Bilo da je shvaćeno kao raskid s modernošću ili kasni stupanj iste, postmoderno doba obilježava sasvim novo razdoblje u povijesti naše civilizacije. Ovo se obilježje odnosi prije svega gubljenje značaja kod „velikih narativa“ koji su nastali u modernosti i puna dva stoljeća služili legitimaciji univerzalnog diskursa zapadne racionalnosti. Uključujući u svojim redovima ličnosti poput Michela Focaulta, Giannia Vattima, Jacquesa Deride i Jean Baudrillarda, postmodernisti su negirali „objektivne“ interpretacije modernističkih izričaja i tvrdili kako bez vremenske istine nisu situirane izvan konteksta, vremena i prostora već ovise upravo o tim segmentima. Na temelju toga postmodernisti su zaključili kako ne postoje kognitivno privilegirani i dogmatski oblici znanja, već samo različiti stilovi interpretacija s različitim premisama. Prema tome, različiti narativi dovode do različitih predstavljanja o istim događajima, pa prema tome ne postoji objektivnost „velikih narativa“ modernosti već oni ustupaju mjesto raznim mikro-narativima jer ne postoji jedna apsolutna istina koja bi objasnila društvenu stvarnost u prošlosti i sadašnjosti. Postmodernisti se zalažu za diferencijaciju autoriteta koja slijedi heterogene mogućnosti za razliku od homogenih apstrakcija moderniteta. Zbog toga ovakav koncept, koji negira totalno poimanje stvarnosti, prigrlio je „radikalni pluralizam“ koji dekonstruira moderne premise o istini, vrijednostima, pravdi, dobru i zlu itd. Iako otvara prostor za pluralnije shvaćanje stvarnosti, postmodernizam ipak to čini na način da favorizira individualističke tendencije bliske liberalnoj politici. U mnogo čemu su postmodernisti svojevrsni „filozofski liberali“, čija temeljna referenca nije modernistički konstrukt već svijet duginih boja unutar globalnog tržišta. Time je postmodernistička perspektiva na stvarnost manje zabrinuta ponovnom legitimacijom mikro narativa predmoderne tradicije a više privilegiranjem apsolutne suprotnosti – fragmenata hiper modernog svijeta povezanog s nomadskom logikom nove globalne ekonomije. Primjerice, sa dozom simpatije će se gledati prema etničkim i spolnim manjinama, imigrantima ili glazbenim subkulturama ali je neće biti u slučaju baskijskih ili škotskih separatista čije su zajednice i tendencije ka emancipiranju od modernističkih konstrukata također stare i povijesno utemeljene. Takvo favoriziranje jasno upućuje na ideološko strujanje koje nije povezano samo s „novim metodama“.
Negiranje objektivnog svijeta, koji je vanjski u odnosu na našu pojedinačnu svijest, proizlazi iz relativističkog pristupa, koji vodi prema hipersubjektivizaciji koja je povezana s dominantnim trendovima postmodernističkog pristupa. Postmodernisti na temelju nedeterminiranosti svijeta te njegove nepristupačnosti razumijevanja zaključuju kako je svaka spoznaja ograničena i kako je sve relativno. Postmodernizam sve beskrajno relativizira i predaje punu moć svijetu mašte kao velike avanture misli. Takav postmodernizam nastoji sve relativizirati i fetišizirati subjektivnu svijest te sve stavlja na jednaku razinu u ime slobode mišljenja. Reći nešto neutemeljeno i bezvezno je bolje branjeno nego kritika nekog stajališta koja kaže da je nešto neutemeljeno. Takav relativistički pristup, koji veliča različitost ( koju je inspiriralo američko stajalište o politički korektnom), nužno dovodi do getoizacije i komunitarizacije društva kao protuučinka. Taj relativizam poziva se na recepciju, prema kojoj se vrijednost jedne teorije mjeri u odnosu na recepciju publike. Postmodernizam nastoji dati znanstveno opravdavanje diskursu o heterogenosti, koji je u središtu dominantne ideologije. Teorijski temelj postmodernizma jest relativizam; ne postoji istina, činjenice su proizvod našega jezika a istina je stvar subjektivnih uvjerenja koji se nikada ne suočavaju s realnošću. Izvor postmodernizma jest političko obeshrabrenje, prema kojemu su sve ideologije propale u objašnjenju svijeta, a njegovi favoriti su „novi eksperimentalni društveni pokreti“: antirasizam, homoseksualnost, feminizam. Te se nove ideologije temelje na postmodernističkom diskursu o diferencijalizmu koji promiče nadahnuće virtualnim realnostima udaljenim od realnog svijeta, dok se legitimna zahtijevanja tih manjinskih pokreta mogu osloniti na već postojeću egalitarističku tradiciju koja potječe od prosvjetiteljstva. Njegov projekt jest krajnji liberalizam i odbacivanje načela solidarnosti, udaljavanje od potrage za istinom i apsolutnim kategorijama u korist egzaltiranja individualističkog i hipersubjektivnog intelektualnog diskursa. Zanimljivo je kako „starolinijski“ marksisti, često nostalgični za modernističkom objektivnošću, totalitarizirajuću prirodu postmoderne smatraju najviše kao podilaženje hegemonskom sustavu globalnog kapitalizma. Zbog svega navedenog legitimno je zapitati se kuda nas vodi postmoderna.
Negiranje objektivnog svijeta, koji je vanjski u odnosu na našu pojedinačnu svijest, proizlazi iz relativističkog pristupa, koji vodi prema hipersubjektivizaciji koja je povezana s dominantnim trendovima postmodernističkog pristupa. Postmodernisti na temelju nedeterminiranosti svijeta te njegove nepristupačnosti razumijevanja zaključuju kako je svaka spoznaja ograničena i kako je sve relativno. Postmodernizam sve beskrajno relativizira i predaje punu moć svijetu mašte kao velike avanture misli. Takav postmodernizam nastoji sve relativizirati i fetišizirati subjektivnu svijest te sve stavlja na jednaku razinu u ime slobode mišljenja. Reći nešto neutemeljeno i bezvezno je bolje branjeno nego kritika nekog stajališta koja kaže da je nešto neutemeljeno. Takav relativistički pristup, koji veliča različitost ( koju je inspiriralo američko stajalište o politički korektnom), nužno dovodi do getoizacije i komunitarizacije društva kao protuučinka. Taj relativizam poziva se na recepciju, prema kojoj se vrijednost jedne teorije mjeri u odnosu na recepciju publike. Postmodernizam nastoji dati znanstveno opravdavanje diskursu o heterogenosti, koji je u središtu dominantne ideologije. Teorijski temelj postmodernizma jest relativizam; ne postoji istina, činjenice su proizvod našega jezika a istina je stvar subjektivnih uvjerenja koji se nikada ne suočavaju s realnošću. Izvor postmodernizma jest političko obeshrabrenje, prema kojemu su sve ideologije propale u objašnjenju svijeta, a njegovi favoriti su „novi eksperimentalni društveni pokreti“: antirasizam, homoseksualnost, feminizam. Te se nove ideologije temelje na postmodernističkom diskursu o diferencijalizmu koji promiče nadahnuće virtualnim realnostima udaljenim od realnog svijeta, dok se legitimna zahtijevanja tih manjinskih pokreta mogu osloniti na već postojeću egalitarističku tradiciju koja potječe od prosvjetiteljstva. Njegov projekt jest krajnji liberalizam i odbacivanje načela solidarnosti, udaljavanje od potrage za istinom i apsolutnim kategorijama u korist egzaltiranja individualističkog i hipersubjektivnog intelektualnog diskursa. Zanimljivo je kako „starolinijski“ marksisti, često nostalgični za modernističkom objektivnošću, totalitarizirajuću prirodu postmoderne smatraju najviše kao podilaženje hegemonskom sustavu globalnog kapitalizma. Zbog svega navedenog legitimno je zapitati se kuda nas vodi postmoderna.
