U Afganistanu svijet će pratiti svojevrsnu reprizu onoga što se svojedobno dogodilo u Vijetnamu, pa fraza “već viđeno” itekako ima smisla. I drugo, ne manje važno, Sjedinjene Države takvim potezima gube vjerodostojnost, drugim riječima oni koji su američki saveznici (često i poslušnici) trebali bi razmisliti o cijeni toga savezništva, odnosno koliko im se ono isplati. I isplati li se uopće.
Kako se bliži datum potpunog povlačenja američkih trupa iz Afganistana, sve češće se mogu čuti komentari u kojima se to povlačenje uspoređuje s (doslovno) bijegom američkih vojnih snaga iz Južnoga Vijetnama u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Pogotovo zato, što talibani, primarni cilj NATO (a zapravo američke) vojne intervencije u Afganistanu ubrzano preuzimaju kontrolu nad sve većim dijelovima zemlje, uključujući i granične prijelaze prema nekoliko susjednih zemalja, među kojima je i Iran. Washington, očekivano, takve usporedbe odbacuje, mada su one itekako osnovane i mada je gotovo sigurno da će poslije američkog (NATO) povlačenja iz Afganistana talibani doći na vlast u cijeloj zemlji, jednako kao što su komunističke snage iz Sjevernog Vijetnama, svojedobno preuzele južni dio zemlje i ujedinile ga sa sjevernim u današnji Vijetnam.
I u Afganistanu, i u Vijetnamu povlačenju stranih trupa (među kojima su bili, ne treba zaboraviti, i pripadnici hrvatskih Oružanih snaga) prethodio je višegodišnji rat u kojemu je, prema nekim procjenama, ubijeno više od sedamdeset tisuća Afganistanaca i Pakistanaca, da bi danas gotovo 50% stanovnika te zemlje bilo osuđeno na život ispod granice siromaštva. U Vijetnamu stradali su svi na jugu koji su na bilo koji način surađivali s Amerikancima, ako ništa drugo onda dugotrajnim boravkom u “logorima za preodgajanje”. U Afganistanu oni koji su surađivali s NATO snagama, makar i samo kao prevoditelji, otvoreno strahuju za svoje živote u zemlji pod vlašću talibana. Na jugu Vijetnama stotine ljudi plutalo je tjednima na malim brodicama uz obalu, u lažnoj nadi da će njihovi američki prijatelji doći po njih ratnim brodovima što će se iznenada pojaviti na horizontu. Nisu došli.
U Afganistanu, poučeni upravo primjerom Južnog Vijetnama, ljudi koji su surađivali sa stranim snagama nemaju nikakvih iluzija. Pa je to već pokrenulo val izbjeglica prema susjednim zemljama, a ne treba sumnjati da će taj val doseći i Evropu. Rat je trajao punih dvadeset godina, najdulji rat što su ga Sjedinjene Države vodile u svojoj kratkoj povijesti. I mada predsjednik Joe Biden uspješno izbjegava trijumfalističke fraze tipične za Georgea Busha mlađeg, tipa: “Zadatak izvršen”, ni njegova blaža varijanta što glasi: ciljevi su postignuti, ne odgovara istini.
Ako je cilj bio borba protiv terorizma i Al Quaide, onda je cilj bio postignut likvidiranjem Bin Ladena i razbijanjem te organizacije, pa je Afganistan trebalo napustiti još u Obaminom mandatu, kada je Biden bio potpredsjednik. Ako je, pak, cilj bio uništiti talibane, onda je rat u Afganistanu totalni američki promašaj (glupo je reći kako su Amerikanci gubitnici, jer najveći je gubitnik narod Afganistana). A promašaj jest. Ne samo zato, što uništenje talibana nije uspjelo, nego u prvome redu zato što su talibani “američko čedo” (baš kao i Bin Laden), prizvani u život i financijski i vojno pomognuti kako bi otežali svakodnevicu sovjetskim trupama nakon njihove intervencije u toj zemlji (1979.), a sve u težnji da Afganistan postane “sovjetski Vijetnam”. Da, Sovjeti su intervenirali, kada su procijenili da je njima naklonjena vlada u opasnosti i da bi (nesvrstani) Afganistan mogao prijeći na stranu Zapada, ali su nakon deset godina shvatili bezizglednost toga pokušaja i povukli se – organizirano i sa zapovjednikom-generalom koji je na začelju svojih trupa kao posljednji prešao most na granici (za razliku od Amerikanaca koji su helikopterima bježali s krova američke ambasade u Sajgonu, a sada su pod okriljem noći u Afganistanu napustili svoje najveće zrakoplovno uporište Bagram, mada tvrde kako su o tome obavijestili snage afganistanske vlade, koju bi, s obzirom na stanje na terenu, bilo ispravnije nazivati vladom u Kabulu, ili Kabulskom vladom.
Nije točno ni to što tvrdi predsjednik Biden kada kaže kako svrha američke intervencije u Afganistanu nije bilo “stvaranje nacije” (nation building). Upravo korjenita reforma afganistanskog društva bila je nešto što se smatralo jednim od ključnih zadataka snaga NATO, jer su talibani zemlju gurali natrag u srednji vijek (što će vjerojatno ponoviti i sada). Pri tome se zaboravlja da je Afganistan do svrgavanja kralja Mohameda Zahira Šaha bio relativno napredna azijska zemlja, pri čemu se ovo “napredna” odnosi prije svega na položaj žene u društvu i na sustav obrazovanja. Uključivanje žena u društveni život, školovanje ženske djece naglašavalo se kao veliki uspjeh intervencije stranih snaga, kao da toga u Afganistanu nikada nije bilo i kao da upravo one snage koje su izašle ispod američkog šinjela nisu takav Afganistan uništile. Danas je zemlja doslovno razorena dvadesetogodišnjim ratovanjem, a jedini rezultat tih dvadeset godina, jedino što je napredovalo, to je uzgoj maka, odnosno šverc opijuma. Ovaj autor dobro pamti razgovor tadašnjeg hrvatskog predsjednika Mesića s njegovim afganistanskim kolegom Karzaijem u kojemu se Karzai tužio kako ga Amerikanci pritišću da uništi farme maka (od kojega se pravi opijum), tvrdeći kako to niti može, niti smije učiniti, jer bi pola Afganistana gladovalo, kada bi im oduzeo taj izvor prihoda.
I još se jedno pitanje nameće, upravo je nezaobilazno, kada se pokušavaju analizirati domašaji američkoga povlačenja iz Afganistana. Intervencija u toj zemlji, ubrzo nakon čuvenog napada na newyorške nebodere – blizance bila je zamišljena kao intervencija Atlantskoga pakta. I nominalno je to i bila. No, pogleda li se činjenicama u oči, mora se priznati da je NATO (i) tu djelovao kao produljena ruka američke politike, baš kao što je sada, čim je Washington objavio odluku o povlačenju svojih vojnika, i NATO brže-bolje donio odluku o povlačenju vojnika svojih zemalja članica. Upozoravajući na tu činjenicu, a to jest činjenica i nikakve je retoričke figure ne mogu izbrisati, želimo reći kako bi državama članicama Atlantskog pakta bilo pametno dobro razmisliti (barem sada, ako to već nisu do sada učinile) koja je svrha NATO-a, preciznije koja je svrha NATO-a koji djeluje kao lutka na koncu Washingtona. O tome bi trebala razmisliti i Hrvatska, ma kako mala bila i ma koliko malo samopouzdanja na međunarodnoj sceni pokazivala.
Pri tome mislimo i na “entuzijastičko” slanje trupa (u čemu i opet sudjeluje i Hrvatska) na granicu s Rusijom, kako bi se Evropa pripremila za obranu od “ruske agresije”. Kome i čemu služi takav NATO, kome i čemu služi politika nasilnog svrgavanja i/ili uspostavljanja režima u drugim državama, kome i čemu služi politika nametanja određenih društvenih (i gospodarskih) okvira zemljama koje žele ići svojim putem, kome i čemu služi nastavljanje antiruske histerije, pogotovo nakon sastanka Biden – Putin koji je trebao otvoriti, ili barem odškrinuti novo poglavlje u odnosima dviju zemalja?
A što se tiče Afganistana – da se vratimo na početak priče – Bidenova izjava o tome kako preuzimanje Afganistana od talibana “nije nužno neizbježno”, licemjerna je. Neće proći dugo i demantirat će je stvarnost. No, da se Amerika ne odriče do kraja nastojanja da i dalje bude prisutna u Afganistanu (stara politika u novome ruhu, o tome smo već pisali) govori i podatak kako Washington nastoji angažirati neke saveznike u regiji da preuzmu određenu ulogu u pokušaju održavanja na životu vlade u Kabulu. Termin “predstavnički ratovi” nije nepoznat!
Rezimirajmo: u Afganistanu svijet će pratiti svojevrsnu reprizu onoga što se svojedobno dogodilo u Vijetnamu, pa fraza “već viđeno” itekako ima smisla. I drugo, ne manje važno, Sjedinjene Države takvim potezima gube vjerodostojnost, drugim riječima oni koji su američki saveznici (često i poslušnici) trebali bi razmisliti o cijeni toga savezništva, odnosno koliko im se ono isplati. I isplati li se uopće.
tacno
