Ne govorim o mobitelima. Na umu mi je nešto drugo, što se može podvesti pod paradoksni naziv štedljivost. A radi se o tome da se ljudska osjetila zakinu što je više moguće
Ne govorim o mobitelima, internetu i drugim sredstvima koja su doista uzorni mediji sporazumijevanja. To ne treba isticati jer je to danas banalnost. Na umu mi je nešto drugo, što se može podvesti pod paradoksni naziv štedljivost. A radi se o tome da se ljudska osjetila zakinu što je više moguće. To nije nova pojava. U svojoj biblioteci posjedujem mnoštvo knjiga, napose njemačkih nakladnika, koje su opremljene tako sitnim slogom da se jedva mogu dešifrirati.
Brisanje povijesti – nakon što je češki staljinist Gottwald 1948. u Pragu proglasio vlast Komunističke stranke, slovački političar Clementis izbrisan je s propagandne fotografije nakon što je smaknut zbog tobožnje izdaje
Staračka slabovidnost ili srodne pojave kod mladih ljudi također su irelevantne ako se sjetimo nekih suvremenih fenomena. Najbolji su primjer mnogi suvremeni filmovi. U vrijeme kad se nitko nije morao bojati da će ga nazvati rasistom mogao je za opis tame uporabiti dosjetku „crnac u tunelu“. Upravo kroz takav „tunel“ mora se provlačiti gledatelj takvih europskih i američkih filmova kojima se radnja većim dijelom zbiva u tmini. Samo će naivan gledatelj pomisliti da su prizori u mraku zato česti jer to zahtijeva radnja. Bliži smo istini ako zaključimo da je scenarij sročen tako da bude što više mračnih hodnika ili scena u automobilima koji su ostali bez struje. Likovi filma se teško ili nikako ne prepoznaju. Najkasnije u tom trenu gledatelji moraju spoznati da je posrijedi i štednja. U mraku mogu agirati i slabo plaćeni statisti, dok dobro plaćeni glumci mogu napustiti mjesto snimanja ili slobodno vrijeme provoditi u kantini. Znam, moguća je montaža, ali bilo kakva jest, mrak je mrak.
No vrhunac nekomunikativnosti tvore završeci s podacima o svim djelatnicima filma. Nižu se neke pruge (koje treba zamisliti kao slova); imena, imena, imena, ali tako sitno da i mlađi ljudi s odličnim vidom ništa ne mogu prepoznati. Bilo mi je stalo do dokaza, pa sam priredio pokus. Vizualna buha ostaje vizualna buha. Vide se samo crnosive plohe koje poprimaju razne oblike: trokut, četverokut, romb. Potreban je pogled na teoriju informacije (ili komunikacije) i njezin i danas aktualan model što su ga 1948. godine formulirali američki inženjeri Shannon i Weawer. Prema njihovoj shemi treba zamisliti lanac u kojemu je ishodište pošiljatelj neke poruke, zatim kanal (tehnički prijenosnik), kod (dogovoren sustav signala), a naposljetku sama poruka, koja je namijenjena nekom primatelju. (Tumačenja o osnovnim kategorijama pruža Umberto Eco u svojoj knjizi Segno, 1973.)
Informacijski sustav primijenjen na filmove tame sadrži sablastan prizor. U njima naime nema poruke, pa se ruši cijeli sustav. Ostaje apsurdnost.
Drugi aspekt nekomunikativnosti u grupama nepouzdanih znakova prisutan je u vizualnim medijima, osobito u takozvanim dokumentarnim reportažama. Primjeri bi se mogli nizati. Nacisti su za Drugoga svjetskog rata u propagandi svoje zločine podmetali Staljinu, koji je pak svoja zlodjela pripisao Hitleru. Postoje uvijek naivni ljudi koji vjeruju slikama, jednim ili drugim. Prije dvadesetak godina libijski je vođa Gaddafi naredio domaćim televizijskim postajama da veličaju napredak u njegovoj državi, dok su Sjedinjene Države prikazivale sve što se u Libiji događa kao teror. (Konac priče: Gaddafi je mrtav, a postoje dvije Libije, koje se uzajamno napadaju.)
Na klasičan primjer slikovne manipulacije upozorio je tridesetak godina poslije češki pisac Milan Kundera u romanu Knjiga smijeha i zaborava. Slučaj što ga opisuje posve je autentičan. Usto krajnje okrutan. Kundera podsjeća čitatelja na veljaču 1948. godine, kad je češki staljinist Gottwald u Pragu proglasio vlast Komunističke stranke. „Na fotografiji koju je propagandni odjel stranke raspačavao u bezbroj primjeraka vidi se uz Gottwalda slovački političar Clementis. Kad je Slovak zbog tobožnje izdaje smaknut, propagandni odjel smjesta ga je izbrisao iz povijesti i, naravno, sa svih fotografija. Od toga vremena Gottwald na balkonu stoji usamljen. Tamo gdje je stajao Clementis, sad je samo prazan zid dvorca.“ (Preveo Nikola Kršić.)
