Tko želi i kakva je to sloboda ako zbog nje ekspresno dobiješ izvanredni otkaz?
Znate li gdje je Stojač brdo? Ako niste planinar, lovac ili negdje u blizini ne živite, teško da ste i čuli za taj toponim, još manje vam je onda jasno kad vam kažem da je Stojač brdo važno za novinarstvo. Gle čuda, tu je tiskan prvi broj Glasa Istre, u ljeto 1943. godine, dakle ako ta novina poživi još dvije godine, proslavit će punih 80 ljeta! Istarska enciklopedija i Google reći će vam da se ono nalazi 10 kilometara zračne linije od Crikvenice, u stvari to vam je razmeđa Gorskog kotra i bribirskog kraja, cestom do tamo možete preko Novoga ili Liča… Nije bitno, tamo je, na „šapirografu“ koji je pitaj Boga tko i kako u to doba nabavio i do tamo transportirao, tiskan 321 primjerak na 24 stranice malog formata (24 cm) Glasa Istre, s povijesnim datumom 1. kolovoza 1943. godine iako je prvi broj vjerojatno zaključen 19. srpnja, a to možemo pretpostaviti zato što u prvijencu nije zabilježen pad Mussolinija.
Otkud onda ta golema razlika od 12 dana, zašto je novina antidatirana u budućnost i zbog toga propustila „breaking news“? Zato što je netko procijenio da joj je upravo toliko vremena trebalo da iz tiskare deset kilometara zračne linije u brdo udaljene od Crikvenice stigne do svojih čitatelja u Istri, nominalno još uvijek državnom dijelu Italije. Zašto bi netko zajedno s tim šapirografiranim listićem na 24 male stranice, zbog tih ciglih 321 primjeraka, u torbu bukvalno stavio i svoju glavu te krenuo put Učke i priko nje, krijući se danju i putujući noću, po stazama i bogazama na kojima ni sam ne zna koji ga sve i gdje neprijatelj vreba!? Koji bi to pomahnitali kolporter svoju novinu tramakao po brdima i šumetinama punih 12 dana ne bi li je isporučio svojim čitateljima, i to besplatno, iako su lijekovi i hrana sigurno za preživljavanje bili neophodniji!?
Tko je to tada riskirao život da bi Istri donio glas o slobodi o kojoj su tamošnji sužnji toliko dugo pjevali i koju će još pune dvije godine željno iščekivati? Ako ih već zbog pristojnosti ne želimo zvati luđacima, onda upotrijebimo eufemizam: to su bili politički aktivisti. Aktivno su sudjelovali u izradi i distribuciji novina koje su imale svoj politički stav. Utoliko je optužba za politički aktivizam kao razlog izvanrednom otkazu novinarima Glasa Istre anno domini 2021. apsurdna, suluda i sama po sebi contradictio in adiecto! Novinarstvo JEST politički aktivizam, on je BITAK bavljenja ovim poslom. Kako te 1943. tako i ove 2021. godine. Kako u unutrašnjoj i vanjskopolitičkoj rubrici, tako i u kulturi, sportu, crnoj kronici… Novinar mora ima svoj stav o svim zbivanjima u društvu, unatoč tom svom stavu mora i onima koji drugačije misle omogućiti da izraze svoje mišljenje, te se, u konačnici, kao i svaki intelektualac, mora zalagati za neke univerzalne, općepostojeće vrijednosti.
Za politički aktivizam novinare se nagrađuje, a ne kažnjava, jer od političkog aktivizma operirani novinar nije novinar već birokrat ispranog uma koji sebi utvara da je novinar. Zašto onda izdavač kažnjava one kojima i sam priznaje da su pravi novinari titulirajući ih političkim aktivistima, i to brutalno, tjerajući ih na cestu? Zato što oni nisu pitali Upravu smiju li javno iznijeti svoje mišljenje i na taj način nanijeli tvrtki štetu? Znači, za vlasnika Glasa Istre sloboda novinara da bude novinar je ograničena dozvolom koju treba tražiti od vlasnika za svoje javno djelovanje!? Dakle, najbitnije dvije crte poželjnog novinarskog profila koji bi isključio izvanredne otkaze u Glasu Istre svodi se na a) odsustvo političkog aktivizma i b) traženje dozvole od nepoznatog nekog, vrhunaravnog, za javno djelovanje. Budući da se time poništava sama suština onoga što novinarstvo jest, oboje za rezultat imaju likvidaciju, smrt novinarstva kao takvog odnosno proizvodnju nečega što bismo eventualno mogli nazvati korporativnim novinarstvom.
Korporativni novinar je tabula rasa u koju će vlasnik upisati sadržaj koji njemu odgovara, ili ga barem ne inkomodira u njegovim glavnim profitnim poslovima, a progovorit će onda kada za to dobije dozvolu od onog koji njime upravlja. U međuvremenu, dok ga ne ušteka u struju i stisne enter, ovaj će slobodno mijenjati njegove tekstove, sadržaj, činjenice, smisao, interpunkcije, tipfelere, svejedno, kako mu odgovara, kako mu koristi, baš kao i brisati sve ono što mu smeta! Pa i u svijetu umjetne inteligencije roboti prve generacije imali su više slobode!
Naravno da vlasnika Glasa Istre uopće nije briga što će jednim takvim drastičnim potezom odstraniti svoje najbolje novinare, pa ga nimalo ne brine što je obrazloženje otkaza tako priglupo i šuplje napisano da u stvari odaje priznanje inkriminiranima za njihovo profesionalno djelovanje. Vlasnika Glasa Istre ne zanima ni to što se ovim svojim činom jasno i glasno deklarirao za strogu cenzuru ne samo u medijima već i uopće, u svakoj tvrtki u kojoj nekome od zaposlenika padne napamet da korporativne interese ugrozi svojim javno iznesenim stavom koje nepoznati, vrhunaravni netko proglasi neprijateljskim činom. Naravno, bez ikakvih poznatih kriterija, bez utvrđenih činjenica, ali uz svesrdnu i nesebičnu pomoć hrvatskog pravosuđa koje je već davno postalo sastavni dio matrice tog i takvog korporativnog sustava. Uostalom, što bi se dogodilo političkim aktivistima te 1943. godine i svima onima koji su na isti način sljedeće dvije godine prenijeli 35 ratnih brojeva Glasa Istre od planinskih štamparija putujući 10 -12 dana kako bi ih isporučili njihovim čitateljima da su pali u ruke „korporaciji“ koja je u to doba vladala Istrom? Bili bi streljani.
Budući da danas još uvijek, barem u trenutku nastajanja ovog teksta, strijeljanje spada u društveno neprihvatljivo ponašanja, odstrel današnjih novinara Glasa Istre provodi se izvanrednim otkazima. Današnje korporacije umjesto brze preferiraju polaganu ali sigurnu smrt. Njih ne brine što ćete ti i tvoja obitelj sutra jesti, njihovi će se odvjetnici naplatiti na teret korporativnih troškova a ne iz kućnog budžeta, njih ne grize savjest, niti ih probada ispod rebara, njih ne mori želučana kiselina, oni su svemoguća korporacija koja će, čak i kada nakon četiri-pet godina poneki hrabri sudac vrati na posao one kojima su preko koljena isporučili izvanredne otkaze, tim istim, nakon mjesec-dva, opet uručiti nove, s istim obrazloženjem. Priznajući im da su dobri novinari, politički aktivni, ali da oni takve ne trebaju, već korporativne poltrone koje će masno plaćati oprostom grijeha, novcem, autima, večerama, građevinskim terenima, botiljama vina, čim god, samo da budu vjerne sluge tih mračnih sila.
Na Stojač brdu zadnji put sam bio 2013. godine, kao glavni urednik Novog lista, zajedno s danas pokojnim Željkom Žmakom, čovjekom najzaslužnijim što je Glas Istre postao modernom dnevnom novinom, u delegaciji naših bratskih redakcija koja je položila vijenac povodom 70. obljetnice rođenja Glasa Istre. Na spomen-ploči prvom istarskom dnevniku, utisnutoj u pazinskom kamenu, zatekli smo crnim sprejem išarano NDH i ušato U, što je sve, a pogotovo Željka, bolno pogodilo i razbjesnilo. Koliko znam, ni spomen-ploča ispred pastirske pojate na Mosoru gdje je 17. lipnja 1943. godine tiskan prvi broj Slobodne Dalmacije nije u reprezentativnom stanju. Korporacija, ona koja bi strijeljala za politički aktivizam koji je hrvatsku tiskanu riječ unatoč i usprkos zabrani želio donijeti u Istru, ne libeći se dvanaest dana pješačiti i nositi glavu u torbi da dođe do svojih čitatelja, bila bi sretna. Hrvati su sami pljunuli na svoj jezik i svojim su novinama sami postali najbolji cenzor!
Prvi broj „Glasa Istre“ kao dnevne novine izašao je 1. studenoga 1969. godine iz tiskare Novog lista koja je još jednom preuzela ulogu Stojač brda kada je 1. lipnja 1993. svjetlo dana ugledao prvi broj Feral Tribunea. Naime, sve ostale korporativne tiskare na okupiranom teritoriju odbile su tiskati novinu koja je i dan-danas, 13 godina nakon svog gašenja, simbol slobode govora i misli, kao i istinskog novinarskog političkog aktivizma u svakom pogledu.
– Imam osjećaj kao da vozim struju u Dalmaciju, svjedočio je vozač plavog kamioneta o tom danu kada su se sa svježe otisnutim primjercima „Feral Tribunea“ brodom iz riječke luke otisnuli put Splita. Njihova odiseja ipak nije trajala 12 dana, a svjetlo s novinskih stranica na koncu je stiglo i obasjalo Dalmaciju.
Danas, nažalost, slobodnog teritorija više nema. Korporacija čisti posljednje džepove otpora, poput ovo petero ilegalaca Glasa Istre, koje su okružili, sabili u podrum i gađaju iz svih oružja, kao da su ubili gestapovca Heydricha. Ostatak je već deratiziran, korporativno novinarstvo steriliziralao je čak i Novi list, koji je devedesetih prošlog stoljeća, zajedno s Feralom, branio čast profesije, uspjevši preživjeti i Tuđmanova vunena vremena u kojima se neposlušnima prijetilo metkom u potiljak i slalo na front ne bi li tamo i ostali zauvijek. Rijeka je 2020. postala Europskom prijestolnicom kulture, ali nitko na kraju balade nije primijetio da je najveći kulturni događaj te godine i te manifestacije bio taj što je grad ostao bez svoje novine, bez Novog lista! To je prava kulturna katastrofa! To nešto novinskog papira i tiskarske boje zamaskirano tradicionalnom cijan plavom glavom još uvijek se pojavljuje na kioscima, ali tu nema više ni Supilovog duha, ni Veljkovog političkog aktivizma. Sad se i piškiti ide s dozvolom.
Korporacija je pobijedila, nema sumnje, i na tome joj valja čestitati. Sloboda je postala ne samo nepoželjna već i sudski kažnjiva. Tko želi i kakva je to sloboda ako zbog nje ekspresno dobiješ izvanredni otkaz? Još ako sud potvrdi da zbog onog što si mislio da ti pripada, moraš nadoknaditi štetu koju su nanio korporaciji, sam ćeš se odreći takve, po tebe štetne slobode. I prihvatiti neslobodu kao poželjnu, bezopasnu i egzistencijalno ugodniju činjenicu koju kao takvu valja legalizirati. Tog dana, čestitam, postat ćeš poželjan korporativni novinar. I nemoj mi govoriti hvala prije nego li za odobrenje pitaš gazdu.
Kažu za istinu da je voda duboka, a Mak bi Dizdar rekao: Valja nam preko rijeke. Ali, valja nama i na pojatu na Mosoru, valja nama i na Stojač brdo.
Opet.
brankomijić
Znate li gdje je Stojač brdo? Ako niste planinar, lovac ili negdje u blizini ne živite, teško da ste i čuli za taj toponim, još manje vam je onda jasno kad vam kažem da je Stojač brdo važno za novinarstvo. Gle čuda, tu je tiskan prvi broj Glasa Istre, u ljeto 1943. godine, dakle ako ta novina poživi još dvije godine, proslavit će punih 80 ljeta! Istarska enciklopedija i Google reći će vam da se ono nalazi 10 kilometara zračne linije od Crikvenice, u stvari to vam je razmeđa Gorskog kotra i bribirskog kraja, cestom do tamo možete preko Novoga ili Liča… Nije bitno, tamo je, na „šapirografu“ koji je pitaj Boga tko i kako u to doba nabavio i do tamo transportirao, tiskan 321 primjerak na 24 stranice malog formata (24 cm) Glasa Istre, s povijesnim datumom 1. kolovoza 1943. godine iako je prvi broj vjerojatno zaključen 19. srpnja, a to možemo pretpostaviti zato što u prvijencu nije zabilježen pad Mussolinija.
Ludi kolporteri
Otkud onda ta golema razlika od 12 dana, zašto je novina antidatirana u budućnost i zbog toga propustila „breaking news“? Zato što je netko procijenio da joj je upravo toliko vremena trebalo da iz tiskare deset kilometara zračne linije u brdo udaljene od Crikvenice stigne do svojih čitatelja u Istri, nominalno još uvijek državnom dijelu Italije. Zašto bi netko zajedno s tim šapirografiranim listićem na 24 male stranice, zbog tih ciglih 321 primjeraka, u torbu bukvalno stavio i svoju glavu te krenuo put Učke i priko nje, krijući se danju i putujući noću, po stazama i bogazama na kojima ni sam ne zna koji ga sve i gdje neprijatelj vreba!? Koji bi to pomahnitali kolporter svoju novinu tramakao po brdima i šumetinama punih 12 dana ne bi li je isporučio svojim čitateljima, i to besplatno, iako su lijekovi i hrana sigurno za preživljavanje bili neophodniji!?
Tko je to tada riskirao život da bi Istri donio glas o slobodi o kojoj su tamošnji sužnji toliko dugo pjevali i koju će još pune dvije godine željno iščekivati? Ako ih već zbog pristojnosti ne želimo zvati luđacima, onda upotrijebimo eufemizam: to su bili politički aktivisti. Aktivno su sudjelovali u izradi i distribuciji novina koje su imale svoj politički stav. Utoliko je optužba za politički aktivizam kao razlog izvanrednom otkazu novinarima Glasa Istre anno domini 2021. apsurdna, suluda i sama po sebi contradictio in adiecto! Novinarstvo JEST politički aktivizam, on je BITAK bavljenja ovim poslom. Kako te 1943. tako i ove 2021. godine. Kako u unutrašnjoj i vanjskopolitičkoj rubrici, tako i u kulturi, sportu, crnoj kronici… Novinar mora ima svoj stav o svim zbivanjima u društvu, unatoč tom svom stavu mora i onima koji drugačije misle omogućiti da izraze svoje mišljenje, te se, u konačnici, kao i svaki intelektualac, mora zalagati za neke univerzalne, općepostojeće vrijednosti.
Tabula rasa
Za politički aktivizam novinare se nagrađuje, a ne kažnjava, jer od političkog aktivizma operirani novinar nije novinar već birokrat ispranog uma koji sebi utvara da je novinar. Zašto onda izdavač kažnjava one kojima i sam priznaje da su pravi novinari titulirajući ih političkim aktivistima, i to brutalno, tjerajući ih na cestu? Zato što oni nisu pitali Upravu smiju li javno iznijeti svoje mišljenje i na taj način nanijeli tvrtki štetu? Znači, za vlasnika Glasa Istre sloboda novinara da bude novinar je ograničena dozvolom koju treba tražiti od vlasnika za svoje javno djelovanje!? Dakle, najbitnije dvije crte poželjnog novinarskog profila koji bi isključio izvanredne otkaze u Glasu Istre svodi se na a) odsustvo političkog aktivizma i b) traženje dozvole od nepoznatog nekog, vrhunaravnog, za javno djelovanje. Budući da se time poništava sama suština onoga što novinarstvo jest, oboje za rezultat imaju likvidaciju, smrt novinarstva kao takvog odnosno proizvodnju nečega što bismo eventualno mogli nazvati korporativnim novinarstvom.
Korporativni novinar je tabula rasa u koju će vlasnik upisati sadržaj koji njemu odgovara, ili ga barem ne inkomodira u njegovim glavnim profitnim poslovima, a progovorit će onda kada za to dobije dozvolu od onog koji njime upravlja. U međuvremenu, dok ga ne ušteka u struju i stisne enter, ovaj će slobodno mijenjati njegove tekstove, sadržaj, činjenice, smisao, interpunkcije, tipfelere, svejedno, kako mu odgovara, kako mu koristi, baš kao i brisati sve ono što mu smeta! Pa i u svijetu umjetne inteligencije roboti prve generacije imali su više slobode!
Strijeljanja i otkazi
Naravno da vlasnika Glasa Istre uopće nije briga što će jednim takvim drastičnim potezom odstraniti svoje najbolje novinare, pa ga nimalo ne brine što je obrazloženje otkaza tako priglupo i šuplje napisano da u stvari odaje priznanje inkriminiranima za njihovo profesionalno djelovanje. Vlasnika Glasa Istre ne zanima ni to što se ovim svojim činom jasno i glasno deklarirao za strogu cenzuru ne samo u medijima već i uopće, u svakoj tvrtki u kojoj nekome od zaposlenika padne napamet da korporativne interese ugrozi svojim javno iznesenim stavom koje nepoznati, vrhunaravni netko proglasi neprijateljskim činom. Naravno, bez ikakvih poznatih kriterija, bez utvrđenih činjenica, ali uz svesrdnu i nesebičnu pomoć hrvatskog pravosuđa koje je već davno postalo sastavni dio matrice tog i takvog korporativnog sustava. Uostalom, što bi se dogodilo političkim aktivistima te 1943. godine i svima onima koji su na isti način sljedeće dvije godine prenijeli 35 ratnih brojeva Glasa Istre od planinskih štamparija putujući 10 -12 dana kako bi ih isporučili njihovim čitateljima da su pali u ruke „korporaciji“ koja je u to doba vladala Istrom? Bili bi streljani.
Budući da danas još uvijek, barem u trenutku nastajanja ovog teksta, strijeljanje spada u društveno neprihvatljivo ponašanja, odstrel današnjih novinara Glasa Istre provodi se izvanrednim otkazima. Današnje korporacije umjesto brze preferiraju polaganu ali sigurnu smrt. Njih ne brine što ćete ti i tvoja obitelj sutra jesti, njihovi će se odvjetnici naplatiti na teret korporativnih troškova a ne iz kućnog budžeta, njih ne grize savjest, niti ih probada ispod rebara, njih ne mori želučana kiselina, oni su svemoguća korporacija koja će, čak i kada nakon četiri-pet godina poneki hrabri sudac vrati na posao one kojima su preko koljena isporučili izvanredne otkaze, tim istim, nakon mjesec-dva, opet uručiti nove, s istim obrazloženjem. Priznajući im da su dobri novinari, politički aktivni, ali da oni takve ne trebaju, već korporativne poltrone koje će masno plaćati oprostom grijeha, novcem, autima, večerama, građevinskim terenima, botiljama vina, čim god, samo da budu vjerne sluge tih mračnih sila.
Ustaški grafiti
Na Stojač brdu zadnji put sam bio 2013. godine, kao glavni urednik Novog lista, zajedno s danas pokojnim Željkom Žmakom, čovjekom najzaslužnijim što je Glas Istre postao modernom dnevnom novinom, u delegaciji naših bratskih redakcija koja je položila vijenac povodom 70. obljetnice rođenja Glasa Istre. Na spomen-ploči prvom istarskom dnevniku, utisnutoj u pazinskom kamenu, zatekli smo crnim sprejem išarano NDH i ušato U, što je sve, a pogotovo Željka, bolno pogodilo i razbjesnilo. Koliko znam, ni spomen-ploča ispred pastirske pojate na Mosoru gdje je 17. lipnja 1943. godine tiskan prvi broj Slobodne Dalmacije nije u reprezentativnom stanju. Korporacija, ona koja bi strijeljala za politički aktivizam koji je hrvatsku tiskanu riječ unatoč i usprkos zabrani želio donijeti u Istru, ne libeći se dvanaest dana pješačiti i nositi glavu u torbi da dođe do svojih čitatelja, bila bi sretna. Hrvati su sami pljunuli na svoj jezik i svojim su novinama sami postali najbolji cenzor!
Prvi broj „Glasa Istre“ kao dnevne novine izašao je 1. studenoga 1969. godine iz tiskare Novog lista koja je još jednom preuzela ulogu Stojač brda kada je 1. lipnja 1993. svjetlo dana ugledao prvi broj Feral Tribunea. Naime, sve ostale korporativne tiskare na okupiranom teritoriju odbile su tiskati novinu koja je i dan-danas, 13 godina nakon svog gašenja, simbol slobode govora i misli, kao i istinskog novinarskog političkog aktivizma u svakom pogledu.
– Imam osjećaj kao da vozim struju u Dalmaciju, svjedočio je vozač plavog kamioneta o tom danu kada su se sa svježe otisnutim primjercima „Feral Tribunea“ brodom iz riječke luke otisnuli put Splita. Njihova odiseja ipak nije trajala 12 dana, a svjetlo s novinskih stranica na koncu je stiglo i obasjalo Dalmaciju.
Kulturna katastrofa
Danas, nažalost, slobodnog teritorija više nema. Korporacija čisti posljednje džepove otpora, poput ovo petero ilegalaca Glasa Istre, koje su okružili, sabili u podrum i gađaju iz svih oružja, kao da su ubili gestapovca Heydricha. Ostatak je već deratiziran, korporativno novinarstvo steriliziralao je čak i Novi list, koji je devedesetih prošlog stoljeća, zajedno s Feralom, branio čast profesije, uspjevši preživjeti i Tuđmanova vunena vremena u kojima se neposlušnima prijetilo metkom u potiljak i slalo na front ne bi li tamo i ostali zauvijek. Rijeka je 2020. postala Europskom prijestolnicom kulture, ali nitko na kraju balade nije primijetio da je najveći kulturni događaj te godine i te manifestacije bio taj što je grad ostao bez svoje novine, bez Novog lista! To je prava kulturna katastrofa! To nešto novinskog papira i tiskarske boje zamaskirano tradicionalnom cijan plavom glavom još uvijek se pojavljuje na kioscima, ali tu nema više ni Supilovog duha, ni Veljkovog političkog aktivizma. Sad se i piškiti ide s dozvolom.
Korporacija je pobijedila, nema sumnje, i na tome joj valja čestitati. Sloboda je postala ne samo nepoželjna već i sudski kažnjiva. Tko želi i kakva je to sloboda ako zbog nje ekspresno dobiješ izvanredni otkaz? Još ako sud potvrdi da zbog onog što si mislio da ti pripada, moraš nadoknaditi štetu koju su nanio korporaciji, sam ćeš se odreći takve, po tebe štetne slobode. I prihvatiti neslobodu kao poželjnu, bezopasnu i egzistencijalno ugodniju činjenicu koju kao takvu valja legalizirati. Tog dana, čestitam, postat ćeš poželjan korporativni novinar. I nemoj mi govoriti hvala prije nego li za odobrenje pitaš gazdu.
Kažu za istinu da je voda duboka, a Mak bi Dizdar rekao: Valja nam preko rijeke. Ali, valja nama i na pojatu na Mosoru, valja nama i na Stojač brdo.
Opet.
brankomijić
