Ima tome nepune dvije godine da je u hrvatskom političkom leksikonu zaživjela sintagma – ideološki moratorij. Ideja je jednostavna: opozicijske stranke bi se bez obzira na ideološke sklonosti trebale privremeno ujediniti na neki način i tako zbaciti Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s vlasti i samim tim riješiti pitanje korupcije. Zasluge za sintagmu idu Ninu Raspudiću iz Mosta. Teško je odvagnuti koliko je Raspudić s njom bio ozbiljan kao s taktičkim rješenjem, a koliko je prosto bio zadovoljan pukom činjenicom što ju je smislio. Bilo kako bilo, nakon izbora ponovo se vratila u optjecaj.
Njom se nužno ne barata eksplicitno, ali ideja je tu. Zastupa je i Možemo! koje poziva na konstituiranje Sabora kako bi se izbjeglo da HDZ sastavi većinu, ali i bez ambicije da se sastavi Vlada. Ako vam nisu jasne daljnje implikacije i daljnji koraci nakon eventualnog sastavljanja te većine, nemojte brinuti, prilično je izvjesno da nisu ni onima koji takvo konstituiranje predlažu. Navodno bi takvom akrobatikom uspjeli smijeniti Ivana Turudića i započeti borbu protiv korupcije. I što dalje? Teško je razumljivo, ali čini se da su izborni rezultati opozicijsku imaginaciju dodatno reducirali na negaciju HDZ-a i anti-korupciju.
Ne bi, dakle, više postojala vlast, a ni opozicija, koja bi imala, ideološkim moratorijem uspostavljenu većinu, koja bi priječila uspostavu vlasti HDZ-a (i Domovinskog pokreta) dok se ne očisti korupcija. Situacija podsjeća na čišćenje stana kada majka upozori muža i djecu na kauču da drže noge u zraku dok ona ne prođe sve s usisavačem. Čak i da zanemarimo sve političko-proceduralne bizarnosti takve anti-Vlade, proturječje se javlja u samim anti-korupcijskim teorijama. Ako je korupcija u HDZ-u i društvu toliko ukorijenjena da se cijela opozicijska politika svodi na nju, kako bi se išta riješilo formiranjem privremene anti-Vlade? HDZ bi postao nestrpljiv pa obećao da neće više? Narod bi progledao?
A što ako je jedan od razloga izbornog neuspjeha upravo (nesvjesni) ideološki moratorij? Nije li reduciranje političkog sadržaja u kampanji na anti-korupciju upravo ideološki moratorij? I pritom se ne radi o tome da se nije govorilo o pravima seksualnih manjina ili migrantima koji se danas svrstavaju u famozna ideološka i svjetonazorska pitanja. Radi se o tome da se nije pokušavalo odgovoriti na pitanje odakle korupcija i koji političko-ekonomski razlozi iza nje stoje. Različiti odgovori na ta pitanja podrazumijevaju i različite politike njene eliminacije. Čak i da se složimo da je korupcija glavni društveni problem, široka koalicija za rješavanje tog problema ne može se zasnivati na tome da su oni ogrezli u korupciji zli, a oni koji glasaju za njih glupi.
Borba protiv korupcija mora sadržavati i moralni element, ali ne može se u njemu iscrpljivati jer se korupcija eliminira konkretnim političko-ekonomskim potezima među kojima postoje ozbiljne ideološke i interesne razlike, a ne samo micanjem riskantnih kadrova s pozicija. Iz anti-korupcijskih istupa hrvatskih opozicijskih stranaka lako se može steći dojam da se povijest ekonomije i ekonomskog razvoja pojedinih zemalja može svesti isključivo to koliko se stvorenog bogatstva “ukralo” s političkih pozicija moći. Ovdje predloženo mijenjanje anti-korupcijske retorike i politike neće dovesti do instantnih boljih rezultata, ali barem barata sa širim bazenom potencijalnih simpatizera. I ne dovodi u situaciju uzaludnog teatra.
