Važno je doći na vlast, a onda…

S obzirom na kritike nekih prvih poteza Tomislava Tomaševića na vlasti u Zagrebu, novinari su ga znali upitati po čemu se onda on razlikuje od svog prethodnika Milana Bandića, a ovaj je u predvorju Gradske uprave odgovorio primjerom: „Gore se nalazi bijeli salon koji je bio ozvučen, a Uskok tvrdi da je za samo jedan slučaj tu nošeno mito od 50.000 eura. I sada to uspoređivati s ovim slučajevima (javna bilježnica, Holding, bolnica Srebrnjak, etc., op.a.)… Javni natječaj za tri člana Uprave Zagrebačkog holdinga nikad nije bio raspisan u Bandićevo vrijeme. Sad ide i natječaj za pročelnike. Teze po kojima me uspoređuju s Bandićem su mi nevjerojatne“. No, saborska zastupnica platforme Možemo! Rada Borić tvrdi da „nismo zavaravali birače, ali pogriješili smo pri imenovanju novih šefova Holdinga jer nismo znali da se neće moći tako raditi kad smo vidjeli kakva je financijska situacija. U Upravi može biti 11 članova. Bit će prilike da neki dođu i natječajem. Moramo naučiti u političkom životu reći – pogriješili smo“ 

Marijan Vogrinec

Baš je zaguljena ta politika: obećavaju brda i doline, slast i mast dok se u predizbornim kampanjama iz petnih žila grebu za vlast, pošteni obraz, domaćinski odnos prema javnom novcu i transparentnost vladanja čišću od najčišćeg kristala, a kad im se posreći uspentrati na tron vlasti i moći – više ih se ne dâ prepoznati. Drugi su ljudi, druge im riječi na jeziku, druge interese krčme pod narodne, a više ne one radi kojih su dobili vlast. I tako štafetno od izbora do izbora, ili reizbora. Nema veze jesu li lokalni, regionalni, parlamentarni, predsjednički, europarlamentarni… Ili čak oni za rukovodeće fotelje u državnim poduzećima, javnim ustanovama, etc. Nakon što se objave tzv. konačni rezultati i pospremi izborni provijant, a tzv. pobjednici obrišu masna usta i otrijezne se od biranih pića o javnom trošku – kaže iskustvo mudra pûka – ista meta, isto rastojanje: važno je samo doći na vlast, gazdovati, biti netko i nešto…

Je li ta storija – o kojoj odavno već i vrapci živkaju na krovu, a vicmaheri se nadmeću crnohumornim doskočicama – sada na opće iznenađenje na djelu u Gradu Zagrebu, gdje je uvjerljivom pobjedom tzv. zeleno-lijeva platforma Možemo! s Tomislavom Tomaševićem smijenila 20-godišnju dozlaboga korumpiranu i kriminalom impregniranu vladavinu pokojnog Milana Bandića? Je li Zagrepčanima i RH time trebalo svanuti puno bolje sutra? Podrobnije, ili točnije odgovore dat će sljedećih nekoliko mjeseci nakon što se privede kraju sezona godišnjih odmora, a zaraza virusom SARS-CoV-2 s agresivnim mutantima pokaže svoju jesensku ćud. No, početak navodno drukčije, poštenije i zakonitije vladavine te neki prvi Tomaševićevi potezi na poziciji gradonačelnika hrvatske metropole bacili su sjenu na njihova predizborna obećanja, digli na noge luzersku oporbu, ostavili bez riječi i neke Tomaševićeve simpatizere iz sfere građanskog aktivizma, ali i uzvitlali dosta prašine u najširoj javnosti.

Nakazno lice politike

Najprije, imenovanja čelnika Zagrebačkog holdinga, najvećega javnog poduzeća u državi s cca 13.000 zaposlenih, obavljena su na bandićevski način, ne javnim natječajem. Drugo, unosnom novčanom (poslovi plaćeni gradskim novcem) ili zahvalom rukovodnim radnim mjestima nekolicini donatora izborne kampanje Možemo! poljuljali su vjeru u istinu obećanih dobrih namjera i poštenja na javnim dužnostima. A to se tako ne radi čim dođeš na vlast. Niti se moglo očekivati od ljudi koji su godinama grmili na sva usta protiv korupcije, kriminala, klijentelizma, nepotizma, etc., što je bio sine qua non Bandićevog 20-godišnjeg apsolutizma. Koji, je li, ne bi bio moguć bez HDZ-ove političke/operativne logistike i koja opcija sada najglasnije zjači, urbi et orbi, protiv toga što je do svibanjskoga izbornog poraza u metropoli bespogovorno podržavala u Bandićevoj izvedbi. Bez obzira na nakazno lice nezrele politike u Bijednoj Našoj općenito – i ne od jučer – te bez obzira na nevjerojatnu gomilu kostiju iz Bandićevih ormara što dnevno ispadaju. Policijski Uskok i DORH moraju zato hapsiti čak i prekovremeno dugoprstiće iz kriminalne hobotnice koja je zapasala, je li, sve od Bandićeva službenog vozača do glavnog ravnatelja režimske tzv. medijske javne kuće HRT-a Kazimira Bačića. Bez obzira, dakle, na sav taj mulj što dnevno zapljuskuje medijski prostor usred tzv. sezone kiselih krastavaca, Tomaševićev nastupni bandićizam nije u redu.

Tako se ne radi ni usred ili pri kraju mandata, kamoli već od prvog dana na vlasti. Prisegnuo je na dijametralno drukčiju praksu i zato je uvjerljivo zadobio povjerenje Zagrepčana. Još od aktivističkih dana i Trojanskog konja u Varšavskoj ulici protiv urbanističke devastacije Preradovićevog (Cvjetnog) trga u srcu hrvatske metropole, gdje su poduzetnik Tomislav Horvatinčić (od neki dan ipak u zatvoru zbog ubojstva dvoje talijanskih turista u sudaru jahti na Jadranu) i Milan Bandić samovoljno bili izgradili luksuzni stambeno-poslovni blok s podzemnom garažom u bloku između tog trga, Varšavske i Gundulićeve ulice te Ilice. Građanski bunt nije uspio no Tomašević, Urša Raukar-Gamulin, Vili Matula, Rada Borić, etc., sada većinom u platformi Možemo! – ostali su Zagrepčanima u sjećanju kao slobodarski, demokratski bedem protiv grubih nasrtaja kriminala, kapitala i svakovrsnog „domoljubnog“ primitivizma na samu purgersku dušu i srce Zagreba te im se nisu libili dati glasove i za ulazak u parlament i za vlast u glavnom gradu RH.

To je dragocjeni kapital vjere i povjerenja koji se ne smije prokockati ni po koju cijenu, jer obraz i iznimno vrijedno slobodarsko djelo što stoji iza njega zapravo i nemaju cijenu. Ni jučer, ni danas niti sutra. Bude li to na neki način ipak prokockano – neznanjem, skrivenom namjerom ili tajnim pritiskom s državnog vrha koji drži najjača, devner plava ZNA SE opcija – jamačno više nema nade ni za Zagreb niti za Bijednu Našu. Nije tajna da sve ankete o javnoj percepciji političara i njihove vjerodostojnosti vode na kraju istom prevladavajućem uvjerenju: „Svi su oni isti čim se dokopaju vlasti, misle samo na sebe i kako će ostati na vlasti“. Nažalost, iskustvo im daje za pravo. Tomaševićeva ekipa, međutim, obećala je dokazati da to opće uvjerenje tzv. malih/običnih ljudi za njih ne vrijedi. Pa živi bili…

Nakon Tomaševićevog sastanka s premijerom Andrejem Plenkovićem i ministrom financija Zdravkom Marićem neposredno po dolasku na svoju dužnost, javnost je saznala za propuh u zagrebačkom proračunu: 3,6 milijardâ kuna je manji od planiranog. To je krupan problem, pa je novi gradonačelnik Tomašević zbog nelikvidnosti dnevnog funkcioniranja Zagreba bio prisiljen zadužiti buduće naraštaje sugrađana za još 400 milijuna kuna. Na sastanku pak s ministrom graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine Darkom Horvatom te ravnateljem Fonda za obnovu Damirom Vanđelićem, obojicom iz HDZ-a koji je razvlašten u Zagrebu i gurnut u oporbu, pokušao je dogovoriti „pokretanje obnove s mrtve točke“. Uza sve lijepe riječi i „razumijevanje“, mrtva će točka jamačno ostati – mrtva. HDZ-u nije u interesu pogurati Tomaševićeve projekte da bi se pokazalo kako je momčad Možemo! sposobnija i bliža Zagrepčanima od HDZ-a i Bandića zajedno. Pa…

Jest da u metropoli gori, zvoni na uzbunu i dani su u pitanju za sanirati teško stanje potresom razorenih nekretnina i niza drugih problema, ali ni „izvanredno stanje“ nije opravdan razlog za bandićizam u imenovanju novih upravljača/vodstava bez natječaja. Gdje je pravilo da najbolji ljudi dođu na rukovodeća mjesta, a ne najpodobniji!? Tomašević i suradnici tu su se gadno poskliznuli, a naknadna opravdanja nisu uvjerljiva ni djeci u vrtiću. Recimo, Skupština Holdinga – koju sada čine Tomašević i njegovi zamjenici Danijela Dolenec i Luka Korlaet – imenovala je novu Upravu s Nikolom Vukovićem na čelu i Nadzorni odbor s predsjednicom Suzanom Brenko, koji su zadržali menadžerske plaće i povlastice prethodnika. U Nadzornom se odboru našao i Tomaševićev aktivist Ratko Bajakić, a njegova sestra Ljubica Čaklović (donirala je 2000 kuna Tomaševićevoj izbornoj kampanji), javna bilježnica, angažirana je za nešto više od 2000 kuna za službenu ovjerovjeriteljicu zapisnika konstituirajuće Skupštine grada Zagreba. Sic transit.

Nagrade donatorima

Bilo je hitno, tvrde Tomašević i suradnici, pa im je „trebala osoba od povjerenja“. Ni jedan jedini od ostalih gotovo 80 javnih bilježnika u gradu nije bio osoba od povjerenja? Kakvo tu povjerenje treba za lupiti žig na doneseni dokument koji je prethodno odobrio i sâm Tomašević i uvesti ga u javnobilježničku evidenciju, uz naplatu po ionako previsokoj tarifi te branše? Čista birokratska formalnost. Javnobilježnička komora, tvrde insajderi, stavit će taj slučaj pod povećalo, pa će se doskora vidjeti, je li, čija mati crnu vunu prede. „Tražili smo da javni bilježnik bude netko od povjerenja u situaciji u kojoj je jedna pročelnica u zatvoru“, kazao je gradonačelnik novinarima i odbio priznati da je pogriješio. „Budući da ne postoji procedura javne nabave, nisam tu vidio nikakav problem. Članovi Nadzornog odbora nisu javni dužnosnici i na njih se ne odnosi Zakon o sprječavanju sukoba interesa, pa to ni zakonski nije problematično. Ali, dogovorili smo se da njegova sestra neće obavljati nikakav posao za Holding. Imamo 1500 donatora. Ako nitko od njih ne smije ni u Upravno vijeće, Zagreb ima problem!“

Među novim upravljačima pak Dječje bolnice Srebrnjak našao se još jedan donator platforme Možemo! – Tomislav Lauc. Tomaševiću ni on nije nikakav problem, a sâm Lauc je izravno odgovorio novinarima drži li da je došao na dužnost mimo pravila igre, da je u sukobu interesa te da bi makar iz moralnih razloga trebao podnijeti ostavku: „Odbacujem svaku pomisao o sukobu interesa i ostavci!“ Ni menadžerske plaće novih ljudi na istaknutim pozicijama u Zagrebu također ni Tomaševiću niti najbližim mu suradnicima nisu problem „budući da odlaze zajedno s našom vlašću izgubimo li sljedeće izbore“. Što će reći, nisu dobili ugovore o radnom odnosu na neodređeno vrijeme? Ili je samo riječ o populističkom bacanju prašine u oči javnosti, a bude li uistinu stani-pa’ni, pričat će se druge priče, kao svaki puta dosad? Nevjerojatan je magnet ta vlast. Zato se tim dvojbama, je li, glede i u svezi zapošljavanja već počelo baviti i saborsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa tako da će javnost možda najesen – ako ne i prije, zbog godišnjih odmora – saznati pravorijek.

A bit će toga još, jer svi koje su Tomašević i Možemo! pregazili u izbornoj utrci, prije svih HDZ, pamte i ne opraštaju. Učinit će sve da i najmanja pogreška bude prikazana slonom u staklariji, pa je tim više potrebno da se nova vlast ne posklizne na najvažnijemu: korupciji, klijentelizmu, egu bez pokrića, lažnom prikazivanju stanja, etc. To ju može stajati mandata i prije isteka zakonskog roka, jer za protivnike ima, blago rečeno – opake i vrlo nezgodne igrače. Prvih dva i pol mjeseca na čelu Zagreba, povučeni su neki potezi koji nisu polučili masovno odobravanje, a u oporbi pobudili nadu da mlinski kamen naslijeđene gubitničke prošlosti i izazovi svega obilja na tek osvojenim pozicijama vuče novu vlast nizbrdo. U pronevjeru pozitivnih očekivanja birača i sve nove i nove pogreške vladanja. Bivši je pročelnik Grada Zagreba za odgoj i obrazovanje Ivica Lovrić (podnio je ostavku na dužnost po Tomaševićevom useljenju u bivši Bandićev ured) neki dan sarkastično ocijenio novinarima „nesnalaženjem nove vlasti“ to što je naprasno prekinuta obnova nekolicine potresom stradalih škola u metropoli, planiranog završetka do 1. rujna i početka školske 2021./22. godine. Strojevi i radnici u obnovi naprasno su napustili gradilišta nekako istodobno kada je Lovrić sjahao s pročelničkog konja. Slučajno?

Svaki plakat na tima školskim gradilištima – na kojemu piše završetak obnove 1. rujna 2021. – plaćen je 66.000 kuna iz džepa Zagrepčana još za Bandićeva mandata. Pazi, 66.000 kuna za običan plakat veličine cca metar sa metar ili malo više. Tomaševićeva se ekipa našla zatečenom te bila prisiljena izvijestiti javnost da će škole biti obnovljene najvjerojatnije do proljeća iduće godine te biti spremne primiti učenike od rujna 2022. I to nije jedini primjer, gdje poražene snage i ostatci Bandićeve kriminalne hobotnice gnjevno žele nježnikom Zagrepčana mlatiti gloginje kako bi to pripisali Tomaševiću i Možemo! ne bi li tzv. zeleno-lijevi ispali jednaki varalice, lopovi i moralni pokvarenjaci. A tada im je već zategnuta omča oko vrata. I više nem natrag, nismo znali, nismo mogli ili nismo željeli… Stoga nije nevažno, dapače, što Tomašević i Možemo! rade, kako i s kim budući da im se ništa neće progledati kroz prste. Politička sinergija svih opcija u interesu Zagrepčana ostvarit će se kad na vrbi rodi grožđe.

„Dosadašnjim razgovorima smo uspjeli razriješiti 10 pročelnika (od 27 u Bandićevo doba s 110 zamjenika i pomoćnika, s pročelničkom plaćom i do 30.000 kuna mjesečno, većom od premijerske i predsjednika RH, ostat će 16 pročelnika s prepolovljenom plaćom, op. a.)“, kazala je na presici Tomaševićeva zamjenica Danijela Dolenec. „Za pet ureda bit će raspisani javni natječaji. Sadašnji tajming, odnosno ljeto, nije vrijeme za natječaje, pa bismo ih raspisali krajem kolovoza. Pripremamo odluku kojom bi se smanjile plaće pročelnika i posebnih savjetnika (plaće od 18.000 kuna naviše, op. a.) koji sad imaju veću plaću od gradonačelnika (Tomaševićeva je 17.400 kuna, op. a.). Također, smanjit ćemo naknade vijećnicima tako da se ukupno radi o uštedama cca 20 milijuna kuna na godinu. Što se tiče natječaja za dnevni najam vozila, našli smo način kako poništiti natječaj. Vozni park ćemo smanjiti s 140 na 40 i nešto auta te smo vratili sve skupocjene automobile. Mi ćemo voziti jedan Renault Megane. Da se malo našalim, dobro je da smo vratili te aute jer su očito bili ozvučeni (aluzija na nedavna masovna uhićenja, op. a.). Smijenili smo i sve članove Povjerenstva za davanje javnih površina u zakup.“

Šefovanje bez natječaja

U međuvremenu je zabranjeno ubuduće davati adventske kućica u podnajam, što se u Bandićevo doba izrodilo u nevjerojatan kriminal. Kućice na atraktivnim lokacijama imali su i lakonotni pjevači Miroslav Škoro i Maja Šuput; Željka Markić je dobila besplatno štandove za političku promociju (zbog čega se Bandić našao na sudu), etc., „kojim se se objektima očito, po Uskokovoj optužnici, stvarao reket“. Cijela je ta hobotnica zapasala i Gradsku upravu i niz „poduzetnika“ sa strane tako da broj neprijatelja nove zagrebačke vlasti niti je mali niti neutjecajan. U svakom smislu. I zato Tomaševićevi itekako moraju paziti što, kada i kako rade jer građanska potpora – dok traje, je li!? – nije dovoljna. Ni približno. Tzv. zeleno-lijevi su ušli u minsko polje, a ne znaju gdje su mine, kakve su i koliko ih je, pa… Tim više jer, kako tvrdi Tomašević, „velik dio zagrebačkog proračun je potrošen i naš manevar za rebalans nije velik. Pokušat ćemo povećati prihode, i to kroz Fond solidarnosti“.

S obzirom na kritike nekih Tomaševićevih prvih poteza na vlasti, novinari su ga znali upitati na presici po čemu se onda on razlikuje od Bandića, a ovaj je u predvorju Gradske uprave odgovorio primjerom: „Gore se nalazi bijeli salon koji je bio ozvučen, a Uskok tvrdi da je za samo jedan slučaj tu nošeno mito od 50.000 eura. I sada to uspoređivati s ovim slučajevima (javna bilježnica, Holding, bolnica Srebrnjak, etc., op.a.)… Javni natječaj za tri člana Uprave Zagrebačkog holdinga nikad nije bio raspisan u Bandićevo vrijeme. Sad ide i natječaj za pročelnike. Teze po kojima me uspoređuju s Bandićem su mi nevjerojatne“. No, saborska zastupnica platforme Možemo! Rada Borić je u emisiji televizije N1 Hrvatska kazala da zagrebačkim potezima nove vlasti „nismo zavaravali birače, ali pogriješili smo pri imenovanju novih šefova Holdinga jer nismo znali da se neće moći tako raditi kad smo vidjeli kakva je financijska situacija. U Upravi može biti 11 članova. Bit će prilike da neki dođu i natječajem. Moramo naučiti u političkom životu reći – pogriješili smo“.

Zadnje pak ispitivanje javnog mnijenja (Crobarometar) na koncu srpnja je još jedan iznimno važan znak – pače upozorenje koje valja ozbiljno uzeti u obzir – da Tomislav Tomašević i najvidljiviji članovi platforme Možemo! moraju itekako paziti što i kako čine. Crobarometar je pokazao da je prvi put tzv. zeleno-lijeva platforma Možemo! druga politička snaga u zemlji (14,9 posto potpore) koja već tri mjeseca kontinuirano raste, jer je SDP (14,3 posto) pao na treće mjesto, i pet mjeseci kontinuirano pada. U 13 zadnjih mjeseci, Možemo! je dvostruko jači, a trostruko više birača bi mu danas dalo glas na izborima. E sad, mrkva je sjajna pobjeda u Zagrebu, ali klizav teren je ostatak zemlje gdje ta platforma još nije izgradila svoju infrastrukturu ni instalirala jake autoritete koji će ju razvijati, odnosno još ni u Zagrebu nema dovoljno dubok/širok kadrovski bazen iz kojega može učinkovito pokrivati sve javne/rukovodne dužnosti svoje vlasti. Dakle, sila zakon mijenja, što u ovom slučaju znači da javnim natječajima i na druge zakonite načine mora ekipirati učinkovito, transparentno i nadasve pošteno upravljanje.

Ako to u Zagrebu bude uspješno – a krizna je okolnost Tomaševićevo već najavljeno posezanje za tzv. bolnim rezovima zbog financijskih dubioza (komunalije, socijalna davanja, civilno društvo…) što u principu ruši javni rejting – za tri godine će Možemo! Itekako imati što ponuditi cijeloj zemlji. I ugroziti HDZ-ovu vlast upravo da se uhvati za krajnju slamku spasa, tzv. veliku koaliciju sa SDP-om. O kojoj zasad ne žele čuti ni jedni niti drugi. Ali, ako uistinu zagusti…

tacno