Na deja vu odredištu, 420 km od papirnato plišane rodice, Čiovu, Trogir, Donji Okrug ili Okruk, odlučio sam napraviti mali đir vezan uz nekadašnjeg slavonskobrodskog diva Đuru Đakovića i jednu od najpopularnijih Trogirskih plaža - Saldun, koja je kao i odmaralište bila u vlasništvu Đure, a ostala je prirasla srcima Trogirana, kao Poloj nama Brođanima
Samo sam malo istražio uz ogradu da ova kolumna spada u domenu teške amaterske, ali istinite. Nisam ni arhiktet ni povjesničar. Samo điram.
Odmaralište Đuro Đaković otvoreno mislim davnih šezdesetih, kada je bilo puno kupača i zabavnih sadržaja
Danas zapušten objekt koji ne propada zbog zuba vremena, nego zbog nebrige ljudi.
Za odmaralište me zainteresirala objava: „U prostorijama KUD-a Kvadrilja u utorak je održana druga javna tribina u sklopu projekta participativnog budžetiranja "I tebe se pita!".
Stanovnici Čiova glasali su za projekte koje su sami prijavili da se uvrste u proračun za 2019. godinu.
Izabrani su sljedeći projekti:
-Uređenje zapadnog dijela čiovske rive - 120.000,00 kn
-Uređenje plaže u Saldunu (Đuro Đaković) - 50.000,00 kn“: izvor: http://www.trogirskiportal.hr/index.php?option=com_k2&view=item&id=5830&Itemid=675&fbclid=IwAR2JVjAZ8Je51DNS7YqaRR75WJdqYYvSGCnG6v97efDu6rS19xOxHcHUClc
Pitao sam poznanika Duju i dobio jasan odgovor.
„To ti je tako, kad nikoga nije briga ni za šta, taj koji je vlasnik nije vlasnik plaže,a plaža još gore izgleda.Dok je hotel bio odmaralište Đurinih radnika, oni su uređivali i plažu. Ljudi koji rade pri općini, mjesna zajednica Čiovo su dobili nalog da srede plažu, betonirali su dva gazišta i prestali s radom. Skale su i dalje nepristupacne i izrovane.
„Trebamo čekati još koju godinu da bi nastavili s radom.“, nadovezao se njegov prijatelj Marko
„ Koliko toga je propalo šta je radnička klasa financirala svojim radom. Mosorov dom sa plavim salonom plesnom salon čitaonicom buffetom, ljetnja bašta. A cunera u kojoj su se čunjevi najpri namištali rukon i ja san to radija i zaradija bi lipi đeparac. Poslin su se čunjevi namištali letrično i di je sve to nestalo. Od cunjere ostali su samo goli zidovi brez ponistr i krov. Puno lipi mrak pa nek ko zvizdi šta oče“. Napokon da još netko govori Dalmatinski nakon par bevandi.
Jednom sam išao tamo s čamcem (Elan, dodatna oprema dva Elanova vesla i Tomosova penta od 4.5 konja i sidro). Bilo je to 2002, tad sam i zadnji put svoju jahtu usidrio. Od tad je postojano zavezana za drvo. Došli smo do plaže Saldun, prekrasno kupanje pored grdosije od tankera u izgradnji. Naravno, na povratku je krepala penta, puklo veslo i počela je kiša padati. Već sam vidio potonuće kad je pokojni prijatelj uzviknuo: „Pa piše Elan, nepotopivi čamac (opp. Sukcesijom Elan je tad još bio u RH vlasništvu). Preživjeli smo čamac stopom.
Sobe u Đurinom odmaralištu, koliko sam saznao, nisu imale sanitarne čvorove, već su na svakom katu bila po dva. Šteta, pozicija je bogom dana. Bila je u to vrijeme najveća zgrada od Šalduna do Rošca i ugodno kupalište. Šteta, budi davne uspomene za Trogirane i poneke Brođane.
Danas je ta najveća zgrada postala zgradica pod najezdom betona.
Odmaralište je danas zapušteno, a čije je, pojma nemam. Galeriju slika možete pogledati na linku
http://www.tgholding.hr/index.php?article=home-21&fbclid=IwAR28BpTl6b-Hm4Ak4Rlp-AoyqCNw5vChyFBFoUU0_Es2t69DnC9jPNNvhGU
Iz razloga što je toliko „uređeno“, nisam mogao sići dolje. Đuro je za ovaj grad bio div, evolucija je učinila svoje tipično za Balkan.Izgleda da je div postao patuljak.
Šjorina Vanja optimistično je dodala
„Da svatko od nas kad ide na plažu skupi svoje smeće i malo zaostalog smeća nebi bilo“.
Vjerujem da se okolni stanovnici tu kupaju.
