Sekularizirani protestantizam kao korijen
Promišljanje o modernosti kao i njezino shvaćanje može se usmjeriti prema raznim segmentima koji su oblikovali društvenu zbilju i uvjetovali daljnji kontinuitet povijesti. Jedan od tih segmenata neprijeporno je i religijski. Nije slučajno što je religijski individualizam povezan s reformacijom i osporavanjem tradicionalnih autoriteta u ime svog poimanja „slobode“, imao ključnu ulogu u kasnijem formiranju političkih i društvenih postavki modernosti. Ironično, veliki uspjeh reformacije unutar kršćanskog svijeta nije stvorio novi oblik spiritualnosti kojem su se njegovi pokretači nadali ali je potkopao društveni autoritet religije i pokrenuo proces skepticizma i sekularizacije. Iako su puritanski elementi pokušali tražiti veću doktrinalnu točnost od rimske kurije, njihov sukob s katolicizmom učinio je javno izražavanje religioznosti sve više otežavajućim. Zbog toga je jedino rješenje bila privatizacija vjerovanja i postupna sekularizacija, čiji će proces dovesti do disolucije društva i „uzleta“ modernosti. Institucije u društvu počele su slabiti svoje tradicionalne komunalne veze radi individualnih interesa.
Početna faza uzleta modernosti odvijala se kroz 18. stoljeće, kad su Europljani počeli primjenjivati apstraktne i individualističke principe znanstvenog racionalizma na političke i društvene institucije. Ako je oslobođenje od tradicionalnih struktura dovelo do većeg ovladavanja fizičkog svijeta, smatrano je da će se isto dogoditi i sa društvenim. Eliminirajući iracionalnosti predmodernog reda temeljenog na tradiciji i religiji, pokušalo ga se zamijeniti sa znanstvenim redom. Takva ideja dala je modernosti odlučujući optimistični elan, jer je pretpostavljala da razum ima kapacitete za preformuliranje stvarnosti na načine koje postojeći poredak nije mogao. Filozofski pokret znan kao Prosvjetiteljstvo koji je ideološki legitimirao spomenute modernizirajuće snage, pretpostavljao je odbacivanje ranijeg tradicionalnog društva. Postavljajući se na način da je društvo upravljano od apriori, homogenih i kvantitativnih svojstava čiji su zakonski principi usklađeni sa modalitetima moderne znanosti, ta „druga protestantska reformacija“ pokušala je organizirati univerzalno bratstvo ljudi i pripremiti put za neizbježni progres temeljen na vladavini razuma. Prema tome, svaki oblik tradicije bio je osporavan, svaka ideja obitelji i komunalnih obveza odbacivana i svi povijesni autoriteti potkopavani. Uspon ovakvog ideološkog koncepta krajem ranomodernog doba bio je manje rezultat njegove uvjerljivosti nego određenih promjena u europskom društvu, posebno rastućeg gospodarskog značaja urbane trgovačke klase koja je dovela do većeg značaja vlasništva u odnosu na baštinu. Postojalo je očito podudaranje između znanstvenog optimizma i aspiracije buržoaske klase u preuzimanju tržišta unutar granica tadašnjih država. Buržoaski mentalitet obazirao se samo na izračunljivu kvantitetu i komercijalnu vrijednost kao relevantnu, stoga nije čudno kako je Georges Sorel gledao na teoriju progresa kao na „buržoasku doktrinu“. Sve transcedentne reference, zajedno sa tradicijom i običajima povlačile su se pred uvjerljivijom argumentacijom razuma, a prethodna moralna pravila popuštala su pred vrijednosti koju je buržoasko društvo podiglo iznad svega – novac. Prosvjetiteljski liberalizam sankcionirao je ne samo racionalizaciju i de-tradicionalizaciju europskog društva, već i uspon kapitalističke klase, čije će silnice imati prioritet u odnosu na sve političke, moralne i religijske barijere koje su im se odupirale.
Tri tabora kao rezultat
Osim već spomenutog liberalizma, kao rezultat modernističkog procesa, pojavile su se još dvije političke teorije. Klerikalna, aristokratska i populistička grupacija koja je podupirala ancien regime, ona koju je Isaiah Berlin nazvao „kontra-prosvjetiteljima“, otpočela je svoje suprotstavljanje u obrani tradicionalnih institucija i formirala prvu ideološku artikulaciju onoga što će se kasnije nazivati „desnicom“. Predstavljala je opoziciju liberalizmu zalaganjem za koncepciju organskog ( tj. tada povijesno formiranog ) radije nego racionalno planiranog društva. Krenuvši od aristokratskih i monarhističkih postavki ova je grupacija s vremenom promijenila svoj karakter i omasovljavanjem postala nacionalno orijentirana. S druge strane došlo je do socijalističke reakcije na način na koji su ljudi bili materijalno zbrinuti u modernom društvu. Suprotno od prethodne ova politička teorija je podupirala vrijednosti prosvjetiteljstva: progres, princip individualizma, egalitarizma i primat gospodarstva. Ali za razliku od liberalizma tražila je ujednačeniju raspodjelu društvenog bogatstva. U svom zalaganju za solidarnost socijalisti su se oduprli protiv otuđujućih snaga liberalnog moderniteta ali su većinom slijedili liberale u vjerovanju da viši ekonomski standard znači viši standard življenja, da viši stupanj racionalizma vodi u veću slobodu, da je gospodarstvo u srcu društvenog života i da sve etičke i običajne forme europske kulture imaju manji značaj od materijalnih dostignuća. Spletom povijesnih okolnosti, ova tri tabora obilježila su modernost čiji je razdoblje završilo. Hoće li postmoderno doba iznjedriti četvrtu političku teoriju kao adekvatniji odgovor na probleme našeg vremena ? Ostaje za vidjeti, u svakom slučaju slijede zanimljiva vremena.
