Prije tri godine u Zvjezdici sam pisao, čak išao i slikati, o nepristupačnosti pojednih objekata, pa čak i trgova u našem gradu. Proljeće je, pa zašto po ovoj vrućini ne bih prošetao bar 100 metara sjevernozapadno od papirnato plišane rode, simbola turizma Slavonskog broda.
Prvo sam morao pronaći patike ili natikače za šetnju. Odluka je pala na patike. Kad sam ih malo bolje pogledao, crvene su bile, iako im je izvorna boja plava. Kod mene je sve to deja vu; sjetio sam se upravo kad su farbali stazu na Slavoniji I, ja sam prešao preko iste i boja na patikama je svjedok da jesu.
Krenuo sam prema pošti preko budućeg turbo kružnog toka, pored dva nova brda. Došao sam do Trga hrvatskog proljeća i stepeništa koje je prilagođeno za ništa. Prošle su tri godine sigurno je obnovljeno. Kad sam pogledao... nije nego je tri godine starije i oronulo. Odlučio sam se na isto popeti s lijeve strane u ulici kod autobusnog koja se zove Vrbska, iza autobusnog kolodvora. Svojim paretičnim hodom do tamo sam prokuhao. Svaki fizijatar ima drugačiji opis moga hoda. Toliko je dobar da ga ni ne mogu opisati. Funkcionalan je, s njim dođem od točke A do točke B. Razmišljajući da napišem završni osvrt na ukoričen (ali ne ukoričen kao poznate korice knjige Bliže ljudima) Dnevnik bolesnika i naše pravosuđe, skoro sam se polomio i privremeno dogodila mi se digresija. Misao mi je bila samo ostati na nogama. Osvrt na, kao i epilog od kraja pisanja do danas, napisati ću bez obzira na digresije, ali on neće biti ukoričen ili ga možda mogu samo ukoričiti bez sadržaja unutra?
Kolumna koja je i predgovor ne korica: http://www.sbperiskop.net/kolumne/veljko-lukic/optimizmom-protiv-inhibicija Nego predgovor knjige je stvaran, naći će se unutar korica. Veliko hvala Veljku, kao rijetko tko točan je vbo u dan na moju molbu. Dobro skoro u dan.
Ali, stepenice na gore spomenutom trgu. Prva , druga i počeo sam se pridržavati rukom za pod. Ni rukohvata ni ničeg da se pridržim. U jadnosti kao neki pijanac sam skoro počeo puzati. Stepenice su toliko dobre da mi je lijeva noga zapela na sve tri.
Gospodine, gospodine, da li Vam treba pomoći?
Pomislio sam ako upadnem i polomim se napokon će mi odobriti stacionarnim toplice kao osobi s 100% invaliditetom, pardon 99.98%. Gospoda doktori umirovljenici koji rade u SB komisijama za toplice do sad su me doslovno uvijek odbili. Nisam akutan, a da se polomim bio bi akutan.
Hvala, ali, ne gospođo, glumim pijanca, kad sam se digao i malo bolje pogledao i vidio gospođu pomislio sam. Koja sam budala što gospođi nisam rekao da mi treba pomoć.
Nastavio sam do Željezničkog kolodvora da vidim da li bar koja klupa slobodna. Nije moj dan nema više ni kioska na Željezničkom, ne mogu kupit sok ni novine. Ali ima klupa, ali ni na njima nikog kao ni na kolodvoru. Paretično sam odšetao kući s spoznajom da u u tri godine nema promjena, osim da je sve, osim blagajne i wc-a, propalo.
Prvo sam morao pronaći patike ili natikače za šetnju. Odluka je pala na patike. Kad sam ih malo bolje pogledao, crvene su bile, iako im je izvorna boja plava. Kod mene je sve to deja vu; sjetio sam se upravo kad su farbali stazu na Slavoniji I, ja sam prešao preko iste i boja na patikama je svjedok da jesu.
Krenuo sam prema pošti preko budućeg turbo kružnog toka, pored dva nova brda. Došao sam do Trga hrvatskog proljeća i stepeništa koje je prilagođeno za ništa. Prošle su tri godine sigurno je obnovljeno. Kad sam pogledao... nije nego je tri godine starije i oronulo. Odlučio sam se na isto popeti s lijeve strane u ulici kod autobusnog koja se zove Vrbska, iza autobusnog kolodvora. Svojim paretičnim hodom do tamo sam prokuhao. Svaki fizijatar ima drugačiji opis moga hoda. Toliko je dobar da ga ni ne mogu opisati. Funkcionalan je, s njim dođem od točke A do točke B. Razmišljajući da napišem završni osvrt na ukoričen (ali ne ukoričen kao poznate korice knjige Bliže ljudima) Dnevnik bolesnika i naše pravosuđe, skoro sam se polomio i privremeno dogodila mi se digresija. Misao mi je bila samo ostati na nogama. Osvrt na, kao i epilog od kraja pisanja do danas, napisati ću bez obzira na digresije, ali on neće biti ukoričen ili ga možda mogu samo ukoričiti bez sadržaja unutra?
Kolumna koja je i predgovor ne korica: http://www.sbperiskop.net/kolumne/veljko-lukic/optimizmom-protiv-inhibicija Nego predgovor knjige je stvaran, naći će se unutar korica. Veliko hvala Veljku, kao rijetko tko točan je vbo u dan na moju molbu. Dobro skoro u dan.
Ali, stepenice na gore spomenutom trgu. Prva , druga i počeo sam se pridržavati rukom za pod. Ni rukohvata ni ničeg da se pridržim. U jadnosti kao neki pijanac sam skoro počeo puzati. Stepenice su toliko dobre da mi je lijeva noga zapela na sve tri.
Gospodine, gospodine, da li Vam treba pomoći?
Pomislio sam ako upadnem i polomim se napokon će mi odobriti stacionarnim toplice kao osobi s 100% invaliditetom, pardon 99.98%. Gospoda doktori umirovljenici koji rade u SB komisijama za toplice do sad su me doslovno uvijek odbili. Nisam akutan, a da se polomim bio bi akutan.
Hvala, ali, ne gospođo, glumim pijanca, kad sam se digao i malo bolje pogledao i vidio gospođu pomislio sam. Koja sam budala što gospođi nisam rekao da mi treba pomoć.
Nastavio sam do Željezničkog kolodvora da vidim da li bar koja klupa slobodna. Nije moj dan nema više ni kioska na Željezničkom, ne mogu kupit sok ni novine. Ali ima klupa, ali ni na njima nikog kao ni na kolodvoru. Paretično sam odšetao kući s spoznajom da u u tri godine nema promjena, osim da je sve, osim blagajne i wc-a, propalo.
