Beatlesi su u subotu bili u Kući tambure i totalno opravdali najavu. Nastup Lemmons: The Beatles explosion band nije bio koncert u klasičnom smislu, nego više - glazbeni performans, hommage s buntom, glazbena seansa s tvrdom rock dušom, tribina na kojoj Beatlesi govore slavonskobrodskim akcentom i rifovima koji grizu. U klupskoj atmosferi, predivna publika dobila je poseban doživljaj. Ne “event”, ne još jednu večer u nizu. Dobila je dekonstrukciju pop-svetinje, ali ne u stilu pretencioznog razbijanja porculana, nego u duhu djeteta koje rasklapa stari radio da vidi kako zvuk izlazi van - s iskrenim čuđenjem i poštovanjem. Lemmonsi su pokazali da Beatlesi nisu relikvija, nego živa tvar - materijal koji se može rastezati, komprimirati, izokretati i, zvučat će, pa, gotovo biblijski, biti onakav kako Bog i Liverpool zapovijedaju
Ono što je bilo posebno dojmljivo nije samo stil - nego odsustvo manirizma. Nisu zvučali kao Beatlesi, i hvala bogu. Lemmonsi zvuče kao oni sami - band koji vjeruje da pjesme ne moraju biti svete krave, već polazište za ludost, slobodu i emociju. Harmonije su bile guste, aranžmani duhoviti, a izmjene tempa i žanra bile su kao stilski ringišpil koji se vrti između Abbey Roada i Broda na Savi, i to bez sigurnosnog pojasa.
Svaki instrument služio je pjesmama, a ne egu. Bez viška, bez manjka - taman da te zadrže u ritmu i vrate malo duha šezdestih. Zvuk je čist gitarski rock u duhu ranih Beatlesa, kad se sve gradilo na žicama, udarcima i glasnicama. Tko je tražio boomer rock, s dušom i šarmom, Lemmonsi su bilil pun pogodak.
Generalno Lemmonsi su odisali ležernošću i pozitivom. Band je stojao čvrsto na nogama, a ritam je brzo dizao atmosferu. U odnosu na originale oni su donosili suptilnu „explosion“ vibraciju. Vokalistica (Iva Bagarić) vodila je pjesme sigurno, čisto, s blagom nostalgijom - ništa napadno, ali dovoljno izražajno da grije. Obje gitare (Krešimir Birtić i Zvonako Sabljić) imale su jasne linije, vjerne originalu, ali s malo više "mesa" u tonu - solidna dinamika, dosta improvizacija, ali bez ludorija. Bas gitara (Robert Mušicki) relativno je diskretna, ali stabilna - drži metronomski ritam na okupu, osjećaš ju podjednako i u stomaku i u ušima. Radi posao bez pokušaja da bude zvijezda bez pokrića. Bubanj (Luka Sedmak) pulsirao je točno kako treba - swingasti beat u stilu Ringo Starra, ni previše nabrijan ni mlitav. Solidno tempiran, uz dobar shuffle osjećaj. U svakoj pjesmi osjećalo se intrumentalno majstorstvo i entuzijazam zavareni za iskustvo.
Publika je dobila glazbeni čin u više dimenzija - reinterpretaciju, improvizaciju, koncert i razgovor sa zvučnim duhovima prošlosti. Beatlesi su dobili novu kožu. Slavonski Brod je dobio band koji ne staje u fusnotu, nego u glavno poglavlje.
A ako je bilo bučno, veselo, razigrano, dojmljivo - onda to nije bio samo nastup. Bila je to brodska psihodelija u izvedbi jednog benda koji zna da glazba nije ono što čuješ, nego ono što te promijeni. I to je, sestre i braćo, rijetko. Hoćemo još!
Snimanje u Kući tambure nije bilo puko testiranje opreme - nego stvaranje, traženje, a možda i neka vrsta glazbene ispovijedi. Prostor je davao dubinu, a činjenica da su Lemmonsi bili prvi koji su ga inaugurirali u tom smislu daje svemu dodatni, gotovo ritualni značaj.
_________
Izvodili su sljedeće kompozicije:
Hard day’s night
Eight days a week
Ticket to ride
Get back
I feel fine
Drive my car
All my lovin'
All I've got to do
Norwegian wood
Help
Day tripper
Let it be
And I love her
Eleanor Rigby
I saw her standing there
Can't buy me love
Come together
While my guitar gently weeps
______________________
