Imenovanje novih biskupa i nadbiskupa u Hrvatskoj prilika je da se napokon dogode promjene koje će voditi prema ozdravljenju hrvatskog društva, ali i same, kako se to kaže, ”Crkve u Hrvata”.
Dosadašnji nacionalistički model, konzumiran i besprizorno demonstriran od strane većine dosadašnjih biskupa, napravio je štetu državi i vjeri, građanima i vjernicima. Svi vjernici su ujedno i građani, ali svi građani nisu vjernici. Ovoga često nisu svjesni mnogi klerici, ali ni mnogi građani.
Građanima ne treba vjera, ona je neophodna vjernicima. Vjernicima ne treba država, ona je potrebna građanima, zato se vjerom ne mogu i ne smiju formirati javne politike.
Katolički društveni nauk uzima u obzir distinkciju između građanina i vjernika te građanina poima kao pojedinca koji u sebi sadrži politički legitimitet demosa ili naroda, dok vjernika promatra kao osobu stvorenu na sliku Božju. Budući da demokracija promovira vrijednost svakog pojedinca, jasno je da demokracija počiva na individualizmu.
Katolička Crkva, naprotiv, čovjeka promatra kao osobu, odnosno kao biće relacija te katolički društveni nauk promovira vrijednost personalizma i komunitarizma. Pojedinac djeluje i, što je za politički život iznimno bitno, na biralištima bira iz vlastitih snaga, nije mu potreban nikakav osjećaj ili slutnja općega, on, naprosto, na biralištima bira koga hoće.
Kada je riječ o kršćanskom personalizmu, kršćanin ne djeluje iz sebe sama jer se nalazi u neprestanoj relaciji s Bogom. Kada djeluju, kršćani imaju zadatak djelovati kao članovi naroda Božjeg.
Demokracija je, budući da ne nastaje iz nekog nejasnog, mističnog i uzvišenog izvora, nego iz volje građana, vrijedna upravo stoga što su građani vrijedni. Demokracija ne treba neku drugu vrijednost, dovoljni su građani, njihova volja i njihova sloboda.
Narod Božji, naprotiv, nije vrijedan po sebi, nego po onome tko se, kao stvoritelj, nalazi na početku niza ljudskih bića, a to je Bog. Vrijednost takvog naroda je što je nečiji – Božji.
Kada kršćanski personalizam govori o osobi kao biću relacija, to zapravo znači da su kršćani dužni djelovati sukladno toj bitnoj relaciji s Bogom. Biti kršćanin znači biti u neprestanoj relaciji s Bogom i ostalim članovima naroda Božjeg.
Kako je Katolička Crkva hijerarhijski uređena, biti kršćanin odnosno, da budem precizan, biti katolik, znači prihvatiti hijerarhijski lanac kao put do Boga, ali i volju samog Boga. Crkvenu hijerarhiju se ne propituje. Sitna je varka tvrdnja kako se hijerarhiju sluša samo po pitanju vjere i morala.
Crkva sve što jest prosuđuje u formi obrane vjere i morala, pa tako i politiku. Politika je, posebno našim biskupima, prvorazredno područje djelovanja. U to područje, naravno, ne ulaze s demokratskim nego božanskim, hijerarhijskim autoritetom.
Oni su, uz neke iznimke, od devedesetih godina prošlog stoljeća sustavno radili na tome da demokraciju inficiraju protudemokratskim elementom, a to je politička religioznost.
Građani društvo ne prosuđuju s vjerskih osnova, oni nisu protiv vjernika, pa ni protiv toga da religija sudjeluje u društvenom životu. Politička religioznost uništava demokraciju jer poništava razliku između vjernika i građana.
Ako imamo na umu razliku između biti građanin i biti kršćanin, sasvim je jasno da Katolička Crkva i demokracija nemaju veze jedna s drugom.
Kada bi se Crkva demokratizirala, nestala bi hijerarhija koja, samim time što se nalazi iznad drugih, a ti drugi su vjernici, smatra da, u odnosu na njih, više zna i više vrijedi, onaj tko se nalazi na višem mjestu u hijerarhijskom lancu naprosto je više svega – on je više čovjek, više vjernik, više moralan, više svet.
Uvođenjem demokracije u Katoličku Crkvu, razorio bi se sami temelj hijerarhijske uzvišenosti jer bi se uloge, primjerice, biskupa, dodjeljivale odozdo, a tada bi biskupi bili ono što jedan dio njih doživljava kao noćnu moru – bili bi ljudi, baš poput svih ostalih ljudi.
Katolička Crkva u Hrvatskoj je zakazala, ona je, zbog političke i društvene moći, aktivno sudjelovala i, neovisno o imenovanjima novih biskupa i nadbiskupa koja ohrabruju, još uvijek sudjeluje u razaranju hrvatskog društva.
Razlika između starih, nacionalizmom i političkom religioznošću obilježenih (nad)biskupa, i ovih novih, navodno liberalnijih, sastoji se u tome što prvi govore, djeluju i potiču vjernike da fanatičnom, političkom vjerom uništavaju državu, demokraciju i društvo, dok drugi, ako izuzmemo Matu Uzinića, šute i ništa ne poduzimaju da se raskine ovaj bolesni odnos između politike i Crkve.
Katolička Crkva u Hrvatskoj ili ”u Hrvata” imala je aktivnu ulogu u navodnom demokratiziranju države, ali ne s namjerom da se u ovoj državi razvije demokracija, nego da demokraciju perfidno iskoristi kako bi se ostvarili politički i ekonomski ciljevi naše crkvene hijerarhije.
S druge strane, našim političarima, okupljenih oko katoličkog analfabeta Franje Tuđmana trebala je Katolička Crkva da mu popuni ideološke praznine koje su ostale nakon njegovog raskidanja s prvom političkom ljubavlju – komunizmom.
Tuđmanu je, kao nekadašnjem komunistu i zakašnjelom hrvatskom nacionalistu, trebala Katolička Crkva koja ima iste ciljeve kao on, a ti su da putem uzurpacije demokracije sebi i svojima osigura političku i ekonomsku moć.
Politička moć u ovom kontekstu nije ništa drugo nego uspostavljanje kontrole nad narodom. Budući da nad dostojanstvenim građanima, a riječ je uvijek o pojedincima, nije moguće uspostavljanje dominacije, početkom devedesetih godina sklopljen je barbarski savez između hrvatskih biskupa i hrvatskih političara. Taj savez traje do današnjih dana, a obilježavaju ga vjerski barbarizam i barbarski nacionalizam.
Hoće li novoimenovani biskupi prekinuti s barbarizmom, tek treba vidjeti. Novoimenovani biskupi uglavnom šute, iako imaju o čemu govoriti.
Progovorio je jedino Mate Uzinić, a njegov govor ohrabruje. Ohrabruje i sve ono što je Dražen Kutleša pisao o međugorskoj prevari, odnosno o tome kako su vidjelice izmislile ukazanja. Ta navodna ukazanja su, naravno, vidjelicama donijele stvarnu društvenu i financijsku moć.
Barbarskim političarima se ukazala država, barbarskim biskupima se ukazao nacionalistički bog, a barbarskim vidjelicama se ukazala Gospa. Barbari su na tim ukazanjima financijski profitirali. Država nije profitirala, ona ne nastaje iz barbarizma.
Živo me zanima što će se ukazati novoimenovanim biskupima i što će nastati iz njihove šutnje? Toliko smo očajni da nam šutnja i pasivnost djeluju ohrabrujuće.
