao do krajnjih granica. Trebali su, među ostalim, paravojne jedinice i “psi rata”.
Evo kako je to izgledalo sa srpske strane. Dva dana prije negoli je stradala Ljubica, na gospićkom ratištu pogiba jedan od tih i takvih “pasa rata”. Riječ je o Đorđu Božoviću zvanom Giška, vođi “Srpske garde” koju je osnovao lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković. Da bi prilično pasivni narod nekako utjerao u rat Milošević je sa svoje strane učinio sve, među ostalim iskoristio je u te svrhe čitave ešalone paravojnih odreda, među njima i Giškine formacije. U svakom slučaju, lik je popio metak u uličnim borbama, na križanju Bilajske i Jasikovačke ulice u centru Gospića. Tog 15. septembra 1991, kad su se odvijale presudne bitke za taj grad, Srbi samo što nisu prešli rijeku Novčicu i tako ovladali gradom, a Hrvati s druge obale ne daju pa ne daju. Giški je tog dana presudio ili metak nekog “zenge”, ili je nekadašnji suradnik Ljube Zemunca dobio hitac u leđa od svojih, kako govori jedna od verzija.
Izuzetni leševi
S druge strane, ni Tuđman nije zaostajao s angažiranjem svojih “pasa rata”. Hrvatski “eskadroni smrti”, kako ih je nazvao mag senzacionalističkog novinarstva u nas, Denis Kuljiš, ordinirali su tokom 1991. godine od vukovarskih naselja do splitske Lore. U kratkoj knjižici “Dva pamfleta protiv Tuđmana” Kuljiš ne dvoji “da se s jedne strane stvaraju potrebni resursi za rat, a s druge strane da su svi oni bili apsolutno pod političkom kontrolom, te da su, kad je to trebalo, bili obuzdavani iz Zagreba. Znači, svaki taj eskadron smrti koji je operirao na terenu svoje je prve regrutacije imao u siječnju (1991). Njihova je funkcija bila zastrašivanje srpskog stanovništva i pritisak, kao i njihovo tjeranje.”
Ovo je, naravno, daleko od službene verzije novije hrvatske povijesti, i tako se ne uči u školskom gradivu, i vjerojatno se nikad neće ni učiti, ali je ipak nedvojbeno da su različite hrvatske paravojne jedinice djelovale od istoka Hrvatske preko Zagreba, pa do Like i Dalmacije. Tako su Glavaševe bojne sređivale stvari po Osijeku i okolici, Merčep i njegova grupa ostavila je svoj trag u Vukovaru, pakračkom kraju, Zagrebu i Gospiću. Ista je grupa pokušala sa zastrašivanjima u Karlovcu, ali je tamošnji prvi policajac grada spriječio Merčepov ulazak u njegovu zonu odgovornosti. Karlovac je, pak, svoju antagonizaciju imao preko likvidiranja trinaestorice rezervista JNA na koranskom mostu. Većina njih bila je iz okolnih karlovačkih, dotada, manje-više, mirnih sela, poput Krnjaka. Kad je ljude smaknuo jedan ili više pripadnika ZNG-a, povratka na staro više nije bilo i rat je mogao otpočeti i u toj županiji.
Međutim, daleko najzeznutija situacija bila je u Sisku. Tamo su djelovala čak tri “eskadrona smrti”, odnosno tri postrojbe specijalne policije – tzv. Vukovi pod zapovjedništvom Jadranka Garbina, zatim tzv. Handžar divizija pod zapovjedništvom Ekrema Mandala (ponajviše popunjena bivšim labinskim rudarima – koje li ironije povijesti!) i jedinica policije iz Odre Sisačke pod zapovjedništvom Mate Brajkovića. Svima je zapovijedao Đuro Brodarac. Da se u Sisku događa nešto neobično postalo je jasno nakon napisa tadašnjeg “Slobodnog tjednika” (ST-a), ratnohuškačkog glasila Marinka Božića, kojemu je, navodimo to tek bizarnosti radi, u Izdavačkom savjetu stajalo i ime Maria Plenkovića, oca sadašnjeg premijera. Kad je u ljeto 1991. u tim novinama osvanuo članak pod nazivom “14 apostola zla”, i u njemu se poimenično navelo 14 Siščana, navodno osumnjičenih za suradnju s KOS-om, a nakon toga čak devetorica od njih bivaju privedeni u policiju, a neki i likvidirani, postalo je jasno da stvari odlaze do đavola. Kad se tome pridodaju i leševi koji su u to vrijeme počeli isplivavati na Kupi i Savi, bio je to alarm za Tuđmanovog savjetnika Stjepana Hercega da se nešto poduzme. Međutim, njegova vizitacija Sisku i pokušaj da razgovara s gradskim vlastima i vođama policijskih postrojbi je propao, a Tuđman Hercegovu zabrinutost za sisačke zločine nad civilima nije dijelio. Kao što nije dijelio ni zabrinutost tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Vjekoslava Vidovića, koji je vrhovnika obavijestio o vanzakonskim likvidacijama u Sisku i potrebi da se nešto oko toga poduzme. Ljutiti Tuđman ga je zbog toga, ali i zbog drugih stvari na kojima je Vidović principijelno ustrajavao, jednostavno smijenio. U “Feralu” u broju od 3. travnja 1995. Vidović na tu temu kaže: “Jednog su mi se dana javili suci iz Siska i tražili hitan razgovor. Informirali su me da se na njihovom području dogodila strašna stvar: desetak ljudi je ubijeno i njihovi leševi isplivali su u jednom rukavcu Kupe. Radilo se o ljudima koje je famozni ST prethodno označio kao agente KOS-a. Oni su bez ikakvih dokaza i suđenja pobijeni i nije se znalo tko je to učinio.”
Ljubičin rastanak od grada
Da su Ljubičinom Sisku bile potrebne čak tri jedinice za likvidacije da se pokrenu sukobi, i da je mirne Siščane bilo vrlo teško utjerati u rat, govori i jedna epizoda iz ljeta 1990. Naime, u kolovozu te godine nabrijani SDS organizira referendum o odcjepljenju Krajine od Hrvatske i od desetak hiljada sisačkih Srba, koliko ih je tada živjelo u gradu, referendumu pristupa njih manje od stotinu.
Naša Ljubica nešto ranije od ovog vremena koje opisujemo, završava zanatsku školu, vraća se u svoj rodni Sisak iz Zemuna, gdje je pohađala završni razred, završila je za kozmetičarku i zaljubljuje se. Devetnaestogodišnja djevojka planira svoju budućnost. Poslije će neki reći da se Ljubica zaljubila u pogrešnog, da joj je momak Duško Malović, ranije aktivan u JNA, odredio sudbinu. Te večeri, 17. septembra 1991. Ljubica je u zajedničkom stanu na sisačkom trgu Moše Pijade bila sama. Njezin izabranik otišao je u Sarajevo, jer su imali ideju da sa zajedničkim životom nastave u glavnom gradu BiH. Njezina majka Vjera, koja je ostatak svog života posvetila traženju istine o Ljubičinom ubojstvu, čut će u ovih tridesetak godina nekoliko verzija o smrti njezine kćeri. Te da joj je presudio sam momak, pa da su je ubili pripadnici Vukova snajperom iz obližnje policijske stanice (jedan od njih da je navodno, reckom na kundaku pribilježio to svoje prvo ubojstvo), zatim, da je bila žrtva metka jednog iz grupe gardista ispaljenog s trga prema osvijetljenom prozoru stana. Međutim, niti jedna od tih verzija nije potvrđena, a hrvatski istražni organi nisu se svih ovih trideset i nešto godina potrudili ni da obave osnovne stvari vezane uz tu likvidaciju: istražni sudac nije izašao na očevid, obdukcija leša nije obavljena, a nije obavljeno ni balističko vještačenje zrna koje je usmrtilo Ljubicu. Sve što je saznala naknadno od jednog patologa, jest da se njezina Ljubica nije mučila, da je od metka preminula odmah. U stan nije bilo provaljeno. I to je sve. Na sprovod je iz Vjerinog zdravstvenog kolektiva gdje je radila više od 32 godine došao tek jedan liječnik i nekoliko kolegica, dok sama bolnica nije dozvolila da se na njezina vrata stavi parta o Ljubičnoj smrti.
Vjera Solar tražila je pravdu na sve strane i nije ju našla. Ali je zato redovito nailazila na cinizam i prezir vlasti. Možda najpotresnija slika odnosi se na susret Vjere Solar i tadašnjeg gospodara života i smrti u Sisku Đure Brodarca. Posve shrvana majka nekoliko dana poslije likvidacije svoje kćeri smogne snage i ode do Brodarca u stanicu policije da ga upita tko joj je ubio kćer. Brodarac je inače, njezin susjed, stanovao je tri kuće dalje od Solarovih u istoj ulici, Brodarčeva starija kći čuvala je malu Ljubicu, bili su si dobri. Đuro Brodarac, taj bivši republički omladinski rukovodilac, a kasnije zapovjednik sisačkih “pasa rata”, na Vjerine riječi “Pa dobro, Đuro, tko mi je ubio Ljubicu? Zašto je ubijena?” i na Vjerino guranje slike mrtve Ljubice Brodarcu pod nos, ovaj odgovara: “Vidio sam i gore”.
Vjera Solar preminula je 30. marta ove godine u svojoj 85. godini. Nazvali su je “Majka hrabrost” koja se sve ove godine kao lavica borila za pravdu i istinu o smrti svoje kćerke Ljubice. Vjera Solar također je bodrila i organizirala druge majke, sestre i kćeri sisačkih Srba, čiji su očevi, muževi i sinovi preko noći nestajali u akcijama “sisačkih odreda smrti”. Vjera je čitavo to vrijeme čuvala Ljubičine lutke, njezinu maturalnu haljinu, cipele i Ljubičin dnevnik. Zadnji zapis u Ljubičinom dnevniku glasi: “Dešavaju se lude stvari… Najgore od svega je to što se javlja sve veća mržnja među ljudima. Bojim se za mamu, tatu, strica, strinu, sve moje rođake u Glini. Tek sada vidim koliko volim ovaj grad i koliko mi se teško rastati od njega. Odjednom volim sve ove ljude… Zašto život mora biti tako grozan? Zašto svi na svijetu ne žive sretno?”
